BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5266
Službene novine Federacije BiH, broj 82/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1805/21, rješavajući apelaciju N.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija N. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 865003 21 Gž od 12. maja 2021. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa ZOU "Jurišić & Ćulanić" iz Mostara, podnijela je 26. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 865003 21 Gž od 12. maja 2021. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj 65 0 P 865003 20 P od 3. februara 2021. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i opunomoćenika tužitelja M. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 1. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik tužitelja dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 10. juna 2021. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 865003 20 P od 3. februara 2021. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje nezakonito odvedenog i zadržanog mldb. djeteta A. B., te je naloženo apelantici da vrati mldb. dijete u mjesto posljednjeg prebivališta - Vingavagen 8, Igh, 1103, 121 32 Enskededalen, u Kraljevinu Švedsku. Istom presudom apelantica je obavezana da tužitelju plati troškove postupka u iznosu od 2.136,60 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je otac mldb. djeteta, postupajući u skladu sa odredbama Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (od 25. oktobra 1980. godine, u daljnjem tekstu: Konvencija), putem Ministarstva pravde BiH podnio zahtjev za osiguranje povrata mldb. djeteta A.B., koje je od 19. augusta 2020. godine nezakonito zadržala apelantica van mjesta posljednjeg prebivališta u Kraljevini Švedskoj, nakon što je sa roditeljima (apelanticоm-majkom i tužiteljem-ocem) doputovalo 4. jula 2019. godine u Sarajevo. Općinski sud je, dalje, obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su apelantica i tužitelj zaključili brak 26. jula 2017. godine u Sarajevu, a nakon toga nastavili da žive u Štokholmu, Kraljevina Švedska, gdje je 1. juna 2019. godine i rođen njihov mldb. sin A.B. Također je nesporno utvrđeno da je parničnim strankama i zajedničkom mldb. djetetu bilo posljednje zajedničko mjesto prebivališta u Štokholmu, Kraljevina Švedska, gdje su živjeli u trosobnom stanu, koji je vlasništvo tužitelja i apelantice sa ½ dijela, te da je mldb. dijete u stanu živjelo od rođenja do odlaska s roditeljima u Sarajevo. Dalje, Općinski sud je utvrdio da tužitelj i mldb. dijete posjeduju državljanstvo BiH i Švedske, dok apelantica ima samo državljanstvo BiH, a da je u toku postupak po njenom zahtjevu za dobivanje švedskog državljanstva. Općinski sud je, dalje, utvrdio da su apelantica i tužitelj sa svojim mldb. djetetom 4. jula 2020. godine došli u Sarajevo na godišnji odmor, gdje su planirali ostati do 19. augusta 2020. godine, za kada su i kupili povratne avionske karte. Međutim, za vrijeme boravka u Sarajevu došlo je do poremećaja bračnih odnosa između apelantice i tužitelja, pa i do prekida faktičke zajednice života između apelantice i tužitelja, jer se u planiranom terminu (19. august 2020. godine) apelantica sa mldb. djetetom nije vratila u Štokholm, kao posljednje zajedničko mjesto prebivališta, već se sa mldb. djetetom još uvijek nalazi u Sarajevu.

7. Općinski sud je, dalje, naveo da iz iskaza tužitelja proizlazi da su tužitelj i apelantica u mjestu zajedničkog prebivališta u Kraljevini Švedskoj bili zaposleni i da su članovi sindikata, da je apelantica podnijela zahtjev za stjecanje švedskog državljanstva i da je pohađala kurs za učenje švedskog jezika, te da je mldb. dijete upisano u vrtić i da je prije odlaska na godišnji odmor u Sarajevo izvršena uplata određenog novčanog iznosa radi osiguranja daljeg boravka djeteta u vrtiću. Općinski sud je, također, naveo da je na osnovu izjave tužitelja utvrđeno da, nakon što su se poremetili bračni odnosi i apelantica odlučila da ostane sa mldb. djetetom u Sarajevu, tužitelj kao otac mldb. djeteta nije dao saglasnost za zadržavanje njihovog mldb. djeteta sa apelanticom, već je bio za njihov povratak u zajedničko mjesto boravišta u Kraljevinu Švedsku i nastavak bračne i porodične zajednice.

8. Općinski sud je, dalje, na osnovu apelanticinog iskaza utvrdio da apelantica smatra da su bračni odnosi između apelantice i tužitelja poremećeni do te mjere da više nije moguć faktički nastavak bračne zajednice, ukazujući da je pred tim sudom u toku postupak za razvod braka (predmet broj 65 0 P 858218 20 P), te da je i tužitelj u Švedskoj pokrenuo postupak za razvod braka koji je u toku. Pored toga, Općinski sud je naveo da je apelantica istakla da je zasnovala radni odnos u preduzeću "Telenet" d.o.o. Sarajevo, te da iz apelanticinog iskaza proizlazi da ona smatra "da je postojala saglasnost tužitelja za putovanje tužene (apelantice) i dolazak sa malodobnim sinom 3. jula 2020. godine u Sarajevo, te da se nakon poremećaja bračnih odnosa i komunikacije između nje i tužitelja nije protivio da dijete ostane s njom u Sarajevu, ukazujući da redovno plaća izdržavanje". Općinski sud je ukazao da je u ovom postupku ocijenio mišljenje Službe za socijalnu zaštitu Općine Novo Sarajevo od 14. oktobra 2020. godine "u kojem je ocijenjeno da su uvjeti u kojima sada živi mldb. dijete sa majkom (apelanticom) dobri i da je u najboljem interesu malodobnog djeteta da i dalje ostane sa majkom (apelanticom)".

