BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5229
Službeni glasnik BiH, broj 59/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 407/20, rješavajući apelaciju Fikreta Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Fikreta Vukovića.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 072021 19 Rev od 7. novembra 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Fikret Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 072021 19 Rev od 7. novembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i M. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 26. juna, odnosno 6. jula 2021. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 20. oktobra 2015. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja apsolutno ništavim ugovora o darovanju nekretnina i brisanja zemljišnoknjižnog stanja, v. sp. 18.000,00 KM. Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj 17 0 P 072021 15 P od 18. aprila 2017. godine utvrdio je da je od svog sklapanja apsolutno ništav ugovor o darovanju nekretnina zaključen između B. V. kao darodavca i tuženog kao daroprimca (ovjeren kod Općinskog suda 18. februara 1998. godine, u daljnjem tekstu: predmetni ugovor ili ugovor o darovanju), te je naloženo brisanje zemljišnoknjižnog stanja koje je nastalo na osnovu predmetnog ugovora i uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe predmetnog ugovora na nekretninama koje su bile predmet ugovora. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka, dok je apelant oslobođen obaveze plaćanja sudske takse na tužbu i takse na presudu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka (nakon što je proveo brojne materijalne dokaze i saslušao parnične stranke), između ostalog, utvrdio da je B. V. (otac parničnih stranaka) predmetnim ugovorom darovao tuženom nekretnine označene u tom ugovoru, da je apelant zajedno sa E. V. ranije vodio postupak protiv tuženog u vezi s predmetnim ugovorom, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa E. B. (koji je sačinjen u tom postupku, koji se vodio pod brojem 17 0 P 022239 10 P) proizlazi da potpis darodavca B. V. na predmetnom ugovoru nije svojeručno potpisao B. V., dok iz nalaza i mišljenje drugog vještaka D. B. (kojeg je angažirao tuženi u navedenom predmetu) proizlazi da je predmetni ugovor potpisao B. V. Osim toga, iz apelantovog iskaza proizlazi da nije znao za predmetni ugovor do poslije smrti oca, odnosno da je otac za života raspodijelio svoju imovinu, dok iz iskaza tuženog proizlazi da je živio sa ocem (B. V.) koji mu je spornim ugovorom prepisao nekretnine, kao i da nije bilo usmenog darivanja od B. V., te da za predmetni ugovor niko nije znao, pa ni on (tuženi). Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da potpis na predmetnom ugovoru nije potpis oca parničnih stranaka (B. V.), zbog čega je na osnovu odredbi čl. 103. stav 1, 109. stav 1. i 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio apelantov tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant je podneskom od 11. maja 2017. godine zatražio od Općinskog suda da ispravi očitu grešku koja se potkrala u uvodu presude od 18. aprila 2017. godine (u petom redu). Naime, apelant je u podnesku istakao da je u naznačenoj presudi navedena vrijednost predmeta spora u visini od 18.000,00 KM, a trebalo je da navede vrijednost predmeta spora 31.000,00 KM. Nakon uvida u spis i navedenu presudu, Općinski sud je donio Rješenje broj 17 0 P 072021 15 P od 30. maja 2017. godine kojim je ispravio svoju presudu od 18. aprila 2017. godine tako što je u uvodu presude ispravio vrijednost predmeta spora na 31.000,00 KM.

8. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude (donesene u predmetnom postupku radi utvrđenja apsolutno ništavim ugovora o darovanju nekretnina i brisanja zemljišnoknjižnog stanja, v. sp. 31.000,00 KM), Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 17 0 P 072021 17 Gž od 9. novembra 2018. godine. Navedenom presudom uvažena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.394,00 KM, kao i trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 835,00 KM. Apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odluku prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je izveo pogrešne zaključke prilikom odlučenja, što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, prvostepeni sud je cijenio sve izvedene dokaze u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a obrazloženje presude zadovoljava kriterije propisane članom 191. stav 4. ZPP-a, zbog čega u konkretnom predmetu nije počinjena povreda navedenih odredbi ZPP-a koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Međutim, kako dalje navodi Kantonalni sud, čitanje nalaza vještaka grafologa E. B., odnosno dokumenta o vještačenju izvršenom u drugom parničnom postupku (17 0 P 022239 10 P) nema značaj vještačenja izvršenog u predmetnom parničnom postupku pa nema mjesta primjeni odredaba čl. od 147. do 162. ZPP-a, već se u konkretnom slučaju radi o ispravama kao dokaznom sredstvu na koje se primjenjuju odredbe čl. od 132. do 136. ZPP-a. Dakle, na stranci koja izvodi dokaz uvidom u ispravu, u slučaju da protivna strana osporava istinitost neke činjenice, makar i drugim dokaznim sredstvima, teret je dokazivanja te činjenice (član 123. ZPP-a). Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, s obzirom na to da iz navedenih isprava (nalaza vještaka grafologa E. B. i nalaza vještaka grafologa D. B.) proizlaze suprotna utvrđenja u vezi sa odlučnom činjenicom da li je potpis darodavca B. V. na predmetnom ugovoru njegov svojeručni potpis ili nije, apelant u pravcu dokazivanja ove odlučne činjenice imao mogućnost da predloži i izvede dokaz vještačenjem po vještaku grafologu u smislu odredbi ZPP-a o vještacima. Budući da apelant to nije uradio, na što tuženi osnovano ukazuje u žalbi, Kantonalni sud smatra da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da potpis na predmetnom ugovoru nije potpis darodavca B. V. Dakle, s obzirom na to da se navedeno moglo utvrditi samo izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu odredbi ZPP-a, što bi imalo za posljedicu da je predmetni ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO-a, proizlazi da tužbeni zahtjev nije mogao biti usvojen, odnosno da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog čega je odlučeno kao u izreci presude. S obzirom na to da je tuženi u žalbenom postupku uspio u cijelosti, Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka tako što je u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka, kao i trošak sastavljanja žalbe (član 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav l. ZPP-a).

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 P 072021 19 Rev od 7. novembra 2019. godine odbačena je apelantova revizija.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je u uvodu rješenja, između ostalog, naveo "v. s. 31.000,00 (pravilno: 18.000,00) KM", kao i sadržaj odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a, te je istakao da iz predmetne tužbe proizlazi da je apelant označio vrijednost predmetnog spora u iznosu od 18.000,00 KM. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant označenu vrijednost spora izmijenio na pripremnom ročištu održanom 6. oktobra 2016. godine tako da "kao vrijednost predmeta spora sada označava iznos od 31.000,00 KM". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se predmetni tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos (član 321. stav 2. ZPP-a), kao i da sud nije brzo i na prikladan način provjerio tačnost označene vrijednosti i rješenjem odredio vrijednost predmeta spora (član 321. stav 3. ZPP-a), te da je u konkretnom slučaju (saglasno odredbama čl. 53. stav 2. tačka 5, 316. stav 1. i 321. stav 2. ZPP-a) mjerodavna vrijednost spora koju je tužilac označio u tužbi (18.000,00 KM). Također, Vrhovni sud je istakao da tužilac ne može sam na pripremnom ročištu izmijeniti označenu vrijednost predmeta spora označenu u tužbi, već to može samo sud, zbog čega je bez procesnopravnog značaja tužiočeva radnja na pripremnom ročištu (povećanje vrijednosti spora), tako da vrijednost predmeta spora ostaje u iznosu određenom u tužbi (u iznosu od 18.000,00 KM). Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da se apelantovom revizijom pobija presuda drugostepenog suda u cijelosti, kojom je pravosnažno završen postupak u visini vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela u iznosu 18.000,00 KM, dakle u iznosu manjem od propisanog iznosa od 30.000,00 KM kao uvjeta za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, čime je pokrenut i završen parnični postupak u kojem revizija nije dopuštena saglasno odredbama člana 247. stav 1. u vezi sa stavom 2. ZPP-a.

12. Vrhovni sud je zaključio da apelant u izjavljenoj reviziji nije ni zatražio da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, niti je označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, niti je izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno zbog osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni shodno članu 237. st. 3. i 4. ZPP-a. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelant "reviziju sastavio kao redovnu reviziju podnesenu zbog revizionih razloga", zbog čega ona nije dozvoljena ni u odnosu na navedenu odredbu (član 237. stav 3. ZPP-a), dok je odluku o troškovima revizionog postupka donio na osnovu člana 397. stav 1. ZPP-a.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, koja je navedena u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda u pogledu označavanja vrijednosti predmeta spora. Naime, apelant je ukazao da su i prvostepeni i drugostepeni sud vodili postupak sa oznakom v. sp. 31.000,00 KM, odnosno da mu je Vrhovni sud na takav način (utvrđenjem vrijednosti spora u visini od 18.000,00 KM) onemogućio da se o njegovoj reviziji meritorno raspravlja i uskratio mu pravo na pristup sudu. U vezi s tim, apelant je naveo da je rješenjem Općinskog suda od 30. maja 2017. godine ispravljena prvostepena presuda u dijelu oznake vrijednosti spora na osnovu koje je Kantonalni sud i obračunao troškove parničnog postupka koje je apelant dužan isplatiti drugoj stranci, na koje troškove, prema tumačenju Vrhovnog suda, nema pravo, već ima pravo na niži iznos. Apelant smatra da je na njega stavljen pretjeran teret zbog propusta prvostepenog suda da provjeri i odredi vrijednost predmeta spora, kao i rješenja prvostepenog suda od 30. maja 2017. godine, odnosno da mu je onemogućeno obraćanje, tj. pristup sudu zbog tumačenja vrijednosti predmeta spora od Vrhovnog suda. Pored toga, apelant je naveo da su mu i odlukom Kantonalnog suda povrijeđena njegova prava, ukazujući na odlučenje tog suda.

