INSTITUT ZASTARJELOSTI
Posted: Sun Sep 06, 2020 10:31 am
INSTITUT ZASTARJELOSTI
POJAM I ZNAČAJ ZASTARJELOSTI
Zastarjelost potraživanja je institut obligacionog prava, po kome povjerilac, usljed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremena, gubi zaštitu tog prava, ukoliko dužnik izrazi volju da se koristi pravom koje za njega nastaje zbog pasivnog držanja povjerioca. Drugačije rečeno, zastarjelost predstavlja prestanak prava da se zahtijeva ispunjenje obaveza protekom zakonom određenog vremena u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje od dužnika, a navedeno saglasno odredbi člana 360. st. 1 Zakona o obligacionim odnosima. Zastarjelost nije razlog za gašenje odnosno prestanak obligacije, jer se zastarjelošću ne gubi pravo, već ono samo slabi i pretvara se u prirodnu ili neutuživu obligaciju, odnosno gubi se samo zahtjev za prinudno ispunjenje tražbine tužbom kod suda. Pri tome, navedeno gubljenje zahtjeva ne nastaje automatski, kada istekne zakonski rok zastarjelosti, već samo onda kada se dužnik pred sudom na istu pozove i istakne prigovor zastarjelosti, jer se sud ne može obazirati na zastarjelost ukoliko se dužnik nije na nju pozvao (čl. 360. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima). Kad se navedena zakonska odredba dovede u vezu sa odredbom člana 207. st. 1. Zakona o parničnom postupku jasno je da dužnik navedeni prigovor ne može istaći u žalbi ukoliko se njime nije koristio kod prvostepenog suda. Odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje regulišu sva pitanja koja se tiču zastarjelosti su imperativnog karaktera, rokovi su određeni ovim zakonom i stranke ne mogu da iste svojim sporazumom skraćuju ili produžavaju.
U pravnoj teoriji nisu jedinstvena mišljenja o tome koja prava zastarjevaju, odnosno da li zastarjevaju sva subjektivna prava ili samo neka od njih, ali preovladava stav da ne zastarjevaju apsolutna prava (stvarna i lična), odnosno pravo svojine, službenosti i založno pravo, kao i ona obligaciona prava koja imaju svoj izvor u porodičnom pravu tj. sve vrste alimentacije.
Dejstvo proteka vremena dolazi do izražaja ne samo kod zastarjelosti, nego i kod mnogih drugih pravnih institucija, pa tako recimo i kod održaja. U starijem zakonodavstvu nije pravljena razlika između ova dva instituta i smatralo se da obe ustanove služe istom cilju: obezbjeđenju dugo postojećih odnosa. Međutim, održaj dovodi do sticanja stvarnog prava neprekinutom državinom, dok kod zastarjelosti protek vremena dovodi do gubitka zahtjeva, pa je time održaj samostalni pravni institut stvarnog prava, a ne podvrsta instituta zastarjelosti.
Zastarjelost treba razlikovati i od slučaja kada je samim zakonom trajanje jednog subjektivnog prava vremenski ograničeno, te po proteku tog roka takvo pravo prestaje da postoji i to u cjelini, odnosno ne pretvara se u prirodnu obligaciju, a navedeno bez obzira da li ga je njegov titular vršio ili ne, kao i da li ga je mogao vršiti ili ne. Taj zakonom određeni protek vremena poslije kojeg određeno pravo prestaje da postoji jeste prekluzivni rok (član 370. ZOO). Navedeni prekluzivni rok može biti procesnopravni (npr. rok za podnošenje tužbe kod smetanja posjeda stvari ili prava) i materijalnopravni (npr. prestanak prava služnosti nevršenjem neprekidno kroz 3 godine). U dilemi da li se radi o zastarnom ili prekluzivnom roku potrebno je paziti na sam tekst zakonskog propisa, pa ukoliko zakon navodi da protekom roka nastupa zastara, radi se o zastarnom roku, a ukoliko navodi da se neka tužba ili određena radnja mora podnijeti odnosno poduzeti u određenom roku, jer u protivnom predstoji prijetnja gubitka tog prava, tada se radi o prekluzivnom roku. Pri tome treba imati u vidu da se prekluzivni rokovi određuju zakonom tek iznimno za pojedine slučajeve, dok se zastarni rokovi smatraju kao pravilo prema ovakvim iznimkama.
Od ovih rokova treba razlikovati i paricione rokove, pod kojima se podrazumijevaju oni rokovi u kojima je stranka dužna izvršiti obaveze naložene sudskom presudom, jer u protivnom istekom tih rokova dolazi do prinudnog izvršenja.
“Smisao i cilj zastarjelosti su:
a) obezbjeđenje opšte pravne sigurnosti koja bi bila ugrožena, ako bi jedno stanje koje dugo nije osporavano, odjednom tužbom bilo napadnuto. Iz iskustva se može tvrditi da pravo koje se zasniva u vrijeme koje daleko leži u prošlosti ili nikada nije nastalo ili se ugasilo;
b) da bi se dužnik zaštitio od teškoća dokazivanja koje nastaju ako se tvrdi, na primjer, da nije plaćen dug od prije 20 godina;
c) zastarjelošću se vrši pritisak na stranke da svoja prava vrše, kako ne bi došle u situaciju da usljed nevršenja ta svoja prava ne mogu ostvariti, pošto je poznato da vrijeme kao pravna činjenica utiče na nastanak, promjenu i prestanak prava;
d) i javni interesi govore u prilog zastarjelosti. Jer, kada prava ne bi zastarjevala, sudovi bi bili opterećeni parnicama u kojima bi se činjenična stanja usljed dugog proteka vremena vrlo teško mogla razjasniti, pa bi i ishod sporova vrlo često zavisio od slučaja”.
NASTUPANjE ZASTARJELOSTI
Prema odredbi čl. 361. Zakona o obligacionim odnosima zastarjelost počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za druge slučajeve nije šta drugo propisano.Tako je izuzetak od navedenog pravila propisan odredbom čl. 376. istog zakona koja propisuje da se početak roka zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete ima računati “ od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo”, jer prema odredbi člana 186. ovog zakona šteta se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
Zastarjelost nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena za zastaru, računajući od dana kad zastarjevanje počinje teći (član 362. ZOO).U pogledu računanja rokova zastarjelosti treba primjeniti odredbu člana 77. ZOO, s tim da se u sudskoj praksi pojavilo pitanje da li na nastupanje zastarjelosti utiče okolnost kada poslednji dan roka zastarjelosti pada na dan kada je zakonom određeno da se ne radi, odnosno da li u tom slučaju primjeniti st. 3. odredbe čl. 77. ZOO po kojoj ukoliko poslednji dan roka pada u dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao poslednji dan roka računa se slijedeći radni dan. Kako se eventualni prekid zastarjevanja putem priznanja duga, podizanja tužbe, zatim odustanka, odbacivanja ili odbijanja tužbe ili dr. (čl. 387-391 ZOO) neće moći izvršiti u poslednjem danu zastarnog roka za koji je zakonom određeno da se ne radi, već jedino slijedećeg radnog dana, to bi se, prema opredjeljenju sudske prakse u ovim slučajevima primjenilo pravilo iz čl. 77 st. 3 ZOO, a u ostalim slučajevima pravilo iz odredbe člana 362 ZOO. U vrijeme zastarjelosti potraživanja računa se i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prethodnika (čl. 363 ZOO).
Sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne, zastarjevaju najkasnije sa glavnim potraživanjem, čak i u slučaju kad rok za njihovu zastarjelost nije istekao.
Iz prakse suda:
1. U praksi Okružnog suda Banjaluka, u više predmeta po tužbi tužitelja ZDP “Elektrokrajina”, kao isporučioca električne energije, protiv potrošača električne energije, kao tuženih u tim parnicama, radi naplate duga iz osnova isporučene električne energije, bilo je dilema oko primjene navedenih zakonskih odredaba. Naime, u tim parnicama tuženi su često isticali prigovor zastare potraživanja tužitelja u smislu odredbe člana 378. st. 1. tč. 1. Zakona o obligacionim odnosima, a od kog prigovora se tužitelj branio tako što je smatrao da se tuženi ne može pozivati na odredbe o zastarjelosti potraživanja kod toga da nije u roku od 15 dana, po prijemu računa za isporučenu električnu energiju, podnosio prigovor na visinu novčanog iznosa iz računa u skladu sa tada važećim Opštim uslovima za isporuku električne energije („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 23/94), te odredbama Zakonu o električnoj energiji (“Službeni glasnik RS” broj 66/02), a po kojim odredbama Opšti uslovi za isporuku električne energije su sastavni dio ugovora o isporuci električne energije. Prema članu 93. st. 3. navedenih Opštih uslova ukoliko potrošač u roku od 15 dana nije uložio prigovor na visinu novčanog iznosa iz obavijesti isporučioca, odnosno iz njegovog računa, smatra se da je saglasan sa utvrđenim iznosom iz računa. Potrebno je istaći da je tužitelj uporište za navedeni stav imao i u par odluka Vrhovnog suda Republike Srpske u kojima je izražen navedeni pravni stav.
U međuvremenu su stupili na snagu Opšti uslovi za isporuku i snadbjevanje električnom energijom („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 85/08), sačinjen je prečišćeni tekst Zakona o električnoj energiji, sa svim izmjenama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 8/08, a koji Opšti uslovi u čl. 51, 52, te 88, i dalje propisuju obavezu izjavljivanja prigovora u roku određenom za plaćanje računa.
Međutim, Okružni sud u Banjaluci je drugačijeg pravnog stava, odnosno po shvatanju ovoga suda pomenuti Opšti uslovi ne mogu derogitati odredbe Zakona o obligacionim odnosima, kao imperativnog propisa koji reguliše institut zastarjelosti, već se neizjavljivanje pomenutog prigovora može ticati samo visine ispostavljenog računa (u pogledu utroška električne energije i obračuna cijene koštanja).
2. Vezano za isporuku električne energije, koji predmeti su doduše rjeđi, kao tužitelj se ponekad pojavljuje potrošač električne energije dok je tuženi ZDP “Elektrokrajina”, sa zahtjevom da se utvrdi zastarjelost potraživanja tuženog, odnosno da tuženom ne pripada pravo na naplatu isporučene električne energije po određenom računu koji glasi na određeni novčani iznos. U ovim predmetima, gotovo u pravilu, tuženi ističe prigovor da se utvrđujućom tužbom u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku ne može tražiti utvrđenje zastarjelosti potraživanja, a navedeno pogotovo u situaciji da tuženi nije pokrenuo spor za naplatu spornog dugovanja. Postupajući po izjavljenoj žalbi u ovim predmetima, Okružni sud Banjaluka je zauzeo stav da se dužnik zastarjele obaveze ne mora isključivo služiti prigovorom zastarjelosti svoje obaveze protiv tužbenog zahtijeva koji bi protiv njega podnio povjerilac, a za ispunjenje te obaveze. Dužnik se može sudu obratiti i tužbom za utvrđenje koja ima deklaratorni karakter utvrđenja nastupa zastarjelosti konkretnom potrživanja. Ako je dužnik podnio sudu tužbu za utvrđenje zastarjelosti određenog potraživanja, sud će, ukoliko utvrdi osnovanost takvog tužbenog zahtijeva , donijeti deklaratornu presudu o pozitivnom utvrđenju nastupa zastarjelosti predmetnog povjeriočevog potraživanja. Pri tome, tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje zastarjelosti, jer se zbog stvarne (konkretne) nesigurnosti u pogledu tog prava osjeća ugroženim u svom pravnom položaju i postoji opravdana potreba da se putem suda ta nesigurna situacija raščisti. Ta potreba se sastoji u tome da tužitelj zna kako da se ubuduće ponaša u konkretnom obligaciono-pravnom odnosu zasnovanom povodom ugovora o isporuci električne energije, odnosno da zna da li je dužan tuženom isplatiti određeni novčani iznos na koju isplatu je pozvan dostavljanjem računa o isporuci električne energije ili taj iznos nije dužan platiti. Navedeni pravni stav da tužitelj ima pravni interes da utvrdi nepostojanje prava tuženog prihvaćen je u odluci Ustavnog suda BiH broj Ap-219/03 od 23.07.2004. godine.
VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARJELOST
Rokovi zastarjelosti se mogu podijeliti na opšte (duže) i specijalne (vanredne) rokove. Opšti rok za zastarjelost iznosi 10 godina (član 371 ZOO), a prema daljim odredbama ovog zakona specijalni rokovi zastarjelosti mogu biti kraći i duži od opšteg roka. Tako je duži specijalni rok od opšteg roka predviđen za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, kada je za krivično djelo određen duži rok zastarjelosti od građanskog roka, a to je predviđeno odredbom člana 377. ZOO. U praksi Okružnog suda Banjaluka, u pogledu primjene posebnih rokova, najviše dilema je bilo u parnicama za naknadu štete.
Iz prakse suda:
Prema odredbi člana 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), dok prema st 2. iste zakonske odredbe ovo potraživanje zastarjeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Ovaj objektivni rok počinje da teče od momenta kada je šteta prouzrokovana, u kojem apsolutnom roku potraživanje naknade štete zastarjeva u svakom slučaju.