9. U odnosu na sporno pravno pitanje da li je mldb. dijete nezakonito zadržano u Bosni i Hercegovini, a nakon što se apelantica sa malodobnim sinom nije vratila sa godišnjeg odmora u mjesto posljednjeg prebivališta u Kraljevinu Švedsku, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe člana 12. Konvencije kojima je propisano da, "ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3. Konvencije, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta", utvrdio da je u konkretnom slučaju tužitelj 22. septembra 2020. godine dostavio zahtjev kojim je tražio hitno vraćanje djeteta u mjesto posljednjeg prebivališta, a što znači da je podnesen u roku od godinu dana i da je postupak pokrenut blagovremeno, shodno citiranim odredbama člana 12. Konvencije. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, te sadržaj odredaba člana 13. Konvencije, Općinski sud je zaključio da apelantica tokom postupka nije dokazala da je tužitelj, kao otac mldb. djeteta, izričito i neposredno ili prešutno svojim ponašanjem dao saglasnost da apelantica zadrži sa sobom mldb. dijete, a nakon što je odlučila da se 19. augusta 2020. godine ne vrati u mjesto posljednjeg zajedničkog prebivališta u Kraljevinu Švedsku, već da ostane u Sarajevu, gdje se sa mldb. sinom još uvijek nalazi. Općinski sud je, također, ocijenio da apelantica nije ponudila dokaze da tužitelj nije vršio svoje roditeljsko staranje nad mldb. djetetom, a samim tim ni postojanje izuzetaka u smislu člana 13. stav 1.a) Konvencije, niti je dokazala postojanje okolnosti koje bi, u smislu odredaba člana 13. stav 1. tačka b) Konvencije, ukazivale na postojanje rizika da bi mldb. dijete, u slučaju povratka u mjesto posljednjeg prebivališta, bilo izloženo fizičkom ili psihičkom ugrožavanju, ili na drugi način dovedeno u nepovoljan položaj od tužitelja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da iz iskaza tužitelja datog u svojstvu parnične stranke i cjelokupnog njegovog ponašanja proizlazi "da je tužitelj bio odgovoran i dobar otac i da je nesporno vršio roditeljsko staranje o svom mldb. djetetu od rođenja", što potvrđuje i činjenica da je u svojoj izjavi "naglašavao da svaki put kad dođe na ročište, najviše vremena provodi sa svojim sinom u Sarajevu, što tužena i nije sporila". Ocjenjujući da se u predmetnom postupku utvrđuju činjenice povodom pitanja zakonitosti odvođenja, ili zadržavanja mldb. djeteta izvan mjesta posljednjeg prebivališta, Općinski sud je, utvrđujući da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da se apelantica kao majka mldb. djeteta ponaša na najbolji način, te da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala da postoji saglasnost tužitelja za zadržavanje mldb. djeteta, odnosno da postoje izuzeci od obaveze da naloži povratak mldb. djeteta, u smislu odredaba člana 13. stav 1. tač. a) i b) Konvencije, zaključio da su ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o nalaganju da se vrati mldb. dijete u skladu sa zahtjevom tužitelja i relevantnim odredbama Konvencije. Naime, Općinski sud je ukazao da vraćanje mldb. djeteta u Kraljevinu Švedsku, u posljednje mjesto prebivališta, ne predstavlja situaciju u kojoj bi dijete bilo dovedeno u nepovoljan položaj, budući da je nesporno dokazano da mldb. dijete uživa ljubav i brigu oba roditelja i da se apelantica kao majka može vratiti s mldb. djetetom u stan u Štokholmu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da odluka u konkretnoj pravnoj stvari, u smislu odredaba člana 19. Konvencije, neće se smatrati meritornom i obavezujućom odlukom povodom pitanja konačne odluke u vezi sa pravom na staranje o mldb. djetetu.

10. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 865003 21 Gž od 12. maja 2021. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio u dijelu odluke prvostepenog suda o troškovima postupka na način da je apelantica obavezana da isplati tužitelju iznos od 697,20 KM, dok je žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, shodno odredbi člana 221. ZPP, pritom pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe člana 1. Konvencije, ukazao da je cilj Konvencije, prije svega, da se osigura što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici. Također, Kantonalni sud je ukazao da se, u skladu sa odredbama člana 3. Konvencije, odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra nezakonitim: a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koji drugi organ, kolektivno ili pojedinačno po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja, b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja i zadržavanja. Prava na staranje o mldb. djetetu mogu se steći, prije svega, ex lege ili na temelju sudske ili upravne odluke, ili na temelju sporazuma koji ima pravni učinak po zakonu određene države.

12. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da je u konkretnom slučaju mldb. dijete rođeno u Kraljevini Švedskoj, gdje je i živjelo sve do 4. jula 2020. godine, kada je sa roditeljima došlo u BiH, Sarajevo, ali ne po zajedničkoj odluci roditelja da tu ostanu živjeti, već na odmor i sa namjerom da se svi vrate u Švedsku. Tokom boravka na godišnjem odmoru u Sarajevu došlo je do poremećaja bračnih odnosa, a zatim i prekida bračne zajednice, koja više nije uspostavljena. Tokom postupka nesporno je dokazano da mldb. dijete nije vraćeno u mjesto rođenja i posljednjeg zajedničkog prebivališta djeteta i roditelja, već da je zadržano u Sarajevu, gdje se još uvijek nalazi sa apelanticom. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije sporno da su apelantica i tužitelj kao roditelji mldb. djeteta zajednički ostvarivali svoje zakonsko roditeljsko pravo, koje kao zajedničko i dalje postoji.

13. Prema mišljenju Kantonalnog suda, shodno odredbama člana 3. Konvencije, za primjenu Konvencije i za vraćanje mldb. djeteta u mjesto posljednjeg prebivališta bitna je činjenica da je mldb. dijete zadržano kod drugog roditelja, kojem odlukom nadležnog suda (o razvodu braka) nije povjereno na brigu i odgoj, ili da ne postoji odluka organa uprave - službe (o mjeri prema kojoj se do razvoda braka dijete povjerava jednom od roditelja). S tim u vezi, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe člana 5. Konvencije, ukazao da pravo na staranje o djetetu uključuje prava koja se odnose na brigu o ličnosti djeteta, a posebno pravo na određivanje mjesta boravka djeteta, te, s tim u vezi, suprotno žalbenim navodima, zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da mldb. dijete nije zadržano u Sarajevu uz saglasnost tužitelja kao oca mldb. djeteta, te da samim tim, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, u konkretnom slučaju nije isključena mogućnost primjene Konvencije.

14. Imajući u vidu apelanticine žalbene navode da prvostepeni sud nije ocijenio sve provedene dokaze, zapisnik o posredovanju posrednika od "augusta 2020. godine" i mišljenje Službe za socijalnu zaštitu Općine Novo Sarajevo broj 35/111-07-544-1714/20 od 14. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je naveo da je taj sud u sjednici vijeća izvršio ocjenu navedenih dokaza, te, između ostalog, utvrdio da je u zapisniku posrednika broj pos/20 od augusta 2020. godine konstatirano da je "tužitelj bio spreman/izrazio želju za nastavak bračne i porodične zajednice, što apelantica ne želi, te da između apelantice i tužitelja kao roditelja mldb. djeteta ne postoji međusobni sporazum u pogledu bitnih pitanja koja se odnose na uređenje roditeljskog odnosa prema mldb. djetetu, odnosno s kojim roditeljem će mldb. dijete živjeti do konačne odluke nadležnog suda o tom pitanju. Također, Kantonalni sud je istakao da iz mišljenja Službe za socijalnu zaštitu Općine Novo Sarajevo broj 35/111-07-544-1714/20 od 14. oktobra 2020. godine proizlazi da je Služba ocijenila odnose složenim, jer je tužitelj izrazio želju da nastavi bračnu i porodičnu zajednicu, dok apelantica želi da se razvede i da ostane u BiH. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz navedenih dokaza, kao i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da "tužitelj nije ni prešutno, a pogotovo ne izričito, nikada pristao da mldb. dijete ostane da živi sa majkom u Bosni i Hercegovini". Kantonalni sud je naveo da apelantica nije ponudila, niti izvodila druge dokaze o ovom pitanju (saglasnost tužitelja da mldb. dijete ostane u BiH), jer apelantica "pretpostavlja" da je plaćanje izdržavanja za mldb. dijete pristanak tužitelja da mldb. dijete ostane sa apelanticom - majkom u BiH, što su, prema mišljenju Kantonalnog suda, dva sasvim odvojena pitanja. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da "tužitelj nikada nije dao odobrenje da mldb. dijete ostane u BiH", jer su zajedničkom odlukom apelantice i tužitelja kao porodica došli na odmor s namjerom da se vrate u Švedsku (kupili povratne avionske karte), a do povratka nije došlo zbog prekida faktičke zajednice između apelantice i tužitelja-roditelja mldb. djeteta. Kantonalni sud je naveo da je apelanticina odluka da ostane živjeti i raditi u BiH isključivo njena odluka koju je donijela u svoje ime i prema svojim potrebama i interesima, kao i u ime mldb. djeteta za šta, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije bila ovlaštena, a o čijim potrebama i interesima se nije izjašnjavala, niti ponudila dokaze u tom smislu prilikom provedenog prvostepenog postupka. Stoga, Kantonalni sud smatra da je apelanticina odluka da ostane s mldb. djetetom u Bosni i Hercegovini "donesena jednostrano" iako je, prema mišljenju Kantonalnog suda, odluka gdje će živjeti mldb. dijete morala biti donesena zajednički, jer je roditeljsko pravo pravo oba roditelja koji se moraju dogovoriti o svim značajnim pitanjima u vezi sa mldb. djetetom, kako je propisano i u pozitivnom zakonodavstvu u Federaciji BiH (član 141. Porodičnog zakona FBiH) s obzirom na to da se apelantica poziva i na državljanstvo BiH za mldb. dijete.

