Odluka Ustavnog suda BIH AP 4403/19
Posted: Mon Aug 09, 2021 6:35 am
Službeni glasnik BiH, broj 50/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4403/19, rješavajući apelaciju Meridiana a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Meridiana a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Meridian a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Pucar" iz Banjaluke, podnio je 14. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su dostavili odgovor 9. odnosno 21. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem tužene – Regionalni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) broj 02/6/1-16-16-27-1320-32/16 od 14. decembra 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat sredstava naplaćenih aktiviranjem bankarskih garancija u ukupnom iznosu od 1.513.000,00 KM sa zakonskom kamatom od dana naplate svake pojedinačne garancije pa do isplate (stav I izreke). Stavom II odlučeno je da zahtjev po osnovu naknade pričinjene materijalne štete apelant može ostvariti kod nadležnog suda, te se po tom osnovu Regionalni centar proglasio nenadležnim.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju apelant nalogodavac za izdavanje bankarskih garancija kojim je tuženoj garantirao za isplatu po osnovu naplate indirektnih poreza, ostalih prihoda i taksi za privredno društvo Unis fabrika cijevi Derventa. Navedeno rješenje je zasnovano na odredbama čl. 1083. i 1087. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čl. 181. stav 3. i 191. stav 1. Zakona o carinskoj politici i članu 15. Uputstva za korištenje bankarskih garancija u carinskom postupku (u daljnjem tekstu: Uputstvo).
7. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja odbijena je Rješenjem tužene broj 01/4-UP/ll-23/17 od 28. juna 2017. godine. U obrazloženju rješenja tužena je navela da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Apelant je protiv rješenja tužene od 28. juna 2017. godine tužbom pokrenuo upravni spor. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 026003 17 U od 21. marta 2019. godine odbijena je apelantova tužba za poništenje rješenja tužene od 28. juna 2017. godine.
9. U obrazloženju presude Vijeće za upravne sporove je istaklo da je pravilnost i zakonitost osporenog rješenja ispitalo u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima, te je donijelo navedenu odluku. Utvrđeno je da iz stanja spisa konkretne upravne stvari proizlazi da je 14. novembra 2016. godine apelant Regionalnom centru kao prvostepenom upravnom organu podnio zahtjev za povrat sredstava u ukupnom iznosu od 1.513.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana naplate svake pojedinačne garancije pa do isplate, po osnovu naplate po garancijama preciziranih oznaka. Nadalje je istaknuto da izdavanje bankarskih garancija spada u grupu bankarskih poslova koji su uređeni odredbama čl. 1083–1087. ZOO, kao i da je izdavanje bankarskih garancija u carinskim postupcima uređeno odredbama čl. 181–192. Zakona o carinskoj politici, kao i Uputstvom. Dalje je navedeno da odredba člana 1083. ZOO propisuje da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji. Postoje dvije vrste bankarskih garancija, i to samostalne i akcesorne, koje su propisane odredbom člana 1087. ZOO. Ako data garancija sadrži klauzulu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može prema korisniku isticati prigovore koje nalogodavac, kao dužnik, može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi. Prema odredbi člana 181. stav 3. Zakona o carinskoj politici u carinskim postupcima garanciju može položiti i neko drugo lice, a ne samo ono koje je odgovorno ili će biti odgovorno za plaćanje carinske obaveze, kada ta obaveza dospije. Garancija se razdužuje kada se otpiše carinski dug za koji je položena garancija ili kada se dug više ne može pojaviti, kako to propisuje odredba člana 191. stav 1. tog zakona. Također, Uputstvom je detaljno propisan način izdavanja i sadržaj garancije, a članom 15. regulirano je da se garancija može aktivirati od strane tužene ukoliko dug po indirektnim porezima nije plaćen u garantnom roku, a uz nalog je dužna dostaviti i odgovarajući dokaz o dugu, koji, zavisno od situacije, može biti carinska isprava ili rješenje o dugu ili drugi odgovarajući carinski dokument.
10. U predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju nalogodavac za izdavanje bankarske garancije sa klauzulom "na prvi poziv" za osiguranje indirektnih poreza za robu uvezenu po u prvostepenom rješenju taksativno pobrojanim jedinstvenim carinskim ispravama (JCI) za proces unutrašnje obrade firme Unis fabrika cijevi Derventa, kojom je dug tog privrednog subjekta osiguran garancijom. Iz stanja spisa proizlazi da je tužena, kao dokaz o dugu, dostavila carinske prijave, jer je to iznos dugovanja kojim raspolaže. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da svi prigovori koji bi eventualno stajali u odnosu na pravni posao koji je osnov za bankarsku garanciju nisu od utjecaja na naplatu garancije jer se radi o bankarskoj garanciji sa klauzulom "na prvi poziv" i te prigovore ne može isticati ni banka, ni nalogodavac, to jest apelant. Utvrđeno je također da apelantovo pozivanje na činjenicu da je u odnosu na privredno društvo Unis fabrika cijevi Derventa, čiji dug je osiguran bankarskom garancijom, pokrenut postupak restrukturiranja nije od utjecaja na pravne odnose koji su nastali prihvaćanjem garancije jer je apelant dao sveobuhvatnu garanciju sa klauzulom "na prvi poziv" kao sredstvo osiguranja za dugove drugog privrednog subjekta. Stoga, zahtjevu za povrat sredstava mora prethoditi postupak u kojem će se utvrditi da je realizacijom bankarskih garancija naplaćen iznos veći od stvarnog iznosa potraživanja prema dužniku, u konkretnom slučaju Unis fabrika cijevi Derventa. Vijeće je smatralo da apelantov zahtjev za povrat zasnovan na tvrdnjama da je dužnik isplatio dio dugovanja realizacijom kompenzacionih proizvoda nije dovoljan jer ne sadrži dokaze o plaćenim indirektnim porezima od strane dužnika Unis fabrika cijevi Derventa.
