Odluka Ustavnog suda BiH AP 635/21
Posted: Mon May 17, 2021 7:36 am
Službeni glasnik BiH, broj 29/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP 635/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 051256 20 Rev 3 od 16. decembra 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051256 20 Rev 3 od 16. decembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 16. aprila 2015. godine odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužioca (B.D.) kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o prodaji stana (predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostepene odluke) kojim je sa apelantice kao prvotužene preneseno pravo vlasništva na drugotuženog (S.G.), koji je zaključen 26. juna 2000. godine, pa da, slijedom toga utvrđenja, drugotuženi trpi da se na osnovu te presude briše uknjižba provedena 7. jula 2000. godine i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje. Dalje, odbijen je eventualni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se apelantica obaveže da tužiocu na ime naknade za predmetnu nekretninu isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Kantonalnog suda od 21. jula 2017. godine žalba tužioca je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 16. decembra 2020. godine revizija tužioca je usvojena tako da se obje nižestepene presude preinačavaju, te se obavezuje apelantica da tužiocu, na ime naknade za predmetni stan, isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je u ovom stadiju postupka relevantan eventualni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio isplatu određenog iznosa na ime naknade tržišne vrijednosti predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao da je presudom ovog suda od 18. maja 2018. godine odbijena kao neosnovana revizija tužioca protiv koje je tužilac podnio apelaciju Ustavnom sudu. Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud 24. septembra 2020. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4993/18 kojom je djelomično usvojio apelaciju tužioca, utvrdio povredu prava na imovinu, ukinuo presudu Vrhovnog suda od 18. maja 2018. godine i vratio predmet Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proistječe da je tužilac na tome stanu bio nosilac stanarskog prava, da je 29. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji stana sa SFRJ, da je stan napustio 6. aprila 1992. godine za vrijeme rata u BiH. Vrhovni sud je istakao da je, dalje, utvrđeno da je tužilac 6. aprila 1993. godine napustio službu u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, da od napuštanja predmetnog stana nije iz stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Republike Srbije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je utvrđeno da je drugotuženi upisan u zemljišnu knjigu sa pravom vlasništva, te da je u predmetu prvostepenog suda donesena pravomoćna presuda od 5. juna 2008. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca za povrat toga stana. Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta i činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova ne proistječe da je tužilac u svojstvu pripadnika Vojske Jugoslavije učestvovao u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na području BiH. Također, Vrhovni sud je istakao da pri takvom činjeničnom utvrđenju, za koje je vezan ovaj sud na osnovu člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u ponovnom postupku sud je, imajući u vidu utvrđenu povredu prava na imovinu, izraženi stav i upute Ustavnog suda, ocijenio da tužilac osnovano ukazuje da je drugostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je član 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da, umjesto prava na upis vlasništva, nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. istog člana pripada naknada iz stava 3. istog člana. Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud rješenjem o neizvršenju od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament FBiH nije izvršio odluku Ustavnog suda od 30. marta 2012. godine, te je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade prestaje da važi narednog dana od objavljivanja te odluke u "Službenom glasniku BiH". Zatim, Vrhovni sud je naveo da pri utvrđivanju visine pripadajuće naknade, imajući u vidu da u pravnom sistemu FBiH ne postoji zakonska odredba kojom se određuje način dodjele adekvatne naknade za miješanje u pravo na imovinu, te u nedostatku dovoljno precizne i predvidive zakonske odredbe, Ustavni sud u svojoj odluci uputio je na ustavnu obavezu direktne primjene Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i relevantnih odluka Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, naročito na praksu Evropskog suda u predmetu Đokić. Vrhovni sud je istakao da su ispunjeni uvjeti da tužiocu njegovo stanarsko pravo na predmetnom vojnom stanu bude kompenzirano naknadom u visini tržišne cijene stana primjenom relevantnih odredaba Evropske konvencije, te obavezujućih odluka Evropskog suda (vidi, Mago i dr. protiv BiH) i relevantnih odluka Ustavnog suda. Vrhovni sud je istakao da tužiocu, stoga, pripada pravo na naknadu zbog nemogućnosti povrata imovine, a u visini tržišne vrijednosti stana, te je osnovan tužbeni zahtjev tužioca da mu se isplati odgovarajuća naknada. Vrhovni sud je istakao da je ova naknada utvrđena vještačenjem prema provedenom dokazu pred prvostepenim sudom na glavnoj raspravi od 1. aprila 2015. godine, a na nalaz i mišljenje vještaka u obračunskom dijelu visine tržišne cijene predmetnog stana apelantica nije imala prigovora, niti pitanja za vještaka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći da "država BiH i FBiH, zbog neskrivljene agresije koja se dešavala u periodu od 1991. godine do kraja 1995. godine, ni na koji način nije kriva što je tužitelj napustio predmetni stan", te "da bi tužitelj mogao tražiti neki oblik naknade kao nosilac stanarskog prava, mora biti ispunjen uslov da nije riješio stambeno pitanje van teritorije BiH i mora postojati zakonska regulativa, što u ovom predmetu nije slučaj, niti je to Vrhovni sud utvrđivao".
