Grozdanić i Gršković-Grozdanić protiv Hrvatske
Posted: Sun Jan 31, 2021 10:28 am
Grozdanić i Gršković-Grozdanić protiv Hrvatske
G rozdani ć and G rškovi ć -Grozdanić v. Croati a (br. 43326/13), 28.1.2020. Nema povrede člana 1. Protokola broj 1 uz EK u odnosu na prvu aplikanticu Aplikatice su Đurđica Grozdanić i Vedrana Gršković-Grozdanić, državljanke Hrvatske. Žive u Puli (Hrvatska).
Slučaj se odnosi na gubitak vlasništva nad stanom zbog poništenja kupoprodajnog ugovora. Suprug gospođe Grozdanić je 1983. godine stekao stanarsko pravo na društvenom stanu u
Osijeku; aplikantica je postala sunosilac stanarskog prava. I gđa Grozdanić i njen suprug preselili
su se u Pulu i tamo su bili zaposleni najmanje od 1996. godine.
Nakon zakonskih promjena, stekli su pravo na otkup stana te su podnijeli zahtjev.
Lokalne vlasti i gđa Grozdanić i njen suprug su 26. novembra 2002. godine sklopili ugovor o kupoprodaji stana. Kao vlasnici su upisani 2003. godine.
Međutim, 21. novembra 2003. godine Državno odvjetništvo podnijelo je zahtjev sudovima za poništavanje ugovora, tvrdeći da on nije valjan jer je stanarsko pravo izgubljeno zbog dužeg izbivanja iz stana. U dva niza postupaka na tri stepena, reviziji i u postupku pred Ustavnim sudom, gđa Grozdanić i njen suprug izgubili su slučaj, konačno 2013. godine. Prodajna cijena im je vraćena.
Suprug gospođe Grozdanić je 20. decembra 2009. umro i ona i druga aplikantica su postale njegove nasljednice.
Pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, aplikanti se žale da su poništenjem kupoprodajnog ugovora domaćih sudova povrijeđena njihova prava.
U ovom slučaju, prva podnositeljica zahtjeva i njezin suprug pokrenuli su građanski postupak pred Općinskim sudom u Osijeku tražeći deložaciju privremenog korisnika iz stana još 17. lipnja 2003. (vidi gore stavke 23. i 42).
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je cilj člana 99. Zakona o stambenim odnosima bio ukinuti stanaraska prava pojedincima koji više nisu živjeli u dodijeljenim stanovima, s ciljem da se takvi stanovi naknadno preraspodjele drugima kojima je to potrebno. Sud smatra da su ovaj i drugi zakoni koji se primjenjuju u ovom slučaju slijedili ciljeve promicanja ekonomske dobrobiti zemlje i zaštite prava drugih. Tačnije, težio je cilju osiguranja da se odgovarajuće stambeno zakonodavstvo, namijenjeno zadovoljavanju stambenih potreba građana, pravilno primjenjuje i da su stanovi dodijeljeni u okviru posebno zaštićenog najma zaista dodijeljeni i kasnije prodani onima koji su zadovoljili zakonski kriteriji. Krajnje sredstvo za postizanje ovog cilja bilo je omogućavanje nadležnim tijelima da traže sudsku odluku o poništavanju ugovora o prodaji sklopljenih protivno tom zakonu.
Evropski sud je zaključio da miješanje u pravo prve aplikantice na mirno uživanje posjeda ne samo da je imalo pravnu osnovu u domaćem pravu već je bilo i predvidivo. Miješanje je stoga bilo predviđeno zakonom. Evropski sud je, također istakao da između stranaka nije bilo sporno da su u relevantno vrijeme prva aplikantica i njen suprug bili vlasnici stambene zgrade u Puli, gradu u kojem su živjeli najmanje od 1996. godine, te da su lokalne vlasti vratile novac koji su ona i njen suprug platili kao kupoprodajnu cijenu za sporni stan u Osijeku. U ovim okolnostima ne može se reći da je predmetno miješanje nametnulo prvoaplikantici pretjeran teret. S obzirom na navedeno, te uzimajući u obzir cilj koji se želio postići, kao i široku slobodu procjene državama u stambenim stvarima, Evropski sud je zaključio da su domaći sudovi u ovom slučaju postigli potrebnu pravičnu ravnotežu između zaštite javnog interesa i zaštite imovinskih prava prve apliantice. Miješanje u njena prava stoga je bilo proporcionalno cilju koji se želio postići.