Proizilazi da označeni subjektivni rok počinje teći od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno da je potrebno kumulativno saznanje za obe navedene okolnosti. Ovu zakonsku odredbu treba tako tumačiti da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva saznanje, da je šteta nastala, njen obim i visina, a pod saznanjem za učinioca – saznanje o okolnosima u kojima, po odštetnom pravu, određeni subjekat odgovara za naknadu štete.
Međutim, objektivni rok počinje da teče , bez obzira na saznanje oštećenika za štetu i za štetnika, računajući objektivno od momenta kada je šteta prouzrokovana.
Pri tome je u sudskoj praksi bilo različitih stavova o tome da li subjektivni rok zastarjelosti počinje teći od dana kada je oštećeno lice s obzirom na okolnosti slučaja moglo, uz uobičajenu pažljivost, saznati za sve elemente koji mu omogućavaju isticanje zahtjeva za naknadu štete ili rok zastarjelosti počinje teći od dana kada je oštećeno lice zaista doznalo za štetu i za lice koje je štetu prouzrokovalo, pa je preovladalo stanovište da rok zastarjelosti počinje teći od dana kada je oštećeno lice s obzirom na okolnost slučaja moglo, uz uobičajenu pažljivost, saznati za sve elemente koji mu omogućuju isticanje zahtjeva za naknadu štete. Saglasno navedenim pravnim stavovima u praksi Okružnog suda u Banjaluci nije bilo većih dilema u primjeni navedene zakonske odredbe.
Dileme su se javljale kod primjene posebnog roka zastarjelosti iz odredbe člana 377. ZOO, odnosno u situaciji kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a koja zakonska odredba propisuje da potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom zastarjeva u roku zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo kojim je prouzrokovana šteta.
U odnosu na dilemu da li se rok propisan ovom zakonskom odredbom ima primjeniti samo na učinioca krivičnog djela ili na svako odgovorno lice, ovaj sud se odredio tako što se ovaj rok ima primjeniti na svako lice koje je odgovorno za nastalu štetu, a ne samo u situaciji da se naknada štete zahtijeva od neposrednog učinioca krivičnog djela. Pri tome u pravnoj teoriji ima i drugačijih stanovišta, kao što je stav da se odredba čl. 377 ZOO može primjeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onoj trećoj osobi koja, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca, pa da se na ovu potonju može primjeniti samo propis čl. 376 ZOO. Isto tako, jasno je da je uslov za primjenu dužeg zastarnog roka iz odredbe čl. 377. ZOO u odnosu na rok propisan odredbom člana 376. st. 1. ZOO, postojanje pravosnažne osuđujuće presude krivičnog suda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost konkretnog učinioca krivičnog djela.
Međutim, ukoliko nema navedene pravosnažne osuđujuće presude krivičnog suda, postojala je dilema (oko koje u pravnoj teoriji ima različitih stavova), da li je tada parnični sud, u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku, ovlašten utvrđivati krivično djelo iz kojeg je šteta nastala. U praksi Okružnog suda Banjaluka prihvaćen je stav (koji je saglasan stavu Vrhovnog suda Republike Srpske izraženom u više odluka) da parnični sud nije ovlašten utvrditi je li šteta nastala krivičnim djelom nepoznatog učinioca, već je na to samo ovlašten u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije mogao protiv određenih počinilaca krivičnog djela provesti krivični postupak i jedino tada je parnični sud ovlašten sam ispitati je li šteta pričinjena takvim radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, odnosno ukoliko je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zbog toga što je učinilac krivičnog djela amnestiran ili pomilovan, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu krivičnu odgovornost ili krivično gonjenje.
I kad se tako odredimo prema uslovima za primjenu odredaba čl. 376 i 377 ZOO, u konkretnim predmetima mogu ostati nedoumice.
Uzmimo za primjer predmet Okružnog suda Banjaluka (GŽ-1321/04), bez navođenja imena stranaka i drugih učesnika navedenog štetnog događaja. Prema činjeničnom osnovu iz ovog predmeta: pravni prethodnik tužitelja je teško ranjen iz vatrenog oružja u predjelu vilice prilikom oružanog napada na patrolu policije, u čijem sastavu je bio, u ugostiteljskom objektu „K.“ u V, na dan 13.09.1996. godine, gdje je patrola policije ušla u toku pauze, prilikom obezbjeđenja izbora. Od zadobijene povrede pravni prethodnik tužitelja je preminuo 4 dana kasnije. Na njega je vatru otvorio R.G. iz pištolja kalibra 7,26 mm. Policija je poslije toga, uz saglasnost međunarodnih policijskih snaga, organizovala trodnevnu potjeru za R.G., u toku koje je isti i ubijen dana 16.09.1996. godine.
Da li je za ocjenu istaknutog prigovora zastare u navedenom predmetu mjerodavna odredba čl. 376 ili 377 ZOO?
Za ocjenu koja zakonska odredba je mjerodavna u konkretnom slučaju iz navedenog činjeničnog osnova su relevantne slijedeće činjenice:
- da je šteta koju su pretrpjeli tužitelji prouzrokovana krivičnim djelom,
- lice koje je lišilo života pravnog prednika tužitelja i samo je smrtno stradalo u toku policijske potjere tri dana kasnije,
- time nije postojala mogućnost da se protiv njega preduzme krivično gonjenje zbog toga što je lišilo života pravnog prednika tužitelja.
U takvoj situaciji parnični sud, u smislu čl. 12 Zakona o parničnom postupku, treba da raspravi kao prethodno pitanje da li je smrt pravnog prethodnika tužitelja nastupila kao posljedica krivičnog djela koje je izvršio R. G., a ako jeste: o kojem krivičnom djelu se radi i koliko iznosi vrijeme zastarjevanja krivičnog gonjenja za to djelo. Zavisno od ovih činjenica, sud može da utvrdi da li je u navedenom slučaju nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, a time i zastarjelost zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe čl. 377 ZOO, a od čega zavisi odluka o osnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja.
Prema st. 3. člana 376. ZOO potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarjeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze, pa proizilazi da je ovom zakonskom odredbom određena posebna zastarjelost za štetu koja je nastala povredom ugovornih obaveza. Za potraživanje naknade štete u tom slučaju primjenjuje se onaj rok zastarjelosti koji je određen Zakonom o obligacionim odnosima za zastarjevanje ugovorne obaveze čijom povredom je nastala šteta, pa taj rok može biti kraći od tri godine ili duži i iznositi onoliko koliko iznosi opšti rok zastarjelosti, odnosno 10 godina. Tako će na primjer potraživanje naknade štete zbog povrede ugovora o zajmu moći da se ostvari u roku od 10 godina, a ne u roku od 3 godine, koliko iznosi rok za naknadu štete iz delikta.
