Page 1 of 1

Glavinić and Marković v. Croatia

Posted: Sun Aug 02, 2020 9:43 am
by LegaForum
Glavinić and Marković v. Croatia (br. 11388/15 i 25605/15), 30. juli 2020.
Kirinčić and Others v. Croatia (br. 31386/17), 30. juli 2020.
Marić v. Croatia (br. 9849/15), 30. juli 2020.

Povreda čl. 6 . i 13. EK


Ova tri slučaja tiču se pritužbi na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku i nepostojanje učinkovitih pravnih lijekova za takve žalbe na domaćem nivou. Aplikanti se pozivaju na član 6. stav 1. (pravo na pravično suđenje u razumnom roku) i član 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek).

Glavinić and Marković v. Croatia (br. 11388/15 i 25605/15)


Aplikantica u aplikaciji br. 11388/15 je Jela Glavinić ("prva aplikantica") dok je aplikant u aplikaciji br. 25605/15 Aleksander Marković („drugi aplikant“). Oboje su hrvatski državljani.

U januaru 2003. godine pokrenuta je građanska tužba protiv prve aplikantice i još troje lica radi utvrđenja ništavosti ugovora o poklonu. Presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen donesena je u julu 2014., a postala je pravosnažna u aprilu 2015. godine.

U oktobru 2013. prva aplikantica je uložila pravni lijek za ubrzavanje postupka, dopušten Zakonom o sudovima iz 2013. godine, što joj je i odobreno. Međutim, postupajući sudija nije ispoštovao rok za donošenje presude, te je prva aplikantica uložila pravni lijek za kompenzaciju i ubrzavanje postupka, koji je bio dopušten Zakonom o sudovima iz 2013. godine. U oktobru 2014. dosuđeno joj je 1.000 hrvatskih kuna (oko 130 eura) naknade. Žalila se da je dosuđeni iznos prenizak, ali je Vrhovni sud u decembru 2014. odbio uloženi pravni lijek.

Drugi aplikant započeo je izvršni postupak u julu 2012. radi izvršenja sudske odluke kojom je naloženo jednoj kompaniji da poduzme određene građevinske radove na stambenoj zgradi. Međutim, matična kompanija i njene podružnice su u aprilu 2017. godine stavljene pod hitnu upravu, a izvršenje nagodbe sa vjerovnicima, koja uključuje drugog aplikanta, još uvijek traje.

Aplikant je u septembru 2014. zatražio ubrzavanje postupka koristeći pravni lijek dopušten Zakonom o sudovima iz 2013., ali je njegov zahtjev u novembru odbijen. Ovakvu odluku je u žalbenom postupku potvrdio Vrhovni sud u decembru iste godine. U februaru 2015. aplikant je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu, oslanjajući se na član 63. Zakona o Ustavnom sudu.

Ustavni sud je ispitao njegovu ustavnu tužbu prema članu 62. Zakona o Ustavnom sudu te ju je u martu 2015. proglasio nedopuštenom, jer odluke Vrhovnog suda nisu bile podložne ustavnoj kontroli.

Kirinčić and Others v. Croatia (br. 31386/17)


Aplikanti su Smiljka Kirinčić, Branka Ivančić i Smiljan Kirinčić, hrvatski državljani rođeni 1932., 1952. i 1956. godine.

Između maja 2000. i maja 2015. aplikanti, koje je zastupao treći aplikant, su bili uključeni u postupak reguliranja vlasništva nad ranije nacionalizovanom imovinom. Prvostepena odluka iz oktobra 2002., potvrđena u žalbenom parničnom postupku u decembru 2006., donesena je u korist aplikanata.

U februaru 2007. jedan od tuženih u parničnom postupku uložio je pravni lijek zbog primjene prava, kojeg je Vrhovni sud na kraju odbio u maju 2015. godine.

Aplikanti su u novembru 2014. podnijeli zahtjev za zaštitu prava na pravično suđenje u razumnom roku predsjedniku Vrhovnog suda, koji je Zakonom o sudovima iz 2013. godine uveden kao pravni lijek za ubrzavanje postupka. U maju 2015. godine predsjednik Vrhovnog suda je utvrdio da je zahtjev utemeljen i naredio je da se odluka o žalbi zbog primjene prava donese u roku od šest mjeseci. Međutim, presuda povodom ove žalbe već je bila donesena dva dana ranije, a aplikantima je uručena u oktobru 2015. godine.

Aplikanti su uložili ustavnu tužbu zbog dužine postupka u januaru 2015. Ustavni sud je odbacio tužbu u oktobru 2016. godine. Utvrdio je da vrijeme koje treba uzeti u obzir teče od donošenja odluke predsjednika Vrhovnog suda u maju 2015. do uručenja odluke Vrhovnog suda o žalbi na pravna pitanja aplikantima u oktobru 2015., dakle nešto više od pet mjeseci. Stoga je Sud zaključio da im nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Marić v. Croatia (application no. 9849/15)


Aplikantica, Mirjana Marić, hrvatska je državljanka rođena 1951. godine i živi u Zagrebu.

U oktobru 2007. gđa Marić je podnijela tužbu protiv Grada Zagreba radi naknade štete zbog saobraćajne nesreće uzrokovane zaleđenom cestom koja nije bila posuta solju. Županijski sud u Zagrebu donio je konačnu presudu u žalbenom postupku u martu 2017., presudivši u korist aplikantice i dosudivši joj naknadu materijalne i nematerijalne štete. Ova presuda joj je dostavljena u maju 2017. godine.

Aplikantica je, oslanjajući se na Zakon o sudovima iz 2005., podnijela zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u junu 2010. Zahtjev je odbijen od strane Vrhovnog suda u oktobru 2011.

Aplikantica je zatim podnijela ustavnu tužbu zbog dužine trajanja postupka u januaru 2014., tvrdeći da pravni lijek predviđen novim Zakonom, Zakonom o sudovima iz 2013. godine, nije učinkovit.

Ustavni sud odbacio je njezinu tužbu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova vezanih za prekomjernu dužinu postupka, posebno onih predviđenih Zakonom o sudovima iz 2013. godine. Njezin prigovor nije se mogao apstraktno cijeniti, a sumnja u učinkovitost pravnog lijeka nije značila da ga ne mora prvo iskoristiti.

U predmetu Kirinčić i drugi protiv Hrvatske Evropski sud je utvrdio da je parnični postupak zbog vlasničkih prava koji traje više od 15 godina prekršio „razumno vrijeme“. Aplikantova tužba Ustavnom sudu nije bila djelotvoran lijek jer ovaj sud nije razmatrao ukupno trajanje postupka, već samo puno kraći period od pet mjeseci.

Sud je utvrdio da je dužina parničnog postupka za naknadu štete u slučaju Marić protiv Hrvatske, koji je trajao nešto više od četiri godine, također bila pretjerana. Nadalje, utvrđeno je da aplikant nije bio obavezan koristiti pravna sredstva prema Zakonu o sudovima iz 2013. jer nisu bili učinkoviti. Konkretno, pravni lijek za ubrzanje postupka mogao se primijeniti tek kad je postupak već postao prekomjerno dug dok je kompenzacijski lijek imao previše ograničenja.

Povredu čl. 6. i 13. Konvencije Evropski sud je utvrdio i u slučaju Glavinić i Marković.


https://www.anwalt-bih.de