11. U obrazloženju je također istaknuto da se dobra strana bankarske garancije za korisnika (tužena – Uprava za indirektno oporezivanje) ogleda u tome što je korisnik primio određeni iznos novca od banke i što će ga zadržati sve dok nalogodavac (apelant) ne dokaže da korisnik nema pravo na taj iznos zbog prigovora koji se mogu istaći na osnovu osnovnog ugovora. Nadalje, u odnosu na apelantov prigovor u tužbi o povredi načela "jednakosti oružja" utvrđeno je da po prirodi instituta bankarske garancije nema mjesta prigovoru "jednakosti oružja" jer ovaj institut upravo sadrži pravila koja zabranjuju prigovore iz osnovnog posla. Također je istaknuto da ZOO određuje da je korisnik garancije lice koje prima sredstva iz garancije, a to je u konkretnom slučaju tužena, dok Uputstvo (član 12) pod korisnikom garancije smatra lice koje podnosi zahtjev za prihvaćanje garancije kao osiguranja duga, ali ova nesaglasnost je očigledno proistekla iz potrebe bližeg uređenja postupka prihvaćanja garancije u carinskom postupku i ne utječe na zakonsko značenje ove sintagme.
12. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da je kod utvrđene činjenične situacije tužena pravilno odlučila kada je odbila zahtjev kao neosnovan i za svoje utvrđenje je dala pravilne i na zakonu zasnovane razloge.
13. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
14. Apelaciono vijeće je u obrazloženju navelo da blagovremeno podnesenim zahtjevom za preispitivanje sudske odluke apelant pobija navedenu presudu Vijeća za upravne sporove zbog povrede zakona BiH i povrede pravila postupka. Naveo je da Vijeće za upravne sporove nije dalo razloge na kojima je zasnovalo odluku, kao i da nije cijenjen niti jedan tužbeni razlog, čime je povrijeđena odredba člana 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Dalje je istakao da mu je onemogućeno da raspravlja pred sudom i da mu je uskraćeno pravo na pošten i fer postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je da je kao jamac i korisnik zahtijevao od banaka više sveobuhvatnih garancija za pokriće carinskog duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa, kao i da su i bili pokrenuti postupci utvrđivanja dospjelog duga kod tog pravnog subjekta, te da tačan iznos duga nije utvrđen. Kod predmetnog subjekta je pokrenut postupak restrukturiranja rješenjem Okružnog privrednog suda u Doboju od 5. septembra 2016. godine. Stoga nije jasno kako su garancije mogle biti naplaćene bez dokaza o visini duga, niti kako su organi uprave mogli dati zaštitu takvom postupanju Carinske ispostave Šamac koja je pokrenula postupak naplate garancija, koje je suprotno odredbi člana 15. Uputstva. Također je istakao da je u postupku dostavio 219 zaključaka o obustavi postupaka vođenih protiv privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa kao dokaz da u momentu pokretanja postupka naplate garancija nije bilo moguće imati dokaz o dugu. Stoga smatra da je pogrešan zaključak i suda i tužene da se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku naplate od Unisa, nego od apelanta kao njegovog deklaranta/zastupnika. Tvrdio je da mu nije bilo omogućeno da stavlja prigovore u postupku izdavanja i realizacije naloga za prinudnu naplatu, pa mu je povrijeđeno pravo na "jednakost oružja".
15. Apelaciono vijeće je istaklo da je i, prema nalaženju tog vijeća, tužena u skladu sa svojim nadležnostima, nakon svestranog sagledavanja svih relevantnih činjenica, dokaza i dokumentacije, osporenim konačnim rješenjem pravilno postupila kada je odbila apelantov zahtjev za povrat sredstava naplaćenih aktiviranjem bankarskih garancija, a kako je pravilno zaključilo i Vijeće za upravne sporove. Stoga, prema ocjeni tog vijeća, apelantov prigovor u pogledu povreda pravila postupka i nedostataka u obrazloženju presude nema osnova, s obzirom na to da je pobijana presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonom.