15. Imajući u vidu da je, prema čl. 7. i 11. Konvencije, postupak koji se provodi radi vraćanja nezakonito zadržanog djeteta hitne prirode, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud proveo postupak u kojem su provedeni i ocijenjeni dokazi koji se odnose na nezakonito zadržavanje mldb. djeteta, kao i dokazi koji se tiču zajedničkog roditeljskog staranja, te je, s tim u vezi, zaključio da, prema stanju spisa, "apelantica nijednom riječju, a pogotovo ne dokazima, nije uputila sud na sumnju da bi povratak i boravak mldb. djeteta u Švedskoj bio nepovoljan i štetan (član 13. stav 1. tačka b) Konvencije. Naime, Kantonalni sud smatra da ukazivanje apelantice na svađe između nje i tužitelja, na neprimjereno ponašanje tužitelja prema njoj kao supruzi ne dovode u pitanje odnos tužitelja kao oca prema mldb. djetetu, jer o neprimjerenom ponašanju tužitelja kao oca apelantica nije iznosila tvrdnje, a pogotovo ne dokaze. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelantica "u kontekstu štetnosti vraćanja mldb. djeteta u Švedsku" ukazuje na činjenicu odvajanja apelantice kao majke od mldb. djeteta, što bi, prema njenom mišljenju, bilo štetno za dijete u dobi od nepune dvije godine. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da se odlukom o povratku mldb. djeteta u Švedsku apelantici kao majci ne oduzimaju nikakva prava, niti se mldb. dijete daje na povjerenje tužitelju kao ocu, već da se ovom odlukom nalaže vraćanje mldb. djeteta u mjesto posljednjeg zajedničkog prebivališta prije nezakonitog zadržavanja u BiH u kojem prebivalištu je bila i sama tužena dok nije odlučila da to više nije njeno mjesto prebivališta. Kantonalni sud smatra da tužena u svoje ime može jednostrano donositi odluke o svom mjestu življenja, ali da o pitanju mldb. djeteta takva odluka podrazumijeva saglasnost drugog roditelja koji ima ista prava kao i ona. Ocjenjujući činjenicu da je apelantica još uvijek u formalnom braku sa tužiteljem, koji je državljanin Švedske, da je majka mldb. djeteta koje je državljanin Švedske i da je suvlasnica sa ½ nekretnine (stan) u Švedskoj, Kantonalni sud nije poklonio vjeru tvrdnji tužene da više ne može ući u Švedsku i ostati da živi sa mldb. djetetom u toj državi do konačne odluke o pitanju gdje će i s kim mldb. dijete živjeti. Kantonalni sud je istakao da u prilog navedenom apelantica nije ni dokazivala da se pokušala vratiti u Švedsku i da su je odbili (vratili) organi države Švedske, jer sve njene tvrdnje i dokazi ukazuju suprotno tome - da nije ni pokušala, već da je njena želja bila da ostane i da radi u BiH. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je apelantica imala kupljenu povratnu kartu, zajedno sa mldb. djetetom, za povratak u Švedsku (dakle, mogla se vratiti), ali da je odustala od povratka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedena činjenica upućuje upravo na zaključak da je postojala namjera i mogućnost za povratkom i životom djeteta sa oba roditelja u Švedskoj i da se apelantica nesmetano mogla vratiti u Švedsku, dok je svojom jednostranom odlukom odlučila ostati u BiH i zadržati zajedničko mldb. dijete o čemu tužitelj kao otac nije dao svoju saglasnost. U prilog navedenom, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 12. Konvencije propisano da, ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, nadležni organ će naložiti hitan povratak mldb. djeteta.

16. Dakle, ispitujući apelanticine navode i dokaze povodom pitanja saglasnosti tužitelja za zadržavanje mldb. djeteta, u smislu člana 13. Konvencije, Kantonalni sud je istakao da, prema stanju spisa, ni taj sud nije ustanovio da je takva saglasnost postojala u bilo koje vrijeme. Također, iz spisa predmeta, kao i provedenih dokaza, rukovodeći se članom 20. Konvencije, ovaj sud nije ustanovio niti jedan element koji bi upućivao na sumnju u bilo kakvo kršenje bilo čijih osnovnih prava i sloboda, koja su zaštićena pravnim normama države BiH ili njenog entiteta FBiH. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da se u ovom postupku ne određuje s kim će u konačnici živjeti mldb. dijete. To se radi u posebnim postupcima. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su parnične stranke podnijele dvije tužbe za razvod braka u okviru kojih će se (u jednom od postupaka) riješiti i pitanje s kim će živjeti mldb. dijete, dok su stranke imale pravo i mogućnost da zatraže i odluku nadležne službe o pitanju s kojim roditeljem će mldb. dijete živjeti do okončanja postupka razvoda braka (član 50. Porodičnog zakona), a o čemu je sud bio dužan voditi računa (da je takav postupak poveden i da su pruženi dokazi o tome). Kantonalni sud smatra da majka i dalje ima pravo živjeti sa mldb. djetetom, ali u Švedskoj, gdje je njegovo posljednje prebivalište bilo prije nezakonitog zadržavanja u BiH.