Iz prakse suda:
Uzmimo na primjer predmet Okružnog suda Banjaluka (Gž-729/02), a u kojem je predmet spora zahtjev tužitelja da mu tuženi naknadi štetu u iznosu od 35.350,00 KM, koja je uzrokovana usljed povrede ugovora.
Prema činjeničnom osnovu u ovom predmetu stranke su zaključile četiri ugovora o zajedničkoj proizvodnji mlijeka i steonih junica i to 16.09.1989., 29.09.1989., 05.01.19990. i 13.12.1990. godine; po osnovu tih ugovora tužitelj je tuženom ustupio na korištenje 17 priplodnih junica plemenite pasmine, steonih više od 6 mjeseci; po ovim ugovorima tuženi je bio u obavezi da najkasnije u roku od 5 godina od preuzimanja junica sukcesivno vrati isti broj priplodnih junica steonosti više od 6 mjeseci; ovim ugovorima regulisano je da ukoliko se krivnjom tuženog umanji priplodna vrijednost junica ili dođe do uginuća da je tuženi dužan naknaditi štetu u visini tržne vrijednosti grla koja se utvrđuje na osnovu vrijednosti tovnih grla prve A klase, težine 400 kg, uvećane za 30% na dan plaćanja štete; takođe je ugovoreno da je tuženi dužan vratiti priplodna grla ako se ne pridržava ugovornih obaveza i to po zahtjevu stručne komisije; stručna komisija je vršeći obilazak tuženog u 1998. godini ustanovila da se u štalama kod tuženog ne nalazi ni jedna priplodna junica, cijena junetine 1 klase je 4 KM po jednom kilogramu (prema podacima iz oktobra 2001. godine); da prema navedenom tuženi nije izvršio svoju ugovornu obavezu.
Predmetno potraživanje ne zastarjeva u roku propisanom u st. 1. čl. 376. već u roku propisanom u st. 3. tog člana. Prema tom stavu štete nastale povredom ugovorene ubaveze su izuzete iz režima roka propisanog u st. 1. citiranog člana i ravnaju se prema režimu propisanom za zastarjelost obaveze čijom povredom je ona nastala (u konkretnom slučaju to je opšti rok zastarjelosti propisan čl. 371. Zakona o obligacionim odnosima).
ZASTOJ ZASTARJEVANjA
Sudovi ponekad ne prave razliku između zastoja i prekida zastarjelosti, odnosno kada dolazi do zastoja, a kada do prekida roka zastarjelosti, te kako utiču na rok zastarjelosti određenog potraživanja.
Zastoj zastarjelosti sprečava uračunavanje određenog vremena u rok zastarjelosti, tako da zastarjelost za vrijeme ovog perioda ne teče, ona miruje. U rok zastarjelosti se ne uračunava vrijeme za koje je povjerilac bio u pravnoj ili fizičkoj nemogućnosti da ostvari svoje potraživanje od dužnika.
Zastoj zastarjevanja nastaje nezavisno od volje povjerioca i dužnika, dok se prekid zastarjelosti može da izazove samo radnjom povjerioca ili dužnika.
Kod zastoja zastarjelosti, ukoliko je zastarjevanje nekog potraživanja počelo da teče prije nastupanja nekog od uzroka koji izaziva zastoj zastarjelosti, kad on nastupi, zastarjevanje potraživanja se zaustavlja i ne teče svo vrijeme dok djeluje taj rok zastoja. Čim taj uzrok prestane, zastarjevanje potraživanja nastavlja da teče, s tim da se vrijeme koje je proteklo prije zastoja uračunava u zakonom predviđen rok za zastarjevanje određenog potraživanja.
Međutim, kod prekida zastarjelosti vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne uračunava u rok potreban za zastarjelost određenog potraživanja i poslije prekida zastarjevanje počinje teći iznova.
Zakon o obligacionim odnosima u čl. 381-386 propisuje kada dolazi do zastoja potraživanja između određenih lica (npr. između bračnih drugova), do zastoja potraživanja određenih lica (npr. za vrijeme ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti), usljed nesavladivih prepreka da se sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveza, te zastoj zastarjevanja usljed određenih okolnosti (npr. odlaganje proteka roka zastare u pogledu potraživanja poslovno nesposobnih lica).
Iz prakse suda:
Poznato je da je nakon rata, po prihvaćenom stavu Vrhovnog suda RS, pa tako i stavu Okružnog suda Banjaluka, u predmetima dolazilo do primjene instituta zastoja zastarjelosti, usljed rata i neposredne ratne opasnosti, za period 15.04.1992. do 19.06.1996. godine, a navedeno kako za lica na vojnoj dužnosti, tako i za druga lica koja zbog ratnih dejstava i opštepoznate situacije sa ratom, te za vrijeme neposredne ratne opasnosti, opravdano nisu mogla pokrenuti sudski postupak, a navedeno u skladu sa širim tumačenjem čl. 1 Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 1/94 – posebno izdanje), te u skladu sa odredbom čl. 383 Zakona o obligacionim odnosima.
PREKID ZASTARJELOSTI
Prekid zastarjelosti podrazumijeva takvo prekidanje toka vremena potrebnog za zastaru zbog zakonom određenih uzroka, zbog kojeg već proteklo vrijeme zastarjevanja propada i ne uračunava se naknadno u već započeti tok zastarjevanja, već on mora započeti teći iznova.
Do prekida zastarjevanja može doći.
- radnjom povjerioca, tj. podnošenjem tužbe sudu pri čemu je za nastupanje prekida roka zastarjelosti potrebno da ta tužba bude uspješna odnosno da pokrenuti spor zaista završi pred sudom i titularu omogući realizaciju njegovog subjektivnog prava, odnosno da tužitelj nije odustao od tužbe ili da ona nije odbačena ili odbijena. Tužba podnesena nenadležnom sudu prekida zastaru ukoliko povjerilac ponovo podigne tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe (čl. 390 ZOO),
- radnjom dužnika, odnosno kada dužnik prizna dug. Ovo priznanje duga se može učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Međutim, ukoliko je potraživanje već zastarjelo, jer je rok za zastarjelost već istekao, pa je poslije tog roka učinjeno priznanje duga od strane dužnika, ne može se više prekinuti zastarjelost, već to priznanje duga ima karakter odricanje dužnika od već nastale zastarjelosti. Činom priznanja zastarjele obaveze odnos je vraćen u stanje u kome se nalazio prije početka toka zastarjelosti, tako da zastarni rok počinje teći iznova. Pri tome se za valjanost priznanja zastarjele obaveze kao bitan uslov za pravnu valjanost dužnikove obaveze izričito zahtijeva pismena forma (čl. 366. ZOO). Isti učinak ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje, pa proizilazi da se odricanje od zastarjele obaveze ne može izvršiti konkludentnom radnjom kao što je npr. davanje otplate, plaćanje kamate i sl.