16. U odnosu na ostale prigovore koji se odnose na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom koji se odnose na pravo na fer i pošteno suđenje, Apelaciono vijeće je smatralo da, osim što su samo paušalni, nisu osnovani zato što je tuženi organ odlučivao o apelantovoj žalbi, a apelant uživa sudsku zaštitu kroz vođenje upravnog spora i predmetnog postupka povodom njegovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, od strane suda koji je nezavisan, nepristrasan i zakonom osnovan. Dalje je utvrđeno da su ostali apelantovi prigovori, istaknuti u zahtjevu, sadržajno identični navodima tužbe i njih je prethodno cijenilo Vijeće za upravne sporove koje je dalo potpune i jasne razloge, koje u cijelosti prihvaća i to vijeće. S obzirom na istaknuto, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je pobijana presuda pravilna i zakonita, a zahtjev za njeno preispitivanje neosnovan. Apelaciono vijeće se pozvalo na odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora i postupku za preispitivanje sudske odluke porezni organi, odnosno Sud BiH (u Vijeću za upravne sporove i Apelacionom vijeću), proizvoljno postupali u utvrđivanju činjenica predmeta i tumačenju i primjeni materijalno-pravnih propisa, zbog čega su mu prekršena navedena prava. Naveo je da je nesporno da je u skladu s odredbama čl. 181–192. Zakona o carinskoj politici kao jamac i korisnik od poslovnih banaka zahtijevao izdavanje više sveobuhvatnih garancija za pokriće carinskog duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa, koji je nastao u postupku unutrašnje obrade – uvoza toplovaljane trake tokom 2012. godine. Sve garancije su bile prihvaćene i evidentirane kod tužene – Regionalnog centra. Također je nesporno i da su bili pokrenuti postupci utvrđivanja dospjelog – tačnog duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa na ime PDV-a, carine i kompenzatorne kamate. Međutim, kako je rješenjem Okružnog privrednog suda u Doboju od 5. septembra 2016. godine pokrenut postupak restrukturiranja nad tim društvom, svi navedeni postupci su na osnovu odredbe člana 48. Zakona o stečaju prekinuti i tačan dug nikada nije utvrđen. Bez obzira na tu činjenicu, Carinska ispostava Šamac pokrenula je postupak naplate izdatih garancija apelanta za plaćanje duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa na ime PDV-a, carine i kompenzatorne kamate. Apelant smatra da je postupanje Carinske ispostave Šamac bilo nezakonito i suprotno odredbi člana 15. Uputstva jer uz zahtjev za naplatu nije priložila i dokaz o dugu. Također je naveo da je carinski obveznik Unis fabrika cijevi Derventa kompenzirajuće proizvode dijelom prodavao na tržištu BiH, te je vršio uplatu PDV-a i drugih dažbina. Zbog toga je apelant u žalbi i tužbi tvrdio da tačan iznos duga nije adekvatno utvrđen i da se do okončanja upravnih postupaka taj dug i ne može naplatiti. Međutim, prema apelantovom mišljenju, upravni organi i sudovi nisu cijenili razloge koje je isticao u pravnim lijekovima. Istakao je da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na "jednakosti oružja".
b) Odgovori na apelaciju
18. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja osporene konačne odluke, te je istakao da nisu osnovani apelacioni razlozi u odnosu na navedene povrede, kao i da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da su neosnovani apelantovi navodi da u donesenim presudama i aktima tužene nisu data obrazloženja. Također, tužena nalazi da su neosnovani apelantovi navodi vezani za naplatu duga iz garancije jer se radi o bankarskoj garanciji sa klauzulom "na prvi poziv" i da prigovore u tom smislu ne može isticati ni banka, ni nalogodavac, u ovom slučaju apelant. U vezi s tim, tužena je istakla da bi u slučaju drugačijeg postupanja, suprotnog propisima, bio doveden u pitanje postupak naplate po bankarskoj garanciji, kao i da bi se drugačijim postupanjem dovela u pitanje naplata poreza odnosno javnog prihoda, a što bi dalje moglo dovesti do raznih zloupotreba u postupcima vezanim za naplatu iz garancije. Naime, postupak naplate iz garancije ima jasno propisana pravila postupanja, po kojim je tužena dužna postupati. Iz apelantovih navoda, kako je navela tužena, proizlazi da vlastitim tumačenjem i davanjem prednosti postupku stečaja odnosno restrukturiranja nastoji sebe dovesti u poziciju da ne plati sredstva po garanciji. Nadalje, neosnovani su i apelantovi navodi da je tužena postupala na način da je povrijedila njegova prava budući da je nesporno da je apelant učestvovao u predmetnom postupku, da mu je omogućeno korištenje svih sredstava pravne zaštite, kako pred tuženom tako i pred Sudom BiH, i konačno pred Ustavnim sudom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
BANKARSKA GARANCIJA
Pojam
Član 1083.
(1) Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
(2) Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.
Garancija "bez prigovora"
Član 1087.
(1) Ako bankarska garancija sadrži klauzulu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži reči koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbeđenoj obavezi.
(2) Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava.
(3) Korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.
21. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u relevantnom dijelu glasi:
POGLAVLJE I - GARANCIJA ZA POKRIĆE CARINSKOG DUGA
Član 181. stav (3)
3. Carinski organi mogu odobriti da garanciju položi neko drugo lice, a ne ono od kojeg se to tražilo.
Član 191. stav (1)
1. Garancija se ne razdužuje sve dok se carinski dug za koji je položena ne otpiše, odnosno do trenutka kada se više ne može pojaviti. Onog trenutka kada se carinski dug otpiše ili kada se više ne može pojaviti, garancija se odmah razdužuje.
22. Uputstvo za korištenje bankarskih garancija u carinskom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 89/13 i 72/19)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 15. st. (1), (2) i (3)
(Nalog za naplatu)
(1) Nadležni carinski ured, u slučaju neplaćanja indirektnih poreza u propisanom roku, Odsjeku za poslovne usluge podnosi zahtjev za naplatu indirektnih poreza i kamata iz garancije uz koji prilaže dokaz o dugu osim u slučajevima kada je Odsjek za poslovne usluge nadležan za praćenje duga. Odsjek za poslovne usluge podnosi nalog za naplatu indirektnih poreza i kamata iz garancije nastalih u roku važenja garancije izdavaocu garancije na obrascu iz Priloga 6. ovog Uputstva. Nalog za naplatu se podnosi najkasnije u roku od 90 dana od dana isteka roka važenja garancije.
(2) Ukoliko se radi o naplati indirektnih poreza osiguranih pojedinačnom garancijom za postupak provoza, polazni carinski ured bez odlaganja podnosi Odsjeku za poslovne usluge Regionalnog centra zahtjev za naplatu indirektnih poreza i kamata iz garancije uz koji prilaže i originalni primjerak pojedinačne garancije za postupak provoza na koju se zahtjev odnosi. Na osnovu podnijetog zahtjeva, Odsjek za poslovne usluge podnosi nalog za naplatu izdavaocu garancije.
(3) Odsjek za poslovne usluge nadležnog Regionalnog centra, uz nalog za naplatu prilaže i dokaz o dugu u zavisnosti od situacije (npr. carinska prijava, rješenje ili drugi odgovarajući carinski dokument). Jedan primjerak naloga istovremeno se dostavlja i korisniku garancije.
(…)
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud ističe da se u predmetnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o apelantovom zahtjevu za povrat sredstava naplaćenih od strane tužene aktiviranjem bankarske garancije kojom je apelant garantirao isplatu potraživanja koja tužena ima prema trećem licu kao dužniku. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa su član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku, kao i postupku upravnog spora i preispitivanja sudske odluke konačnom presudom Apelacionog vijeća odbijen apelantov zahtjev za vraćanje određenog iznosa novčanih sredstava koja su naplaćena od strane tužene iz bankarskih garancija kojima je apelant garantirao naplatu za treće lice kao dužnika. Ustavni sud zapaža da su se organi uprave, Vijeće za upravne sporove i Apelaciono vijeće u obrazloženju odluka pozvali na odredbe ZOO kojim je propisan institut bankarske garancije, kao i na odredbe Zakona o carinskoj politici i odredbe Uputstva. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi i činjenice konkretnog predmeta o kojem su sudovi odlučivali, Ustavni sud u datim obrazloženjima presuda ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant dao sveobuhvatnu garanciju sa klauzulom "na prvi poziv" kao sredstvo osiguranja za dugove drugog privrednog subjekta, te prema čl. 1083. stav 1. i 1087. st. 1. i 2. ZOO banka je u obavezi prema tuženoj kao korisniku garancije izmiriti dospjelu obavezu bez isticanja prigovora. Također, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi imali u vidu i odredbe člana 15. Uputstva, prema kojima je organ uprave dužan uz nalog za naplatu priložiti i dokaz o dugu (npr. carinska prijava, rješenje ili drugi odgovarajući carinski dokument). U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnog zaključivanja. Također, suprotno apelantovim navodima da njegovi žalbeni navodi i razlozi koje je dao u tužbi za pokretanje upravnog spora nisu ispitani, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Vijeće za upravne sporove i Apelaciono vijeće cijenili istaknute apelantove navode i dali obrazloženje zašto oni u konkretnoj situaciji ne mogu dovesti do drugačije odluke suda, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom data obrazloženja zašto u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na "jednakost oružja" imajući u vidu institut bankarske garancije "na prvi poziv". U odnosu na apelantove navode da u konkretnom slučaju nije utvrđen stvarni dug privrednog društva za čiji je dug izdata bankarska garancija, imajući u vidu da je otvoren postupak restrukturiranja tog privrednog društva, kao i da je vršilo određene uplate PDV-a i drugih dažbina, Ustavni sud zapaža da su istaknuti navodi cijenjeni u provedenom postupku i da su data detaljna i jasna obrazloženja zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke. Zaključak Apelacionog vijeća da zahtjevu za povrat sredstava mora prethoditi postupak u kojem će se utvrditi da je realizacijom bankarskih garancija naplaćen iznos veći od stvarnog iznosa potraživanja prema dužniku, u konkretnom slučaju Unis fabrika cijevi Derventa, i da u tom smislu zahtjev mora sadržavati dokaze, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, prema ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljan.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u konačnici detaljno ispitalo apelantove navode koje je on isticao u toku upravnog i postupka upravnog spora, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4403/19, rješavajući apelaciju Meridiana a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Meridiana a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Meridian a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Pucar" iz Banjaluke, podnio je 14. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su dostavili odgovor 9. odnosno 21. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem tužene – Regionalni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) broj 02/6/1-16-16-27-1320-32/16 od 14. decembra 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat sredstava naplaćenih aktiviranjem bankarskih garancija u ukupnom iznosu od 1.513.000,00 KM sa zakonskom kamatom od dana naplate svake pojedinačne garancije pa do isplate (stav I izreke). Stavom II odlučeno je da zahtjev po osnovu naknade pričinjene materijalne štete apelant može ostvariti kod nadležnog suda, te se po tom osnovu Regionalni centar proglasio nenadležnim.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju apelant nalogodavac za izdavanje bankarskih garancija kojim je tuženoj garantirao za isplatu po osnovu naplate indirektnih poreza, ostalih prihoda i taksi za privredno društvo Unis fabrika cijevi Derventa. Navedeno rješenje je zasnovano na odredbama čl. 1083. i 1087. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čl. 181. stav 3. i 191. stav 1. Zakona o carinskoj politici i članu 15. Uputstva za korištenje bankarskih garancija u carinskom postupku (u daljnjem tekstu: Uputstvo).
7. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja odbijena je Rješenjem tužene broj 01/4-UP/ll-23/17 od 28. juna 2017. godine. U obrazloženju rješenja tužena je navela da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Apelant je protiv rješenja tužene od 28. juna 2017. godine tužbom pokrenuo upravni spor. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 026003 17 U od 21. marta 2019. godine odbijena je apelantova tužba za poništenje rješenja tužene od 28. juna 2017. godine.
9. U obrazloženju presude Vijeće za upravne sporove je istaklo da je pravilnost i zakonitost osporenog rješenja ispitalo u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima, te je donijelo navedenu odluku. Utvrđeno je da iz stanja spisa konkretne upravne stvari proizlazi da je 14. novembra 2016. godine apelant Regionalnom centru kao prvostepenom upravnom organu podnio zahtjev za povrat sredstava u ukupnom iznosu od 1.513.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana naplate svake pojedinačne garancije pa do isplate, po osnovu naplate po garancijama preciziranih oznaka. Nadalje je istaknuto da izdavanje bankarskih garancija spada u grupu bankarskih poslova koji su uređeni odredbama čl. 1083–1087. ZOO, kao i da je izdavanje bankarskih garancija u carinskim postupcima uređeno odredbama čl. 181–192. Zakona o carinskoj politici, kao i Uputstvom. Dalje je navedeno da odredba člana 1083. ZOO propisuje da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji. Postoje dvije vrste bankarskih garancija, i to samostalne i akcesorne, koje su propisane odredbom člana 1087. ZOO. Ako data garancija sadrži klauzulu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može prema korisniku isticati prigovore koje nalogodavac, kao dužnik, može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi. Prema odredbi člana 181. stav 3. Zakona o carinskoj politici u carinskim postupcima garanciju može položiti i neko drugo lice, a ne samo ono koje je odgovorno ili će biti odgovorno za plaćanje carinske obaveze, kada ta obaveza dospije. Garancija se razdužuje kada se otpiše carinski dug za koji je položena garancija ili kada se dug više ne može pojaviti, kako to propisuje odredba člana 191. stav 1. tog zakona. Također, Uputstvom je detaljno propisan način izdavanja i sadržaj garancije, a članom 15. regulirano je da se garancija može aktivirati od strane tužene ukoliko dug po indirektnim porezima nije plaćen u garantnom roku, a uz nalog je dužna dostaviti i odgovarajući dokaz o dugu, koji, zavisno od situacije, može biti carinska isprava ili rješenje o dugu ili drugi odgovarajući carinski dokument.
10. U predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju nalogodavac za izdavanje bankarske garancije sa klauzulom "na prvi poziv" za osiguranje indirektnih poreza za robu uvezenu po u prvostepenom rješenju taksativno pobrojanim jedinstvenim carinskim ispravama (JCI) za proces unutrašnje obrade firme Unis fabrika cijevi Derventa, kojom je dug tog privrednog subjekta osiguran garancijom. Iz stanja spisa proizlazi da je tužena, kao dokaz o dugu, dostavila carinske prijave, jer je to iznos dugovanja kojim raspolaže. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da svi prigovori koji bi eventualno stajali u odnosu na pravni posao koji je osnov za bankarsku garanciju nisu od utjecaja na naplatu garancije jer se radi o bankarskoj garanciji sa klauzulom "na prvi poziv" i te prigovore ne može isticati ni banka, ni nalogodavac, to jest apelant. Utvrđeno je također da apelantovo pozivanje na činjenicu da je u odnosu na privredno društvo Unis fabrika cijevi Derventa, čiji dug je osiguran bankarskom garancijom, pokrenut postupak restrukturiranja nije od utjecaja na pravne odnose koji su nastali prihvaćanjem garancije jer je apelant dao sveobuhvatnu garanciju sa klauzulom "na prvi poziv" kao sredstvo osiguranja za dugove drugog privrednog subjekta. Stoga, zahtjevu za povrat sredstava mora prethoditi postupak u kojem će se utvrditi da je realizacijom bankarskih garancija naplaćen iznos veći od stvarnog iznosa potraživanja prema dužniku, u konkretnom slučaju Unis fabrika cijevi Derventa. Vijeće je smatralo da apelantov zahtjev za povrat zasnovan na tvrdnjama da je dužnik isplatio dio dugovanja realizacijom kompenzacionih proizvoda nije dovoljan jer ne sadrži dokaze o plaćenim indirektnim porezima od strane dužnika Unis fabrika cijevi Derventa.