G rozdani ć and G rškovi ć -Grozdanić v. Croati a (br. 43326/13), 28.1.2020. Nema povrede člana 1. Protokola broj 1 uz EK u odnosu na prvu aplikanticu Aplikatice su Đurđica Grozdanić i Vedrana Gršković-Grozdanić, državljanke Hrvatske. Žive u Puli (Hrvatska).
Slučaj se odnosi na gubitak vlasništva nad stanom zbog poništenja kupoprodajnog ugovora. Suprug gospođe Grozdanić je 1983. godine stekao stanarsko pravo na društvenom stanu u
Osijeku; aplikantica je postala sunosilac stanarskog prava. I gđa Grozdanić i njen suprug preselili
su se u Pulu i tamo su bili zaposleni najmanje od 1996. godine.
Nakon zakonskih promjena, stekli su pravo na otkup stana te su podnijeli zahtjev.
Lokalne vlasti i gđa Grozdanić i njen suprug su 26. novembra 2002. godine sklopili ugovor o kupoprodaji stana. Kao vlasnici su upisani 2003. godine.
Međutim, 21. novembra 2003. godine Državno odvjetništvo podnijelo je zahtjev sudovima za poništavanje ugovora, tvrdeći da on nije valjan jer je stanarsko pravo izgubljeno zbog dužeg izbivanja iz stana. U dva niza postupaka na tri stepena, reviziji i u postupku pred Ustavnim sudom, gđa Grozdanić i njen suprug izgubili su slučaj, konačno 2013. godine. Prodajna cijena im je vraćena.
Suprug gospođe Grozdanić je 20. decembra 2009. umro i ona i druga aplikantica su postale njegove nasljednice.
Pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, aplikanti se žale da su poništenjem kupoprodajnog ugovora domaćih sudova povrijeđena njihova prava.
U ovom slučaju, prva podnositeljica zahtjeva i njezin suprug pokrenuli su građanski postupak pred Općinskim sudom u Osijeku tražeći deložaciju privremenog korisnika iz stana još 17. lipnja 2003. (vidi gore stavke 23. i 42).
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je cilj člana 99. Zakona o stambenim odnosima bio ukinuti stanaraska prava pojedincima koji više nisu živjeli u dodijeljenim stanovima, s ciljem da se takvi stanovi naknadno preraspodjele drugima kojima je to potrebno. Sud smatra da su ovaj i drugi zakoni koji se primjenjuju u ovom slučaju slijedili ciljeve promicanja ekonomske dobrobiti zemlje i zaštite prava drugih. Tačnije, težio je cilju osiguranja da se odgovarajuće stambeno zakonodavstvo, namijenjeno zadovoljavanju stambenih potreba građana, pravilno primjenjuje i da su stanovi dodijeljeni u okviru posebno zaštićenog najma zaista dodijeljeni i kasnije prodani onima koji su zadovoljili zakonski kriteriji. Krajnje sredstvo za postizanje ovog cilja bilo je omogućavanje nadležnim tijelima da traže sudsku odluku o poništavanju ugovora o prodaji sklopljenih protivno tom zakonu.
Evropski sud je zaključio da miješanje u pravo prve aplikantice na mirno uživanje posjeda ne samo da je imalo pravnu osnovu u domaćem pravu već je bilo i predvidivo. Miješanje je stoga bilo predviđeno zakonom. Evropski sud je, također istakao da između stranaka nije bilo sporno da su u relevantno vrijeme prva aplikantica i njen suprug bili vlasnici stambene zgrade u Puli, gradu u kojem su živjeli najmanje od 1996. godine, te da su lokalne vlasti vratile novac koji su ona i njen suprug platili kao kupoprodajnu cijenu za sporni stan u Osijeku. U ovim okolnostima ne može se reći da je predmetno miješanje nametnulo prvoaplikantici pretjeran teret. S obzirom na navedeno, te uzimajući u obzir cilj koji se želio postići, kao i široku slobodu procjene državama u stambenim stvarima, Evropski sud je zaključio da su domaći sudovi u ovom slučaju postigli potrebnu pravičnu ravnotežu između zaštite javnog interesa i zaštite imovinskih prava prve apliantice. Miješanje u njena prava stoga je bilo proporcionalno cilju koji se želio postići.