17. Kantonalni sud je, također, istakao da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud odbio provesti sve dokaze koje je predložila apelantica. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je uvidom u zapisnik sa pripremnog i ročišta sa glavne rasprave utvrdio da je apelantica u ovoj pravnoj stvari predložila i provela 31 pisani dokaz, te da je proveden i dokaz njenim saslušanjem, čime je, prema mišljenju Kantonalnog suda, ostvareno njeno pravo da u odnosu na postavljeni zahtjev odgovori svim relevantnim činjenicama i dokazima. Kantonalni sud, također, smatra da tužena nije mogla dokazivati pravo da dijete bude povjereno njoj u okviru ovog postupka, jer, kako je već pojašnjeno, o tom pitanju se nije odlučivalo u ovom postupku. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, prvostepeni sud ocjenom svih provedenih dokaza dao jasne i konkretne zaključke koji su saglasni sa zaključcima vijeća tog suda proizašlim iz uvida i čitanja tih istih dokaza. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica u toku postupka nije dokazala da postoji ijedan razlog koji bi doveo u sumnju da tužitelj – otac mldb. djeteta nije izvršavao svoju roditeljsku obavezu. Prema tome, imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 13. Konvencije, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, dok je žalba tužene u odnosu na meritum pravne stvari neosnovana.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U suštini, smatra da su redovni sudovi odluku o vraćanju mldb. djeteta u Švedsku utemeljili na proizvoljnoj ocjeni dokaza, ukazujući da je prvostepeni sud odbio sve apelanticine dokazne prijedloge na okolnost da se upravo ona kao majka isključivo brinula o mldb. djetetu od njegovog rođenja, pa i nakon faktičkog prekida bračne zajednice 24. jula 2020. godine, od kada mldb. dijete, također, živi u apelanticinom porodičnom domaćinstvu, te da u periodu od 24. do 11. augusta 2020. godine tužitelj nije neposredno od apelantice tražio da sin nastavi živjeti sa njim u zajednici kako u Sarajevu, tako i u Švedskoj, niti je takav zahtjev podnio u postupku posredovanja provedenom 3. augusta 2020. godine. S tim u vezi, apelantica je navela da upravo iz zapisnika o posredovanju od 3. augusta 2020. godine proizlazi da je tužitelj znao za apelanticinu namjeru da će nastaviti živjeti sa mldb. djetetom u Sarajevu, te da se takvoj odluci nije protivio. Pored toga, apelantica je navela da redovni sudovi nisu s posebnom pažnjom ocijenili, niti uvažili stručno mišljenje Službe za socijalnu zaštitu od 14. oktobra 2020. godine kojim je konkretni slučaj sagledan sa svih aspekata interesa mldb. djeteta i posljedica na njegov psiho-fizički razvoj odvajanjem od apelantice kao majke, a posebno imajući u vidu da dijete ima dvije godine i da se apelantica kao majka isključivo brinula o njemu od rođenja. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju postoje razlozi propisani članom 13. stav 1.a) i b) Haške konvencije za odbijanje zahtjeva za vraćanje mldb. djeteta u Švedsku, budući da se redovni sudovi donošenjem osporenih presuda nisu rukovodili time šta je u najboljem interesu mldb. djeteta. Stoga, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Kantonalnog suda od 12. maja 2021. godine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju


19. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke, jer smatra da je apelantica zadržavanjem zajedničkog mldb. djeteta u Bosni i Hercegovini postupila suprotno Konvenciji, te s obzirom na to da se donesenom odlukom mldb. dijete ne oduzima od majke-apelantice, već da se samo nalaže vraćanje mldb. djeteta sa roditeljima u posljednje zajedničko prebivalište. Stoga, Kantonalni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi koji se odnose na "razdvajanje" mldb. djeteta od majke koji nemaju nikakvog uporišta u osporavanoj sudskoj odluci, već u apelanticinoj želji da živi u BiH. Do rješavanja pitanja i donošenja konačne odluke sa kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete, o kojem pitanju stranke moraju same povesti potrebne postupke, prema mišljenju Kantonalnog suda, nema drugog načina za rješavanje ovog pravnog pitanja. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj osporenoj odluci, jer je utemeljena na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Konvencije, čiji je osnovni cilj sprečavanje mogućnosti da roditelj izvrši otmicu i ozakoni radnju u državi u koju je odvedeno dijete. Općinski sud je, također, naveo da Konvencija daje mogućnost povratka u prethodno stanje putem izricanja naredbe o hitnom povratku. Povratak malodobnog djeteta u mjesto posljednjeg prebivališta je osnovno načelo Konvencije. Općinski sud naglašava da je ovo postupak koji se bavi isključivo nezakonitim odvođenjem i zadržavanjem djeteta, te da se u predmetnom postupku sud nije bavio odlučivanjem o tome kojem roditelju će dijete biti povjereno na roditeljsko staranje, kao ni ostalim aspektima roditeljstva. Općinski sud smatra da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede Ustava BiH i odredaba Evropske konvencije na koje apelantica ukazuje. Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužitelj smatra da nisu prekršena ustavna prava apelantice na koja se u apelaciji neosnovano poziva, jer smatra da su osporene odluke donesene pravilnom primjenom relevantnih odredaba Haške konvencije. S tim u vezi, tužitelj je naveo da se u predmetnom postupku nije odlučivalo sa kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete, već samo o apelanticinom nezakonitom i samovoljnom postupanju u pogledu zadržavanja mldb. djeteta u Bosni i Hercegovini i njenom nastojanju da ozakoni takvu svoju odluku. Također, navodi da svi apelanticini postupci koji su prethodili pokretanju predmetnog postupka jasno ukazuju da je apelantica imala jasnu volju da zadrži mld. dijete sa sobom u BiH. Također, tužitelj je naveo da apelantica ima mogućnost i sve uvjete da se vrati i da boravi u Švedskoj, te da se njeno nastojanje da to opovrgne čini nelogičnim, nerazumnim i neutemeljenim. Tužitelj predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o ratifikaciji Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece ("Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori" br. 7/91 od 12. jula1991. godine)

Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (Hag, 25. oktobar 1980. godine) koja je preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ.

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom listu, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ciljevi ove konvencije su:

a) da obezbedi što hitniji povratak dece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;

b) da obezbedi da se prava na staranje i viđenje sa detetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.

Član 3.


Odvođenje ili zadržavanje deteta će se smatrati nezakonitim:

a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koje drugo telo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dete bilo stalno nastanjeno pre odvođenja ili zadržavanja;

b) ako su se u vreme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala, kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja.

Prava na staranje pomenuta u tački a) stava 1. mogu se steći pre svega sprovođenjem zakona, ili na osnovu sudske ili upravne odluke, ili na osnovu sporazuma koji ima pravno dejstvo po zakonu odnosne države.

Član 12. stav (1) i (2)


Ako je dete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak deteta.

Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana pomenutog u prethodnom stavu, takođe će naložiti povratak deteta ako se ne dokaže da se dete prilagodilo novoj sredini.

Član 13.


Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtev nije dužan da naloži povratak deteta ako lice, institucija ili drugo telo koje se suprotstavljaju njegovom povratku dokaže:

a) da lice, institucija ili drugo telo koje se stara o ličnosti deteta nije stvarno ostvarivalo pravo na staranje u vreme odvođenja ili zadržavanja ili da se bilo saglasilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj.

Sudski ili upravni organ može, takođe, da odbije da naloži povratak deteta ako utvrdi da se dete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kome je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje.

Prilikom razmatranja okolnosti pomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno poreklo deteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto stalnog boravka deteta.

Član 19.


Odluka na osnovu ove konvencije u vezi sa povratkom deteta neće se smatrati meritornom o bilo kom pitanju u vezi sa pravom na staranje.

VI. Dopustivost


23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 865003 21 Gž od 12. maja 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. maja 2021. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


27. Apelantica pobija osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku


28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

29. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

a) Primjenjivost člana 8. Evropske konvencije


30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

31. Prilikom razmatranja toga da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li veza apelantice i mldb. djeteta predstavlja "porodični život", u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporena presuda Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog apelanticinog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza tužitelja i njegovog mldb. djeteta ubraja u domen porodičnog života. Također, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da se osporenom odlukom Kantonalnog suda umiješalo u apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života, jer je tom presudom, u konačnici, održana na snazi prvostepena presuda od 3. februara 2021. godine kojom je apelantici naloženo da u roku od osam dana vrati mldb. dijete u mjesto posljednjeg prebivališta u Kraljevini Švedskoj, što predstavlja miješanje sudova u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo bilo opravdano, tj. u skladu sa odredbama stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.

b) Zakonitost miješanja


32. Ustavni sud će, stoga, u smislu garancija koje pruža član 8. Evropske konvencije, prvenstveno ispitati da li su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta postupali proizvoljno, odnosno da li je miješanje sudova bilo "predviđeno zakonom".