11. U obrazloženju je također istaknuto da se dobra strana bankarske garancije za korisnika (tužena – Uprava za indirektno oporezivanje) ogleda u tome što je korisnik primio određeni iznos novca od banke i što će ga zadržati sve dok nalogodavac (apelant) ne dokaže da korisnik nema pravo na taj iznos zbog prigovora koji se mogu istaći na osnovu osnovnog ugovora. Nadalje, u odnosu na apelantov prigovor u tužbi o povredi načela "jednakosti oružja" utvrđeno je da po prirodi instituta bankarske garancije nema mjesta prigovoru "jednakosti oružja" jer ovaj institut upravo sadrži pravila koja zabranjuju prigovore iz osnovnog posla. Također je istaknuto da ZOO određuje da je korisnik garancije lice koje prima sredstva iz garancije, a to je u konkretnom slučaju tužena, dok Uputstvo (član 12) pod korisnikom garancije smatra lice koje podnosi zahtjev za prihvaćanje garancije kao osiguranja duga, ali ova nesaglasnost je očigledno proistekla iz potrebe bližeg uređenja postupka prihvaćanja garancije u carinskom postupku i ne utječe na zakonsko značenje ove sintagme.
12. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da je kod utvrđene činjenične situacije tužena pravilno odlučila kada je odbila zahtjev kao neosnovan i za svoje utvrđenje je dala pravilne i na zakonu zasnovane razloge.
13. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
14. Apelaciono vijeće je u obrazloženju navelo da blagovremeno podnesenim zahtjevom za preispitivanje sudske odluke apelant pobija navedenu presudu Vijeća za upravne sporove zbog povrede zakona BiH i povrede pravila postupka. Naveo je da Vijeće za upravne sporove nije dalo razloge na kojima je zasnovalo odluku, kao i da nije cijenjen niti jedan tužbeni razlog, čime je povrijeđena odredba člana 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Dalje je istakao da mu je onemogućeno da raspravlja pred sudom i da mu je uskraćeno pravo na pošten i fer postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je da je kao jamac i korisnik zahtijevao od banaka više sveobuhvatnih garancija za pokriće carinskog duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa, kao i da su i bili pokrenuti postupci utvrđivanja dospjelog duga kod tog pravnog subjekta, te da tačan iznos duga nije utvrđen. Kod predmetnog subjekta je pokrenut postupak restrukturiranja rješenjem Okružnog privrednog suda u Doboju od 5. septembra 2016. godine. Stoga nije jasno kako su garancije mogle biti naplaćene bez dokaza o visini duga, niti kako su organi uprave mogli dati zaštitu takvom postupanju Carinske ispostave Šamac koja je pokrenula postupak naplate garancija, koje je suprotno odredbi člana 15. Uputstva. Također je istakao da je u postupku dostavio 219 zaključaka o obustavi postupaka vođenih protiv privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa kao dokaz da u momentu pokretanja postupka naplate garancija nije bilo moguće imati dokaz o dugu. Stoga smatra da je pogrešan zaključak i suda i tužene da se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku naplate od Unisa, nego od apelanta kao njegovog deklaranta/zastupnika. Tvrdio je da mu nije bilo omogućeno da stavlja prigovore u postupku izdavanja i realizacije naloga za prinudnu naplatu, pa mu je povrijeđeno pravo na "jednakost oružja".
15. Apelaciono vijeće je istaklo da je i, prema nalaženju tog vijeća, tužena u skladu sa svojim nadležnostima, nakon svestranog sagledavanja svih relevantnih činjenica, dokaza i dokumentacije, osporenim konačnim rješenjem pravilno postupila kada je odbila apelantov zahtjev za povrat sredstava naplaćenih aktiviranjem bankarskih garancija, a kako je pravilno zaključilo i Vijeće za upravne sporove. Stoga, prema ocjeni tog vijeća, apelantov prigovor u pogledu povreda pravila postupka i nedostataka u obrazloženju presude nema osnova, s obzirom na to da je pobijana presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonom.