Banjaluka, decembar 2009. godine
POJAM I ZNAČAJ ZASTARJELOSTI
Zastarjelost potraživanja je institut obligacionog prava, po kome povjerilac, usljed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremena, gubi zaštitu tog prava, ukoliko dužnik izrazi volju da se koristi pravom koje za njega nastaje zbog pasivnog držanja povjerioca. Drugačije rečeno, zastarjelost predstavlja prestanak prava da se zahtijeva ispunjenje obaveza protekom zakonom određenog vremena u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje od dužnika, a navedeno saglasno odredbi člana 360. st. 1 Zakona o obligacionim odnosima. Zastarjelost nije razlog za gašenje odnosno prestanak obligacije, jer se zastarjelošću ne gubi pravo, već ono samo slabi i pretvara se u prirodnu ili neutuživu obligaciju, odnosno gubi se samo zahtjev za prinudno ispunjenje tražbine tužbom kod suda. Pri tome, navedeno gubljenje zahtjeva ne nastaje automatski, kada istekne zakonski rok zastarjelosti, već samo onda kada se dužnik pred sudom na istu pozove i istakne prigovor zastarjelosti, jer se sud ne može obazirati na zastarjelost ukoliko se dužnik nije na nju pozvao (čl. 360. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima). Kad se navedena zakonska odredba dovede u vezu sa odredbom člana 207. st. 1. Zakona o parničnom postupku jasno je da dužnik navedeni prigovor ne može istaći u žalbi ukoliko se njime nije koristio kod prvostepenog suda. Odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje regulišu sva pitanja koja se tiču zastarjelosti su imperativnog karaktera, rokovi su određeni ovim zakonom i stranke ne mogu da iste svojim sporazumom skraćuju ili produžavaju.
U pravnoj teoriji nisu jedinstvena mišljenja o tome koja prava zastarjevaju, odnosno da li zastarjevaju sva subjektivna prava ili samo neka od njih, ali preovladava stav da ne zastarjevaju apsolutna prava (stvarna i lična), odnosno pravo svojine, službenosti i založno pravo, kao i ona obligaciona prava koja imaju svoj izvor u porodičnom pravu tj. sve vrste alimentacije.
Dejstvo proteka vremena dolazi do izražaja ne samo kod zastarjelosti, nego i kod mnogih drugih pravnih institucija, pa tako recimo i kod održaja. U starijem zakonodavstvu nije pravljena razlika između ova dva instituta i smatralo se da obe ustanove služe istom cilju: obezbjeđenju dugo postojećih odnosa. Međutim, održaj dovodi do sticanja stvarnog prava neprekinutom državinom, dok kod zastarjelosti protek vremena dovodi do gubitka zahtjeva, pa je time održaj samostalni pravni institut stvarnog prava, a ne podvrsta instituta zastarjelosti.
Zastarjelost treba razlikovati i od slučaja kada je samim zakonom trajanje jednog subjektivnog prava vremenski ograničeno, te po proteku tog roka takvo pravo prestaje da postoji i to u cjelini, odnosno ne pretvara se u prirodnu obligaciju, a navedeno bez obzira da li ga je njegov titular vršio ili ne, kao i da li ga je mogao vršiti ili ne. Taj zakonom određeni protek vremena poslije kojeg određeno pravo prestaje da postoji jeste prekluzivni rok (član 370. ZOO). Navedeni prekluzivni rok može biti procesnopravni (npr. rok za podnošenje tužbe kod smetanja posjeda stvari ili prava) i materijalnopravni (npr. prestanak prava služnosti nevršenjem neprekidno kroz 3 godine). U dilemi da li se radi o zastarnom ili prekluzivnom roku potrebno je paziti na sam tekst zakonskog propisa, pa ukoliko zakon navodi da protekom roka nastupa zastara, radi se o zastarnom roku, a ukoliko navodi da se neka tužba ili određena radnja mora podnijeti odnosno poduzeti u određenom roku, jer u protivnom predstoji prijetnja gubitka tog prava, tada se radi o prekluzivnom roku. Pri tome treba imati u vidu da se prekluzivni rokovi određuju zakonom tek iznimno za pojedine slučajeve, dok se zastarni rokovi smatraju kao pravilo prema ovakvim iznimkama.
Od ovih rokova treba razlikovati i paricione rokove, pod kojima se podrazumijevaju oni rokovi u kojima je stranka dužna izvršiti obaveze naložene sudskom presudom, jer u protivnom istekom tih rokova dolazi do prinudnog izvršenja.
“Smisao i cilj zastarjelosti su:
a) obezbjeđenje opšte pravne sigurnosti koja bi bila ugrožena, ako bi jedno stanje koje dugo nije osporavano, odjednom tužbom bilo napadnuto. Iz iskustva se može tvrditi da pravo koje se zasniva u vrijeme koje daleko leži u prošlosti ili nikada nije nastalo ili se ugasilo;
b) da bi se dužnik zaštitio od teškoća dokazivanja koje nastaju ako se tvrdi, na primjer, da nije plaćen dug od prije 20 godina;
c) zastarjelošću se vrši pritisak na stranke da svoja prava vrše, kako ne bi došle u situaciju da usljed nevršenja ta svoja prava ne mogu ostvariti, pošto je poznato da vrijeme kao pravna činjenica utiče na nastanak, promjenu i prestanak prava;
d) i javni interesi govore u prilog zastarjelosti. Jer, kada prava ne bi zastarjevala, sudovi bi bili opterećeni parnicama u kojima bi se činjenična stanja usljed dugog proteka vremena vrlo teško mogla razjasniti, pa bi i ishod sporova vrlo često zavisio od slučaja”.
NASTUPANjE ZASTARJELOSTI
Prema odredbi čl. 361. Zakona o obligacionim odnosima zastarjelost počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za druge slučajeve nije šta drugo propisano.Tako je izuzetak od navedenog pravila propisan odredbom čl. 376. istog zakona koja propisuje da se početak roka zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete ima računati “ od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo”, jer prema odredbi člana 186. ovog zakona šteta se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
Zastarjelost nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena za zastaru, računajući od dana kad zastarjevanje počinje teći (član 362. ZOO).U pogledu računanja rokova zastarjelosti treba primjeniti odredbu člana 77. ZOO, s tim da se u sudskoj praksi pojavilo pitanje da li na nastupanje zastarjelosti utiče okolnost kada poslednji dan roka zastarjelosti pada na dan kada je zakonom određeno da se ne radi, odnosno da li u tom slučaju primjeniti st. 3. odredbe čl. 77. ZOO po kojoj ukoliko poslednji dan roka pada u dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao poslednji dan roka računa se slijedeći radni dan. Kako se eventualni prekid zastarjevanja putem priznanja duga, podizanja tužbe, zatim odustanka, odbacivanja ili odbijanja tužbe ili dr. (čl. 387-391 ZOO) neće moći izvršiti u poslednjem danu zastarnog roka za koji je zakonom određeno da se ne radi, već jedino slijedećeg radnog dana, to bi se, prema opredjeljenju sudske prakse u ovim slučajevima primjenilo pravilo iz čl. 77 st. 3 ZOO, a u ostalim slučajevima pravilo iz odredbe člana 362 ZOO. U vrijeme zastarjelosti potraživanja računa se i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prethodnika (čl. 363 ZOO).
Sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne, zastarjevaju najkasnije sa glavnim potraživanjem, čak i u slučaju kad rok za njihovu zastarjelost nije istekao.
Iz prakse suda:
1. U praksi Okružnog suda Banjaluka, u više predmeta po tužbi tužitelja ZDP “Elektrokrajina”, kao isporučioca električne energije, protiv potrošača električne energije, kao tuženih u tim parnicama, radi naplate duga iz osnova isporučene električne energije, bilo je dilema oko primjene navedenih zakonskih odredaba. Naime, u tim parnicama tuženi su često isticali prigovor zastare potraživanja tužitelja u smislu odredbe člana 378. st. 1. tč. 1. Zakona o obligacionim odnosima, a od kog prigovora se tužitelj branio tako što je smatrao da se tuženi ne može pozivati na odredbe o zastarjelosti potraživanja kod toga da nije u roku od 15 dana, po prijemu računa za isporučenu električnu energiju, podnosio prigovor na visinu novčanog iznosa iz računa u skladu sa tada važećim Opštim uslovima za isporuku električne energije („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 23/94), te odredbama Zakonu o električnoj energiji (“Službeni glasnik RS” broj 66/02), a po kojim odredbama Opšti uslovi za isporuku električne energije su sastavni dio ugovora o isporuci električne energije. Prema članu 93. st. 3. navedenih Opštih uslova ukoliko potrošač u roku od 15 dana nije uložio prigovor na visinu novčanog iznosa iz obavijesti isporučioca, odnosno iz njegovog računa, smatra se da je saglasan sa utvrđenim iznosom iz računa. Potrebno je istaći da je tužitelj uporište za navedeni stav imao i u par odluka Vrhovnog suda Republike Srpske u kojima je izražen navedeni pravni stav.
U međuvremenu su stupili na snagu Opšti uslovi za isporuku i snadbjevanje električnom energijom („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 85/08), sačinjen je prečišćeni tekst Zakona o električnoj energiji, sa svim izmjenama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 8/08, a koji Opšti uslovi u čl. 51, 52, te 88, i dalje propisuju obavezu izjavljivanja prigovora u roku određenom za plaćanje računa.
Međutim, Okružni sud u Banjaluci je drugačijeg pravnog stava, odnosno po shvatanju ovoga suda pomenuti Opšti uslovi ne mogu derogitati odredbe Zakona o obligacionim odnosima, kao imperativnog propisa koji reguliše institut zastarjelosti, već se neizjavljivanje pomenutog prigovora može ticati samo visine ispostavljenog računa (u pogledu utroška električne energije i obračuna cijene koštanja).
2. Vezano za isporuku električne energije, koji predmeti su doduše rjeđi, kao tužitelj se ponekad pojavljuje potrošač električne energije dok je tuženi ZDP “Elektrokrajina”, sa zahtjevom da se utvrdi zastarjelost potraživanja tuženog, odnosno da tuženom ne pripada pravo na naplatu isporučene električne energije po određenom računu koji glasi na određeni novčani iznos. U ovim predmetima, gotovo u pravilu, tuženi ističe prigovor da se utvrđujućom tužbom u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku ne može tražiti utvrđenje zastarjelosti potraživanja, a navedeno pogotovo u situaciji da tuženi nije pokrenuo spor za naplatu spornog dugovanja. Postupajući po izjavljenoj žalbi u ovim predmetima, Okružni sud Banjaluka je zauzeo stav da se dužnik zastarjele obaveze ne mora isključivo služiti prigovorom zastarjelosti svoje obaveze protiv tužbenog zahtijeva koji bi protiv njega podnio povjerilac, a za ispunjenje te obaveze. Dužnik se može sudu obratiti i tužbom za utvrđenje koja ima deklaratorni karakter utvrđenja nastupa zastarjelosti konkretnom potrživanja. Ako je dužnik podnio sudu tužbu za utvrđenje zastarjelosti određenog potraživanja, sud će, ukoliko utvrdi osnovanost takvog tužbenog zahtijeva , donijeti deklaratornu presudu o pozitivnom utvrđenju nastupa zastarjelosti predmetnog povjeriočevog potraživanja. Pri tome, tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje zastarjelosti, jer se zbog stvarne (konkretne) nesigurnosti u pogledu tog prava osjeća ugroženim u svom pravnom položaju i postoji opravdana potreba da se putem suda ta nesigurna situacija raščisti. Ta potreba se sastoji u tome da tužitelj zna kako da se ubuduće ponaša u konkretnom obligaciono-pravnom odnosu zasnovanom povodom ugovora o isporuci električne energije, odnosno da zna da li je dužan tuženom isplatiti određeni novčani iznos na koju isplatu je pozvan dostavljanjem računa o isporuci električne energije ili taj iznos nije dužan platiti. Navedeni pravni stav da tužitelj ima pravni interes da utvrdi nepostojanje prava tuženog prihvaćen je u odluci Ustavnog suda BiH broj Ap-219/03 od 23.07.2004. godine.
VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARJELOST
Rokovi zastarjelosti se mogu podijeliti na opšte (duže) i specijalne (vanredne) rokove. Opšti rok za zastarjelost iznosi 10 godina (član 371 ZOO), a prema daljim odredbama ovog zakona specijalni rokovi zastarjelosti mogu biti kraći i duži od opšteg roka. Tako je duži specijalni rok od opšteg roka predviđen za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, kada je za krivično djelo određen duži rok zastarjelosti od građanskog roka, a to je predviđeno odredbom člana 377. ZOO. U praksi Okružnog suda Banjaluka, u pogledu primjene posebnih rokova, najviše dilema je bilo u parnicama za naknadu štete.
Iz prakse suda:
Prema odredbi člana 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), dok prema st 2. iste zakonske odredbe ovo potraživanje zastarjeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Ovaj objektivni rok počinje da teče od momenta kada je šteta prouzrokovana, u kojem apsolutnom roku potraživanje naknade štete zastarjeva u svakom slučaju.
Proizilazi da označeni subjektivni rok počinje teći od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno da je potrebno kumulativno saznanje za obe navedene okolnosti. Ovu zakonsku odredbu treba tako tumačiti da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva saznanje, da je šteta nastala, njen obim i visina, a pod saznanjem za učinioca – saznanje o okolnosima u kojima, po odštetnom pravu, određeni subjekat odgovara za naknadu štete.