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u pogledu apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da, u vezi s tim, nije ustanovio proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3338/19 od 3. marta 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda ). Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP 635/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 051256 20 Rev 3 od 16. decembra 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051256 20 Rev 3 od 16. decembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 16. aprila 2015. godine odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužioca (B.D.) kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o prodaji stana (predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostepene odluke) kojim je sa apelantice kao prvotužene preneseno pravo vlasništva na drugotuženog (S.G.), koji je zaključen 26. juna 2000. godine, pa da, slijedom toga utvrđenja, drugotuženi trpi da se na osnovu te presude briše uknjižba provedena 7. jula 2000. godine i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje. Dalje, odbijen je eventualni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se apelantica obaveže da tužiocu na ime naknade za predmetnu nekretninu isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Kantonalnog suda od 21. jula 2017. godine žalba tužioca je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 16. decembra 2020. godine revizija tužioca je usvojena tako da se obje nižestepene presude preinačavaju, te se obavezuje apelantica da tužiocu, na ime naknade za predmetni stan, isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je u ovom stadiju postupka relevantan eventualni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio isplatu određenog iznosa na ime naknade tržišne vrijednosti predmetnog stana. Vrhovni sud je istakao da je presudom ovog suda od 18. maja 2018. godine odbijena kao neosnovana revizija tužioca protiv koje je tužilac podnio apelaciju Ustavnom sudu. Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud 24. septembra 2020. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4993/18 kojom je djelomično usvojio apelaciju tužioca, utvrdio povredu prava na imovinu, ukinuo presudu Vrhovnog suda od 18. maja 2018. godine i vratio predmet Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proistječe da je tužilac na tome stanu bio nosilac stanarskog prava, da je 29. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji stana sa SFRJ, da je stan napustio 6. aprila 1992. godine za vrijeme rata u BiH. Vrhovni sud je istakao da je, dalje, utvrđeno da je tužilac 6. aprila 1993. godine napustio službu u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, da od napuštanja predmetnog stana nije iz stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Republike Srbije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je utvrđeno da je drugotuženi upisan u zemljišnu knjigu sa pravom vlasništva, te da je u predmetu prvostepenog suda donesena pravomoćna presuda od 5. juna 2008. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca za povrat toga stana. Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa predmeta i činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova ne proistječe da je tužilac u svojstvu pripadnika Vojske Jugoslavije učestvovao u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na području BiH. Također, Vrhovni sud je istakao da pri takvom činjeničnom utvrđenju, za koje je vezan ovaj sud na osnovu člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u ponovnom postupku sud je, imajući u vidu utvrđenu povredu prava na imovinu, izraženi stav i upute Ustavnog suda, ocijenio da tužilac osnovano ukazuje da je drugostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je član 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da, umjesto prava na upis vlasništva, nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. istog člana pripada naknada iz stava 3. istog člana. Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud rješenjem o neizvršenju od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament FBiH nije izvršio odluku Ustavnog suda od 30. marta 2012. godine, te je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade prestaje da važi narednog dana od objavljivanja te odluke u "Službenom glasniku BiH". Zatim, Vrhovni sud je naveo da pri utvrđivanju visine pripadajuće naknade, imajući u vidu da u pravnom sistemu FBiH ne postoji zakonska odredba kojom se određuje način dodjele adekvatne naknade za miješanje u pravo na imovinu, te u nedostatku dovoljno precizne i predvidive zakonske odredbe, Ustavni sud u svojoj odluci uputio je na ustavnu obavezu direktne primjene Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i relevantnih odluka Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, naročito na praksu Evropskog suda u predmetu Đokić. Vrhovni sud je istakao da su ispunjeni uvjeti da tužiocu njegovo stanarsko pravo na predmetnom vojnom stanu bude kompenzirano naknadom u visini tržišne cijene stana primjenom relevantnih odredaba Evropske konvencije, te obavezujućih odluka Evropskog suda (vidi, Mago i dr. protiv BiH) i relevantnih odluka Ustavnog suda. Vrhovni sud je istakao da tužiocu, stoga, pripada pravo na naknadu zbog nemogućnosti povrata imovine, a u visini tržišne vrijednosti stana, te je osnovan tužbeni zahtjev tužioca da mu se isplati odgovarajuća naknada. Vrhovni sud je istakao da je ova naknada utvrđena vještačenjem prema provedenom dokazu pred prvostepenim sudom na glavnoj raspravi od 1. aprila 2015. godine, a na nalaz i mišljenje vještaka u obračunskom dijelu visine tržišne cijene predmetnog stana apelantica nije imala prigovora, niti pitanja za vještaka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći da "država BiH i FBiH, zbog neskrivljene agresije koja se dešavala u periodu od 1991. godine do kraja 1995. godine, ni na koji način nije kriva što je tužitelj napustio predmetni stan", te "da bi tužitelj mogao tražiti neki oblik naknade kao nosilac stanarskog prava, mora biti ispunjen uslov da nije riješio stambeno pitanje van teritorije BiH i mora postojati zakonska regulativa, što u ovom predmetu nije slučaj, niti je to Vrhovni sud utvrđivao".
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda ). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u pogledu apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da, u vezi s tim, nije ustanovio proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3338/19 od 3. marta 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda ). Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.