16. U odnosu na ostale prigovore koji se odnose na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom koji se odnose na pravo na fer i pošteno suđenje, Apelaciono vijeće je smatralo da, osim što su samo paušalni, nisu osnovani zato što je tuženi organ odlučivao o apelantovoj žalbi, a apelant uživa sudsku zaštitu kroz vođenje upravnog spora i predmetnog postupka povodom njegovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, od strane suda koji je nezavisan, nepristrasan i zakonom osnovan. Dalje je utvrđeno da su ostali apelantovi prigovori, istaknuti u zahtjevu, sadržajno identični navodima tužbe i njih je prethodno cijenilo Vijeće za upravne sporove koje je dalo potpune i jasne razloge, koje u cijelosti prihvaća i to vijeće. S obzirom na istaknuto, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je pobijana presuda pravilna i zakonita, a zahtjev za njeno preispitivanje neosnovan. Apelaciono vijeće se pozvalo na odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora i postupku za preispitivanje sudske odluke porezni organi, odnosno Sud BiH (u Vijeću za upravne sporove i Apelacionom vijeću), proizvoljno postupali u utvrđivanju činjenica predmeta i tumačenju i primjeni materijalno-pravnih propisa, zbog čega su mu prekršena navedena prava. Naveo je da je nesporno da je u skladu s odredbama čl. 181–192. Zakona o carinskoj politici kao jamac i korisnik od poslovnih banaka zahtijevao izdavanje više sveobuhvatnih garancija za pokriće carinskog duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa, koji je nastao u postupku unutrašnje obrade – uvoza toplovaljane trake tokom 2012. godine. Sve garancije su bile prihvaćene i evidentirane kod tužene – Regionalnog centra. Također je nesporno i da su bili pokrenuti postupci utvrđivanja dospjelog – tačnog duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa na ime PDV-a, carine i kompenzatorne kamate. Međutim, kako je rješenjem Okružnog privrednog suda u Doboju od 5. septembra 2016. godine pokrenut postupak restrukturiranja nad tim društvom, svi navedeni postupci su na osnovu odredbe člana 48. Zakona o stečaju prekinuti i tačan dug nikada nije utvrđen. Bez obzira na tu činjenicu, Carinska ispostava Šamac pokrenula je postupak naplate izdatih garancija apelanta za plaćanje duga privrednog društva Unis fabrika cijevi Derventa na ime PDV-a, carine i kompenzatorne kamate. Apelant smatra da je postupanje Carinske ispostave Šamac bilo nezakonito i suprotno odredbi člana 15. Uputstva jer uz zahtjev za naplatu nije priložila i dokaz o dugu. Također je naveo da je carinski obveznik Unis fabrika cijevi Derventa kompenzirajuće proizvode dijelom prodavao na tržištu BiH, te je vršio uplatu PDV-a i drugih dažbina. Zbog toga je apelant u žalbi i tužbi tvrdio da tačan iznos duga nije adekvatno utvrđen i da se do okončanja upravnih postupaka taj dug i ne može naplatiti. Međutim, prema apelantovom mišljenju, upravni organi i sudovi nisu cijenili razloge koje je isticao u pravnim lijekovima. Istakao je da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na "jednakosti oružja".
b) Odgovori na apelaciju
18. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja osporene konačne odluke, te je istakao da nisu osnovani apelacioni razlozi u odnosu na navedene povrede, kao i da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da su neosnovani apelantovi navodi da u donesenim presudama i aktima tužene nisu data obrazloženja. Također, tužena nalazi da su neosnovani apelantovi navodi vezani za naplatu duga iz garancije jer se radi o bankarskoj garanciji sa klauzulom "na prvi poziv" i da prigovore u tom smislu ne može isticati ni banka, ni nalogodavac, u ovom slučaju apelant. U vezi s tim, tužena je istakla da bi u slučaju drugačijeg postupanja, suprotnog propisima, bio doveden u pitanje postupak naplate po bankarskoj garanciji, kao i da bi se drugačijim postupanjem dovela u pitanje naplata poreza odnosno javnog prihoda, a što bi dalje moglo dovesti do raznih zloupotreba u postupcima vezanim za naplatu iz garancije. Naime, postupak naplate iz garancije ima jasno propisana pravila postupanja, po kojim je tužena dužna postupati. Iz apelantovih navoda, kako je navela tužena, proizlazi da vlastitim tumačenjem i davanjem prednosti postupku stečaja odnosno restrukturiranja nastoji sebe dovesti u poziciju da ne plati sredstva po garanciji. Nadalje, neosnovani su i apelantovi navodi da je tužena postupala na način da je povrijedila njegova prava budući da je nesporno da je apelant učestvovao u predmetnom postupku, da mu je omogućeno korištenje svih sredstava pravne zaštite, kako pred tuženom tako i pred Sudom BiH, i konačno pred Ustavnim sudom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
BANKARSKA GARANCIJA
Pojam
Član 1083.
(1) Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
(2) Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.
Garancija "bez prigovora"
Član 1087.
(1) Ako bankarska garancija sadrži klauzulu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži reči koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbeđenoj obavezi.
(2) Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava.
(3) Korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.
21. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u relevantnom dijelu glasi:
POGLAVLJE I - GARANCIJA ZA POKRIĆE CARINSKOG DUGA
Član 181. stav (3)
3. Carinski organi mogu odobriti da garanciju položi neko drugo lice, a ne ono od kojeg se to tražilo.
Član 191. stav (1)
1. Garancija se ne razdužuje sve dok se carinski dug za koji je položena ne otpiše, odnosno do trenutka kada se više ne može pojaviti. Onog trenutka kada se carinski dug otpiše ili kada se više ne može pojaviti, garancija se odmah razdužuje.