Međutim, objektivni rok počinje da teče , bez obzira na saznanje oštećenika za štetu i za štetnika, računajući objektivno od momenta kada je šteta prouzrokovana.
Pri tome je u sudskoj praksi bilo različitih stavova o tome da li subjektivni rok zastarjelosti počinje teći od dana kada je oštećeno lice s obzirom na okolnosti slučaja moglo, uz uobičajenu pažljivost, saznati za sve elemente koji mu omogućavaju isticanje zahtjeva za naknadu štete ili rok zastarjelosti počinje teći od dana kada je oštećeno lice zaista doznalo za štetu i za lice koje je štetu prouzrokovalo, pa je preovladalo stanovište da rok zastarjelosti počinje teći od dana kada je oštećeno lice s obzirom na okolnost slučaja moglo, uz uobičajenu pažljivost, saznati za sve elemente koji mu omogućuju isticanje zahtjeva za naknadu štete. Saglasno navedenim pravnim stavovima u praksi Okružnog suda u Banjaluci nije bilo većih dilema u primjeni navedene zakonske odredbe.
Dileme su se javljale kod primjene posebnog roka zastarjelosti iz odredbe člana 377. ZOO, odnosno u situaciji kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a koja zakonska odredba propisuje da potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom zastarjeva u roku zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo kojim je prouzrokovana šteta.
U odnosu na dilemu da li se rok propisan ovom zakonskom odredbom ima primjeniti samo na učinioca krivičnog djela ili na svako odgovorno lice, ovaj sud se odredio tako što se ovaj rok ima primjeniti na svako lice koje je odgovorno za nastalu štetu, a ne samo u situaciji da se naknada štete zahtijeva od neposrednog učinioca krivičnog djela. Pri tome u pravnoj teoriji ima i drugačijih stanovišta, kao što je stav da se odredba čl. 377 ZOO može primjeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onoj trećoj osobi koja, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca, pa da se na ovu potonju može primjeniti samo propis čl. 376 ZOO. Isto tako, jasno je da je uslov za primjenu dužeg zastarnog roka iz odredbe čl. 377. ZOO u odnosu na rok propisan odredbom člana 376. st. 1. ZOO, postojanje pravosnažne osuđujuće presude krivičnog suda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost konkretnog učinioca krivičnog djela.
Međutim, ukoliko nema navedene pravosnažne osuđujuće presude krivičnog suda, postojala je dilema (oko koje u pravnoj teoriji ima različitih stavova), da li je tada parnični sud, u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku, ovlašten utvrđivati krivično djelo iz kojeg je šteta nastala. U praksi Okružnog suda Banjaluka prihvaćen je stav (koji je saglasan stavu Vrhovnog suda Republike Srpske izraženom u više odluka) da parnični sud nije ovlašten utvrditi je li šteta nastala krivičnim djelom nepoznatog učinioca, već je na to samo ovlašten u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije mogao protiv određenih počinilaca krivičnog djela provesti krivični postupak i jedino tada je parnični sud ovlašten sam ispitati je li šteta pričinjena takvim radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, odnosno ukoliko je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zbog toga što je učinilac krivičnog djela amnestiran ili pomilovan, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu krivičnu odgovornost ili krivično gonjenje.
I kad se tako odredimo prema uslovima za primjenu odredaba čl. 376 i 377 ZOO, u konkretnim predmetima mogu ostati nedoumice.
Uzmimo za primjer predmet Okružnog suda Banjaluka (GŽ-1321/04), bez navođenja imena stranaka i drugih učesnika navedenog štetnog događaja. Prema činjeničnom osnovu iz ovog predmeta: pravni prethodnik tužitelja je teško ranjen iz vatrenog oružja u predjelu vilice prilikom oružanog napada na patrolu policije, u čijem sastavu je bio, u ugostiteljskom objektu „K.“ u V, na dan 13.09.1996. godine, gdje je patrola policije ušla u toku pauze, prilikom obezbjeđenja izbora. Od zadobijene povrede pravni prethodnik tužitelja je preminuo 4 dana kasnije. Na njega je vatru otvorio R.G. iz pištolja kalibra 7,26 mm. Policija je poslije toga, uz saglasnost međunarodnih policijskih snaga, organizovala trodnevnu potjeru za R.G., u toku koje je isti i ubijen dana 16.09.1996. godine.
Da li je za ocjenu istaknutog prigovora zastare u navedenom predmetu mjerodavna odredba čl. 376 ili 377 ZOO?
Za ocjenu koja zakonska odredba je mjerodavna u konkretnom slučaju iz navedenog činjeničnog osnova su relevantne slijedeće činjenice:
- da je šteta koju su pretrpjeli tužitelji prouzrokovana krivičnim djelom,
- lice koje je lišilo života pravnog prednika tužitelja i samo je smrtno stradalo u toku policijske potjere tri dana kasnije,
- time nije postojala mogućnost da se protiv njega preduzme krivično gonjenje zbog toga što je lišilo života pravnog prednika tužitelja.
U takvoj situaciji parnični sud, u smislu čl. 12 Zakona o parničnom postupku, treba da raspravi kao prethodno pitanje da li je smrt pravnog prethodnika tužitelja nastupila kao posljedica krivičnog djela koje je izvršio R. G., a ako jeste: o kojem krivičnom djelu se radi i koliko iznosi vrijeme zastarjevanja krivičnog gonjenja za to djelo. Zavisno od ovih činjenica, sud može da utvrdi da li je u navedenom slučaju nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, a time i zastarjelost zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe čl. 377 ZOO, a od čega zavisi odluka o osnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja.
Prema st. 3. člana 376. ZOO potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarjeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze, pa proizilazi da je ovom zakonskom odredbom određena posebna zastarjelost za štetu koja je nastala povredom ugovornih obaveza. Za potraživanje naknade štete u tom slučaju primjenjuje se onaj rok zastarjelosti koji je određen Zakonom o obligacionim odnosima za zastarjevanje ugovorne obaveze čijom povredom je nastala šteta, pa taj rok može biti kraći od tri godine ili duži i iznositi onoliko koliko iznosi opšti rok zastarjelosti, odnosno 10 godina. Tako će na primjer potraživanje naknade štete zbog povrede ugovora o zajmu moći da se ostvari u roku od 10 godina, a ne u roku od 3 godine, koliko iznosi rok za naknadu štete iz delikta.
Iz prakse suda:
Uzmimo na primjer predmet Okružnog suda Banjaluka (Gž-729/02), a u kojem je predmet spora zahtjev tužitelja da mu tuženi naknadi štetu u iznosu od 35.350,00 KM, koja je uzrokovana usljed povrede ugovora.