33. U tom kontekstu Ustavni sud uočava da su sudovi na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem stranaka, stručnih lica Centra za socijalni rad, te uvidom u dokaze materijalne prirode) primjenom člana 13. Konvencije zaključili da postoje razlozi za vraćanje mldb. djeteta u mjesto njegovog posljednjeg prebivališta, pri čemu je za takav zaključak dato detaljno obrazloženje. Naime, analizirajući provedeni postupak, Ustavni sud zapaža da su sudovi, da bi odlučili o zahtjevu tužitelja - oca mldb. djeteta, radi povratka nezakonito oduzetog djeteta, kao i o navodima apelantice koja se protivila povratku djeteta ocu, detaljno utvrđivali činjenice posebno vodeći računa o najboljem interesu djeteta, kao i činjenicu da li je otac mldb. djeteta izvršavao svoju roditeljsku dužnost, te da li bi njegovo vraćanje ocu bilo uzrok psihičkih trauma djeteta i da li bi dijete povratkom ocu bilo izloženo "ozbiljnoj opasnosti", koja podrazumijeva ne samo fizičku ili psihičku traumu već i nepovoljan i nepodnošljiv položaj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom zaključeno da apelantica ničim nije dokazala da postoje razlozi koji se imaju ocijeniti tako da bi mldb. dijete povratkom u mjesto posljednjeg prebivališta bilo izloženo "ozbiljnoj opasnosti", jer je otac mldb. djeteta izvršavao svoju roditeljsku dužnost od rođenja mldb. djeteta, tako da njegovo vraćanje ne bi bio uzrok njegovih psihičkih trauma, i jer apelantica kao lice koje se protivilo povratku mldb. djeteta u mjesto posljednjeg prebivališta, u smislu odredbe člana 13.b) Konvencije, svoje navode nije potkrijepila relevantnim dokazima da bi dijete povratkom u mjesto posljednjeg prebivališta bilo izloženo "ozbiljnoj opasnosti", koja podrazumijeva ne samo fizičku ili psihičku traumu već i nepovoljan i nepodnošljiv položaj. Naime, Ustavni sud zapaža da je sud ocijenio mišljenje Centra za socijalni rad "da se radi o djetetu koje se nije odvajalo od majke i o kojem se majka brinula od rođenja, te dao razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da apelantica nije dokazala da postoji ijedan razlog koji bi doveo u sumnju da tužitelj-otac mldb. djeteta nije izvršavao svoju roditeljsku obavezu, niti da je otac fizički zlostavljao mldb. dijete, ili da postoji opasnost od fizičkog zlostavljanja pri čemu je ocijenjeno i mišljenje Centra za socijalni rad, te je dato jasno obrazloženje zašto navedeno mišljenje ne može voditi zaključku da se u okolnostima konkretnog slučaja može postupiti u smislu izuzetaka propisanih članom 13. Konvencije. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja člana 12. Konvencije kao nesporno proizlazi eksplicitna obaveza: "Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta. Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini", a da se izuzetak iz člana 13. Konvencije primjenjuje samo kada se dokažu određene činjenice koje apelantica u okolnostima konkretnog slučaja, prema obrazloženju osporene odluke, nije dokazala.

34. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda kojom je apelantici naloženo da preda mldb. dijete tužitelju u mjesto posljednjeg prebivališta djeteta utemeljena na odredbama čl. 12. i 13. Konvencije sa čijim je sadržajem apelantica nesporno upoznata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelanticino pravo, u smislu standarda Evropskog suda, bilo zakonito, jer Konvencija nesumnjivo predviđa, u slučaju ispunjenja propisanih uvjeta, mogućnost da se javne vlasti miješaju u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju.

c) Postojanje "legitimnog cilja"


35. Ustavni sud će, dalje, ispitati da li miješanje u apelanticino pravo na porodični život ima "legitiman cilj".

36. U vezi sa odgovorom na to pitanje, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se brinu sama o sebi, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja zavisi i budućnost djece pojedinačno, ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se (u slučaju nezakonitog zadržavanja djeteta jednog od roditelja) odlukom suda utvrđuje da li su ispunjeni uvjeti da dijete bude vraćeno u mjesto posljednjeg prebivališta pri čemu je sud dužan po službenoj dužnosti paziti na okolnosti pod kojim se mldb. dijete vraća, jer mldb. djeca spadaju u kategoriju lica koja uživaju posebnu zaštitu u svim modernim pravnim sistemima, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Dakle, izricanje mjera propisanih zakonom kojim se pod određenim uvjetima ograničava roditeljsko pravo, odnosno dijete vraća u mjesto posljednjeg prebivališta, odnosno onom roditelju kojem je drugi roditelj nezakonito oduzeo dijete, ima cilj prvenstveno da zaštiti prava i interese djeteta, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu" iz člana 8. Evropske konvencije.

d) Proporcionalnost miješanja


37. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da je miješanje u apelanticino pravo na porodični život izvršeno u skladu sa zakonom i da miješanje u to apelanticino pravo ima i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, daljnji zadatak Ustavnog suda jeste da odgovori na pitanje da li je miješanje u to apelanticino pravo bilo u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.