b) Odgovor na apelaciju


14. Vrhovni sud je prvenstveno naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude i da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji. Dalje, sud je ukazao na relevantne odredbe ZPP-a kojima je reguliran način utvrđivanja vrijednosti predmeta spora u situaciji kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, kao u konkretnom slučaju, te je ukazao na stav Vrhovnog suda u tom pogledu (pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda zauzeto na sjednici održanoj 9. oktobra 2019. godine) prema kojem je "tužilac prekludiran tužbom u pogledu naznačene vrijednosti spora jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos i tako naznačenu vrijednost spora ovlašten je mijenjati samo sud, pod uvjetima propisanim odredbom člana 321. stav (3) ZPP-a". Međutim, sudija izvjestilac je nadalje istakao: "U nastojanju da se iznjedri jasan i potpun stav o navedenom pitanju, o kojem postoji različitost brojnih odluka ovog suda, ove prilike i sudija izvjestilac, čiji se stavovi djelimično podudaraju sa navodima apelacije, iskazuje svoj prijedlog odluke, koji nije prihvaćen po članici vijeća i predsjednici vijeća kako slijedi: Iskazani stav se u potpunosti pokazuje pravilnim i zakonitim i u skladu sa pravilima procesnog prava, praksom ovog suda i sudskom praksom sudova u okruženju. Međutim, pri navedenom, kako se to iskazuje u prijedlogu sudije izvjestioca, zanemaruje se ili pak ovoj ne pridaje odlučan značaj, činjenici da je tužitelj, nakon podnošenja tužbe dana 20. 10. 2015. godine, dakle za vrijeme važenja Zakona o parničnom postupku ('Službene novine Federacije BiH' broj: 53/03, 73/05 i 19/06 i 98/15), na pripremnom ročištu održanom 06. 10. 2016. godine, prije početka rasprave o glavnoj stvari, kao vrijednost predmeta spora 'sada označava iznos od 31.000,00 KM'. U odgovoru je nadalje istaknuto da je postupak vođen u odnosu na vrijednost pod 31.000,00 KM i da je pravomoćno okončan u odnosu na tu vrijednost spora, te da je u takvoj pravnoj situaciji vrijednost spora 'ne ona koja je označena u tužbi, već ona koju je tužitelj naznačio nakon podnošenja tužbe na održanom pripremnom ročištu prije nego što se tuženi upustio u raspravljanje'. Navedeno je da to proizilazi 'i iz tumačenja a contrario odredbe člana 321. stav (3) ZPP-a'. U vezi s tim je istaknuto da u konkretnoj pravnoj stvari procesnim rješenjem nije odlučeno o izmjeni vrijednosti predmeta spora na pripremnom ročištu, što bi otklonilo sve nedoumice, posljedice koje ne mogu padati na tužitelja" – apelanta, te je predložio da se o ovom pitanju meritorno odluči.

15. Tuženi je u odgovoru naveo da je oznaka vrijednosti spora obavezan elemenat tužbe (član 53. ZPP-a) i da su sudovi u tom pogledu zauzeli jasan, potpun i ispravan stav, te je predložio da se predmetna apelacija odbije.

V. Relevantni propisi


16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Tužba i njen sadržaj

Član 53. stav (2) tačka 5)


(2) Tužba mora sadržavati:

5) naznaku vrijednosti spora,

IX - VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Revizija

Član 237. st. (2) i (3)


(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

XIV - VRIJEDNOST SPORA

Član 316. stav (1)


(1) Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može izraziti u novcu.

17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

IX - VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Revizija

Član 237. stav (2)


(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

Član 247. stav (1)


(1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

XIV - VRIJEDNOST SPORA

Član 316. stav (1)


(1) Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora.

Član 321.


(1) Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzet će se taj iznos.

(2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio.

(3) Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.

(4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.