Prema činjeničnom osnovu u ovom predmetu stranke su zaključile četiri ugovora o zajedničkoj proizvodnji mlijeka i steonih junica i to 16.09.1989., 29.09.1989., 05.01.19990. i 13.12.1990. godine; po osnovu tih ugovora tužitelj je tuženom ustupio na korištenje 17 priplodnih junica plemenite pasmine, steonih više od 6 mjeseci; po ovim ugovorima tuženi je bio u obavezi da najkasnije u roku od 5 godina od preuzimanja junica sukcesivno vrati isti broj priplodnih junica steonosti više od 6 mjeseci; ovim ugovorima regulisano je da ukoliko se krivnjom tuženog umanji priplodna vrijednost junica ili dođe do uginuća da je tuženi dužan naknaditi štetu u visini tržne vrijednosti grla koja se utvrđuje na osnovu vrijednosti tovnih grla prve A klase, težine 400 kg, uvećane za 30% na dan plaćanja štete; takođe je ugovoreno da je tuženi dužan vratiti priplodna grla ako se ne pridržava ugovornih obaveza i to po zahtjevu stručne komisije; stručna komisija je vršeći obilazak tuženog u 1998. godini ustanovila da se u štalama kod tuženog ne nalazi ni jedna priplodna junica, cijena junetine 1 klase je 4 KM po jednom kilogramu (prema podacima iz oktobra 2001. godine); da prema navedenom tuženi nije izvršio svoju ugovornu obavezu.
Predmetno potraživanje ne zastarjeva u roku propisanom u st. 1. čl. 376. već u roku propisanom u st. 3. tog člana. Prema tom stavu štete nastale povredom ugovorene ubaveze su izuzete iz režima roka propisanog u st. 1. citiranog člana i ravnaju se prema režimu propisanom za zastarjelost obaveze čijom povredom je ona nastala (u konkretnom slučaju to je opšti rok zastarjelosti propisan čl. 371. Zakona o obligacionim odnosima).
ZASTOJ ZASTARJEVANjA
Sudovi ponekad ne prave razliku između zastoja i prekida zastarjelosti, odnosno kada dolazi do zastoja, a kada do prekida roka zastarjelosti, te kako utiču na rok zastarjelosti određenog potraživanja.
Zastoj zastarjelosti sprečava uračunavanje određenog vremena u rok zastarjelosti, tako da zastarjelost za vrijeme ovog perioda ne teče, ona miruje. U rok zastarjelosti se ne uračunava vrijeme za koje je povjerilac bio u pravnoj ili fizičkoj nemogućnosti da ostvari svoje potraživanje od dužnika.
Zastoj zastarjevanja nastaje nezavisno od volje povjerioca i dužnika, dok se prekid zastarjelosti može da izazove samo radnjom povjerioca ili dužnika.
Kod zastoja zastarjelosti, ukoliko je zastarjevanje nekog potraživanja počelo da teče prije nastupanja nekog od uzroka koji izaziva zastoj zastarjelosti, kad on nastupi, zastarjevanje potraživanja se zaustavlja i ne teče svo vrijeme dok djeluje taj rok zastoja. Čim taj uzrok prestane, zastarjevanje potraživanja nastavlja da teče, s tim da se vrijeme koje je proteklo prije zastoja uračunava u zakonom predviđen rok za zastarjevanje određenog potraživanja.
Međutim, kod prekida zastarjelosti vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne uračunava u rok potreban za zastarjelost određenog potraživanja i poslije prekida zastarjevanje počinje teći iznova.
Zakon o obligacionim odnosima u čl. 381-386 propisuje kada dolazi do zastoja potraživanja između određenih lica (npr. između bračnih drugova), do zastoja potraživanja određenih lica (npr. za vrijeme ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti), usljed nesavladivih prepreka da se sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveza, te zastoj zastarjevanja usljed određenih okolnosti (npr. odlaganje proteka roka zastare u pogledu potraživanja poslovno nesposobnih lica).
Iz prakse suda:
Poznato je da je nakon rata, po prihvaćenom stavu Vrhovnog suda RS, pa tako i stavu Okružnog suda Banjaluka, u predmetima dolazilo do primjene instituta zastoja zastarjelosti, usljed rata i neposredne ratne opasnosti, za period 15.04.1992. do 19.06.1996. godine, a navedeno kako za lica na vojnoj dužnosti, tako i za druga lica koja zbog ratnih dejstava i opštepoznate situacije sa ratom, te za vrijeme neposredne ratne opasnosti, opravdano nisu mogla pokrenuti sudski postupak, a navedeno u skladu sa širim tumačenjem čl. 1 Zakona o rokovima u sudskom i upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 1/94 – posebno izdanje), te u skladu sa odredbom čl. 383 Zakona o obligacionim odnosima.
PREKID ZASTARJELOSTI
Prekid zastarjelosti podrazumijeva takvo prekidanje toka vremena potrebnog za zastaru zbog zakonom određenih uzroka, zbog kojeg već proteklo vrijeme zastarjevanja propada i ne uračunava se naknadno u već započeti tok zastarjevanja, već on mora započeti teći iznova.
Do prekida zastarjevanja može doći.
- radnjom povjerioca, tj. podnošenjem tužbe sudu pri čemu je za nastupanje prekida roka zastarjelosti potrebno da ta tužba bude uspješna odnosno da pokrenuti spor zaista završi pred sudom i titularu omogući realizaciju njegovog subjektivnog prava, odnosno da tužitelj nije odustao od tužbe ili da ona nije odbačena ili odbijena. Tužba podnesena nenadležnom sudu prekida zastaru ukoliko povjerilac ponovo podigne tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe (čl. 390 ZOO),
- radnjom dužnika, odnosno kada dužnik prizna dug. Ovo priznanje duga se može učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Međutim, ukoliko je potraživanje već zastarjelo, jer je rok za zastarjelost već istekao, pa je poslije tog roka učinjeno priznanje duga od strane dužnika, ne može se više prekinuti zastarjelost, već to priznanje duga ima karakter odricanje dužnika od već nastale zastarjelosti. Činom priznanja zastarjele obaveze odnos je vraćen u stanje u kome se nalazio prije početka toka zastarjelosti, tako da zastarni rok počinje teći iznova. Pri tome se za valjanost priznanja zastarjele obaveze kao bitan uslov za pravnu valjanost dužnikove obaveze izričito zahtijeva pismena forma (čl. 366. ZOO). Isti učinak ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje, pa proizilazi da se odricanje od zastarjele obaveze ne može izvršiti konkludentnom radnjom kao što je npr. davanje otplate, plaćanje kamate i sl.
Banjaluka, decembar 2009. godine