38. Kao što je već rečeno, sudovi su dali razumne i uvjerljive razloge na temelju kojih smatraju da je u najboljem interesu djeteta da mldb. dijete koje je nezakonito zadržala apelantica bude vraćeno u mjesto posljednjeg prebivališta, a da apelanticini navodi kojim se protivi vraćanju mldb. djeteta budu odbijeni kao neosnovani. Iz navedenog proizlazi da je osporena presuda donesena u skladu sa odredbama člana 8. stav 2. Evropske konvencije, što u konkretnom slučaju znači da je osporeno rješenje doneseno radi zaštite prava i sloboda malodobnog djeteta. Pri tome Ustavni sud smatra da je potrebno naglasiti činjenicu da donošenjem osporene presude apelantici ne prestaju roditeljske obaveze i dužnosti koje ima prema svom mldb. djetetu. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporenom presudom apelantici nije stavljen pretjeran teret, budući da interes malodobnog djeteta, koje je posebno zaštićeno odredbama Konvencije i čime se Kantonalni sud u predmetnom postupku rukovodio prilikom donošenja osporene presude, preteže nad apelanticinim interesom, u smislu da se vrati nezakonito oduzeto mldb. dijete u mjesto posljednjeg prebivališta. Ustavni sud, također, ukazuje da se u ovakvim predmetima prikladnost mjere koju je donio nadležni sud ocjenjuje u odnosu na brzinu njenog izvršenja, budući da zahtijeva hitno postupanje, jer protek vremena i promjena okolnosti mogu imati nepopravljive posljedice na odnos između mldb. djeteta i oca kome je dijete vraćeno u mjesto posljednjeg prebivališta.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer su sudovi osporeno rješenje donijeli na temelju relevantnih odredaba Konvencije.

Pravo na pravično suđenje


40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

42. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kome se odlučivalo o zahtjevu tužioca za vraćanje mldb. djeteta u Švedsku, kao njegovo posljednje mjesto prebivališta, a koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva boravilo u BiH sa majkom- apelanticom, koja se i protivila povratku djeteta, dok je tužitelj – otac mldb. djeteta u vrijeme podnošenja zahtjeva boravio u Švedskoj, u mjestu njegovog stalnog boravka, pa Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u sličnim predmetima (vidi, mutatis mutandis, AP 2784/15 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na https://advokat-prnjavorac.com) smatra da se u ovom postupku okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama. S obzirom na navedeno, nesporno je da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

45. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, proizlazi da je Kantonalni sud, obrazlažući neosnovanost navoda apelanticine žalbe izjavljene protiv odluke prvostepenog suda koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, istakao da je notifikacijom o sukcesiji ugovora bivše SFRJ Bosna i Hercegovina preuzela obavezu provođenja Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine, pa tako i obavezu da preduzme sve mjere za njeno provođenje. U vezi s tim, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je taj sud zaključio da apelantica ničim nije dokazala da postoje razlozi iz člana 13. Konvencije koji bi bili osnov da ne udovolji zahtjevu tužitelja-oca mldb. djeteta kojim je tražio da se apelantici naloži da mldb. dijete vrati u mjesto posljednjeg prebivališta, jer je analizom izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj kao otac mldb. djeteta izvršavao svoju roditeljsku dužnost, te da apelantica nije dokazala da bi dijete povratkom u mjesto posljednjeg prebivališta bilo izloženo "ozbiljnoj opasnosti" koja podrazumijeva ne samo fizičku ili psihičku traumu već i nepovoljan i nepodnošljiv položaj. Kantonalni sud je posebno ocijenio mišljenje Centra za socijalni rad, kao i svih provedenih dokaza po prijedlogu apelantice i tužitelja, te dao jasne i argumentirane razloge zašto izvedeni dokazi ne mogu voditi zaključku da se u okolnostima konkretnog slučaja može postupiti u smislu izuzetaka propisanih članom 13. Konvencije. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja člana 13. Konvencije proizlazi "da sudski ili upravni organ nije dužan narediti povratak djeteta ako se dokaže", između ostalog, "da se lice koje se brine o ličnosti djeteta složilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje, da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili na drugi način dovelo dijete u nepovoljan položaj", a da se izuzetak iz člana 13. Konvencije primjenjuje samo kada se dokažu određene činjenice koje apelantica u okolnostima konkretnog slučaja, prema obrazloženju osporene odluke, nije dokazala. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je zahtjev tužitelja osnovan, u smislu člana 12. Konvencije kojim je propisana obaveza nadležnog organa da, nakon utvrđivanja uvjeta iz tog člana (da se radi o nezakonitom zadržavanju djeteta u smislu člana 3. Konvencije i da je zahtjev podnesen u propisanom roku), naloži hitan povratak djeteta.

47. Stoga, uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu je ocijenio mišljenje Centra za socijalni rad i druge provedene dokaze, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Konvencije, a data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Kantonalnog suda prilikom donošenja osporene odluke koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

48. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi


49. Apelantica smatra da joj je u predmetnoj pravnoj stvari prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica povredu navedenog prava nije posebno obrazlagala, te da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da apelantica nije dostavila nikakav argument ili dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je prema njoj postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, a kakvo ponašanje bi vodilo diskriminaciji apelantice. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na porodični život zasnovano je na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i zakonitog cilja kojem se teži, jer je sud osporeno rješenje donio na temelju relevantnih odredaba i standarda propisanih Konvencijom.

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, budući da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje svoje osporene odluke u kojem Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti niti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene relevantnih odredaba Konvencije.

52. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelantica kršenje navedenih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantici postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji.

53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Poštovani mene interesuje nakon koliko vrem[…]

Potrebna je ispravka ovog posta: član 11. stav 1. […]

Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstav[…]

Odluka Ustavnog suda BiH U 8/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]