VI. Dopustivost


18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 17 0 P 072021 19 Rev od 7. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelant pobija navedeno rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak vođen radi utvrđenja ništavosti ugovora i brisanja zemljišnoknjižnog stanja, što ulazi u obim zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tog postupka pojavilo se pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – revizije u parničnom postupku.

24. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na svoju inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tačke 51–52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 10/16 i na https://advokat-prnjavorac.com).

25. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

29. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njegova revizija jer nije ispunjen uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a (imovinski cenzus). Naime, apelant smatra da mu je odbacivanjem revizije uskraćeno pravo na pristup sudu, odnosno da je njegova revizija u konkretnom slučaju ispunjavala uvjete propisane navedenom odredbom ZPP-a. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – revizije u parničnom postupku.

30. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije svakom licu garantira pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi s povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, član 13. Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantira "djelotvoran lijek pred državnim organima" svakome ko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Evropski sud, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stav 64, i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1988. godine, serija A, broj 131, stav 52).

31. U skladu s praksom Evropskog suda, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantirane Evropskom konvencijom. Pravni lijek je efikasan (djelotvoran) ako se njime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništenje akta kojim je povrijeđeno neko pravo ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Također, efikasnost pravnog lijeka podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava, kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uvjete, neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13. Evropske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva i ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Evropski sud, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67, i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je u ZPP-u propisana revizija kao jedan od vanrednih pravnih lijekova koji se može koristiti u parničnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 237. stav 1. ZPP-a propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu (u određenom roku). Zatim, Ustavni sud ukazuje da ZPP propisuje određene uvjete za dopuštenost revizije, između ostalog, da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM (član 237. stav 2. ZPP-a). Također, ZPP propisuje i postupak po reviziji (čl. 238–253. ZPP-a). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja revizije, ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je revizija dozvoljena. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (čl. 249. i 250. ZPP-a). Proizlazi da tada revizija ispunjava sve uvjete djelotvornosti pravnog lijeka, kako to zahtijevaju navedeni standardi Evropskog suda.

33. U odgovoru na pitanje je li odbacivanjem revizije Vrhovni sud onemogućio apelantu pristup tom lijeku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da apelantova revizija ne ispunjava uvjet dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Naime, Vrhovni sud je navedeno obrazložio tako da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom potraživanju za koje je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u tužbi, sve shodno članu 53. stav 2. tačka 5 (ZPP koji je važio u vrijeme podnošenja tužbenog zahtjeva) i članu 316. stav 1. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP-a, te da je apelant u tužbi kao vrijednost predmeta spora u konkretnoj parnici iskazao vrijednost od 18.000,00 KM i da tako iskazanu vrijednost predmeta spora nije mogao mijenjati kao što je to apelant uradio na pripremnom ročištu.

34. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 316. stav 1. ZPP-a propisano da je tužilac dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, dok u slučajevima kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, za vrijednost spora mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi (član 321. stav 2. ZPP-a), odnosno koju je sud rješenjem odredio (ako je tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili nisko naznačio, član 321. stav 3. ZPP-a). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji primjenom odredbi čl. 316. stav 1. i 321. stav 2. ZPP-a konstatirao da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju ostaje u iznosu određenom u tužbi (18.000,00 KM). Međutim, Ustavni sud podsjeća da apelant apelacionim navodima, u suštini, ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno utvrdio vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju jer iz rješenja Općinskog suda od 30. maja 2017. godine, kao i presude Kantonalnog suda proizlazi da je vrijednost spora označena u iznosu od 31.000,00 KM, u odnosu na koji iznos su obračunati i troškovi postupka u drugostepenoj odluci.

35. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak apelant pokrenuo tužbom 20. oktobra 2015. godine, da je u predmetnoj tužbi označio vrijednost spora u iznosu od 18.000,00 KM (koji iznos je zadovoljavao cenzus za izjavljivanje revizije u momentu podnošenja tužbe), kao i da je nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna ZPP-a (iz 2015. godine kojim je, između ostalog, povećan cenzus za izjavljivanje revizije) apelant na pripremnom ročištu, s ciljem zaštite svog prava na djelotvorni pravni lijek, izmijenio označenu vrijednost predmeta spora (na 31.000,00 KM). Dalje, iz sadržaja predmetne apelacije proizlazi da Općinski sud nije, u skladu s odredbom člana 321. stav 3. ZPP-a, provjeravao vrijednost predmeta spora koju je tužilac naveo u tužbi i kasnije na pripremnom ročištu, već je svojim rješenjem od 30. maja 2017. godine ispravio svoju presudu u odnosu na vrijednost predmeta spora (sa 18.000,00 KM na 31.000,00 KM). Osim toga, u nastavku postupka Kantonalni sud je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka (s obzirom na to da je preinačio prvostepenu presudu) troškove obračunao u skladu s označenom vrijednošću predmeta spora (31.000,00 KM). Dakle, prvostepeni i drugostepeni sud su u konkretnom slučaju odlučivali u predmetnom postupku imajući u vidu izmijenjeni iznos vrijednosti spora u odnosu na onaj naveden u tužbenom zahtjevu. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u uvodu svoje odluke kao vrijednost spora označio iznos od 31.000,00 KM, dok je u zagradi naveo "pravilno 18.000,00 KM", dok je u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud (sudija izvjestilac koji je učestvovao u donošenju osporene odluke) izrazio određene rezerve u odnosu na svoju odluku koja je predmet razmatranja predmetne apelacije ukazivanjem da prvostepeni sud nije odlučio o izmjeni vrijednosti predmeta spora, a to bi otklonilo sve nedoumice u vezi s ovim pitanjem.

36. S obzirom na navedeno, proizlazi da Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke kojom je odbacio apelantovu reviziju kao nedozvoljenu nije imao u vidu činjenice konkretnog slučaja (navedene u prethodnoj tački odluke) iz kojih proizlazi da su nižestepeni sudovi razmatrali apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na izmijenjeni iznos visine predmeta spora. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zanemario činjenicu da je predmetni postupak vođen s naznakom vrijednosti spora 31.000,00 KM, kao i da je u odnosu na naznačenu vrijednost drugostepeni sud dosudio troškove postupka suprotnoj stranci. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 2. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP-a kada je u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja odbacio reviziju kao nedozvoljenu, ne vodeći računa da je rješenjem Općinskog suda od 30. maja 2017. godine ispravljena prvostepena presuda u odnosu na vrijednost predmeta spora (sa 18.000,00 KM na 31.000,00 KM).

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati na praksu Evropskog suda u predmetu Zubac protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda od 11. oktobra 2016. godine) koji je sa ovog aspekta (označene vrijednosti spora u tužbi i njene promjene u daljnjem toku postupka) pokretao slična pravna pitanja. U tom predmetu Evropski sud je utvrdio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je u vezi s tim istakao (tačka 40. presude): "Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret dotičnih pojedinaca" (vidi predmete Platakou protiv Grčke, br. 38460/97, stav 39, ECHR 2001-I; Freitag protiv Njemačke, br. 71440/01, st. 37–42, 19. juli 2007. godine i Šimecki, prethodno navedeno,

stav 46). U ovom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske, iako svjestan svih okolnosti predmeta podnositeljice zahtjeva i navodne greške nižih sudova, protumačio je mjerodavna postupovna pravila o vrijednosti predmeta spora na pretjerano formalan način i tako stavio teret grešaka nižih sudova na podnositeljicu zahtjeva koja u tom trenutku očito nije više imala mogućnost osporiti sudske takse i troškove postupka koji su joj nametnuti. Stavljanjem tereta grešaka nižih sudova na podnositeljicu zahtjeva Vrhovni sud Republike Hrvatske djelovao je suprotno općem načelu postupovne pravednosti sadržanom u članu 6. stav 1. Konvencije, što je utjecalo na njezino pravo pristupa sudu. Posljedično, argument Vlade o višegodišnjoj, dosljednoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (vidi prethodne st. 22. i 32) ne može utjecati na zaključak suda.

38. Imajući u vidu sve navedeno u vezi sa okolnošću apelantovog slučaja, kao i praksu Evropskog suda koja se mutatis mutandis može primijeniti i u apelantovom slučaju, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantove revizije zbog toga što ne ispunjava uvjete propisane odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a u situaciji kada je vrijednost predmeta spora izmijenjena u postupku pred prvostepenim sudom i prelazi imovinski cenzus propisan navedenom odredbom Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku.

39. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


40. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantov prigovor o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


41. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio apelantovu reviziju zbog toga što ne ispunjava uvjete propisane odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a, zanemarujući činjenicu da je Općinski sud izmijenio vrijednost predmeta spora, odnosno da izmijenjena vrijednost predmeta spora prelazi imovinski cenzus propisan navedenom odredbom.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Poštovani mene interesuje nakon koliko vrem[…]

Potrebna je ispravka ovog posta: član 11. stav 1. […]

Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstav[…]

Odluka Ustavnog suda BiH U 8/21

Službeni glasnik BiH, broj 63/21 Ustavni sud Bosne[…]