Page 1 of 1

Član 88. Zakona o radu

Posted: Mon Mar 30, 2020 10:16 am
by LegaForum
Član 88. stav 1. i član 22. Zakona o radu

ODBIJANJE UPUTE OD STRANE ZAPOSLENIKA NA RAD U INOSTRANSTVO, U OKOLNOSTIMA KADA NIJE POSTIGNUTA PISMENA SUGLASNOST IZMEĐU ZAPOSLENIKA I POSLODAVCA O USLOVIMA RADA U INOSTRANSTVU I VRAĆANJE U ZEMLJU, NE PREDSTAVLJA TEŠKU POVREDU RADNE DUŽNOSTI, NITI TAKVO PONAŠANJE ZAPOSLENIKA PREDSTAVLJA PRAVNI OSNOV ZA PRESTANAK NJEGOVOG RADNOG ODNOSA.

Iz obrazloženja:

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu, da se vrati na posao i tuženi mu naknadi platu za vrijeme trajanja nezakonitog otkaza, regres za 2011. godinu i troškove prevoza za osam mjeseci 2009. godine.

U postupku pred nižestepenim sudovima je utvrđeno da je tužitelj, na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, bio u radnom odnosu kod tuženog od 03.01.2008. godine i obavljao poslove radnika visokogradnje, sa mogućnošću obavljanja poslova u inostranstvu, da je tuženi svojom odlukom broj ... od ... godine otkazao tužitelju ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze, pozivajući se u obrazloženju odluke na upozorenje od ... godine, koje je dato tužitelju i odnosi se na njegove obaveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu, te neprihvatanje od strane tužitelja odluke tuženog od ... godine, kojom je upućen na rad u inostranstvo, da između tužitelja i tuženog nije postignuta pismena saglasnost u pogledu uslova rada u inostranstvu i vraćanja u zemlju, da je tužitelj odluku o otkazu ugovora o radu primio putem pošte dva do tri dana od kada mu je saopšteno da se upućuje na rad u inostranstvo, da mu nije pružena mogućnost da iznese svoju odbranu, iako za to nije bilo opravdanog razloga.

Drugostepeni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostepenog suda zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a što prihvata i revizijski sud.

Prema odredbi člana 88. stav 1. Zakona o radu10 poslodavac može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi člana 22. Zakona o radu, kada se zaposlenik upućuje na rad u inostranstvo, prije odlaska zaposlenik mora postići sa poslodavcem pismenu saglasnost u pogledu trajanja rada, valute u kojoj će biti isplaćena plaća i druga primanja u novcu i naturi na koja zaposlenik ima pravo za vrijeme rada u inostranstvu, kao i o uslovima vraćanja u zemlju.

S obzirom na izložena činjenična utvrđenja, a posebno da je tuženi donio odluku o upućivanju više zaposlenika na rad u inostranstvo, među kojima je i tužitelj, a da nije postignuta pismena saglasnost o uslovima rada u inostranstvu i vraćanja u zemlju, tada odbijanje takve upute od strane tužitelja ne predstavlja tešku povredu radne dužnosti iz citirane odredbe Zakona o radu, niti takvo ponašanje zaposlenika predstavlja pravni osnov za prestanak njegovog radnog odnosa.

Iz tih razloga se ne mogu prihvatiti revizijski navodi da je tuženi ispoštovao zakonsku proceduru oko upućivanja tužitelja na rad u inostranstvo pozivajući se na član 13. ugovora o radu i Odluku o upućivanju zaposlenika na rad u inostranstvo jer ove odredbe ne sadrže




2 Službene novine F BiH br. 43/99, 32/00 i 29/03



konkretne uslove rada u državi gdje je upućen tužitelj, a u smislu odredbe člana 22. Zakona o radu.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 63 0 Rs 016179 14 Rev od 08.03.2016. godine)