22. Uputstvo za korištenje bankarskih garancija u carinskom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 89/13 i 72/19)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 15. st. (1), (2) i (3)
(Nalog za naplatu)
(1) Nadležni carinski ured, u slučaju neplaćanja indirektnih poreza u propisanom roku, Odsjeku za poslovne usluge podnosi zahtjev za naplatu indirektnih poreza i kamata iz garancije uz koji prilaže dokaz o dugu osim u slučajevima kada je Odsjek za poslovne usluge nadležan za praćenje duga. Odsjek za poslovne usluge podnosi nalog za naplatu indirektnih poreza i kamata iz garancije nastalih u roku važenja garancije izdavaocu garancije na obrascu iz Priloga 6. ovog Uputstva. Nalog za naplatu se podnosi najkasnije u roku od 90 dana od dana isteka roka važenja garancije.
(2) Ukoliko se radi o naplati indirektnih poreza osiguranih pojedinačnom garancijom za postupak provoza, polazni carinski ured bez odlaganja podnosi Odsjeku za poslovne usluge Regionalnog centra zahtjev za naplatu indirektnih poreza i kamata iz garancije uz koji prilaže i originalni primjerak pojedinačne garancije za postupak provoza na koju se zahtjev odnosi. Na osnovu podnijetog zahtjeva, Odsjek za poslovne usluge podnosi nalog za naplatu izdavaocu garancije.
(3) Odsjek za poslovne usluge nadležnog Regionalnog centra, uz nalog za naplatu prilaže i dokaz o dugu u zavisnosti od situacije (npr. carinska prijava, rješenje ili drugi odgovarajući carinski dokument). Jedan primjerak naloga istovremeno se dostavlja i korisniku garancije.
(…)
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 026003 19 Uvp od 11. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud ističe da se u predmetnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o apelantovom zahtjevu za povrat sredstava naplaćenih od strane tužene aktiviranjem bankarske garancije kojom je apelant garantirao isplatu potraživanja koja tužena ima prema trećem licu kao dužniku. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa su član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku, kao i postupku upravnog spora i preispitivanja sudske odluke konačnom presudom Apelacionog vijeća odbijen apelantov zahtjev za vraćanje određenog iznosa novčanih sredstava koja su naplaćena od strane tužene iz bankarskih garancija kojima je apelant garantirao naplatu za treće lice kao dužnika. Ustavni sud zapaža da su se organi uprave, Vijeće za upravne sporove i Apelaciono vijeće u obrazloženju odluka pozvali na odredbe ZOO kojim je propisan institut bankarske garancije, kao i na odredbe Zakona o carinskoj politici i odredbe Uputstva. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi i činjenice konkretnog predmeta o kojem su sudovi odlučivali, Ustavni sud u datim obrazloženjima presuda ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant dao sveobuhvatnu garanciju sa klauzulom "na prvi poziv" kao sredstvo osiguranja za dugove drugog privrednog subjekta, te prema čl. 1083. stav 1. i 1087. st. 1. i 2. ZOO banka je u obavezi prema tuženoj kao korisniku garancije izmiriti dospjelu obavezu bez isticanja prigovora. Također, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi imali u vidu i odredbe člana 15. Uputstva, prema kojima je organ uprave dužan uz nalog za naplatu priložiti i dokaz o dugu (npr. carinska prijava, rješenje ili drugi odgovarajući carinski dokument). U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnog zaključivanja. Također, suprotno apelantovim navodima da njegovi žalbeni navodi i razlozi koje je dao u tužbi za pokretanje upravnog spora nisu ispitani, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Vijeće za upravne sporove i Apelaciono vijeće cijenili istaknute apelantove navode i dali obrazloženje zašto oni u konkretnoj situaciji ne mogu dovesti do drugačije odluke suda, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom data obrazloženja zašto u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na "jednakost oružja" imajući u vidu institut bankarske garancije "na prvi poziv". U odnosu na apelantove navode da u konkretnom slučaju nije utvrđen stvarni dug privrednog društva za čiji je dug izdata bankarska garancija, imajući u vidu da je otvoren postupak restrukturiranja tog privrednog društva, kao i da je vršilo određene uplate PDV-a i drugih dažbina, Ustavni sud zapaža da su istaknuti navodi cijenjeni u provedenom postupku i da su data detaljna i jasna obrazloženja zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke. Zaključak Apelacionog vijeća da zahtjevu za povrat sredstava mora prethoditi postupak u kojem će se utvrditi da je realizacijom bankarskih garancija naplaćen iznos veći od stvarnog iznosa potraživanja prema dužniku, u konkretnom slučaju Unis fabrika cijevi Derventa, i da u tom smislu zahtjev mora sadržavati dokaze, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno, prema ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljan.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u konačnici detaljno ispitalo apelantove navode koje je on isticao u toku upravnog i postupka upravnog spora, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.