Apelacija AP 3881/21 - Ustavni sud BiH
Posted: Tue Feb 08, 2022 3:46 pm
Službeni glasnik BiH, broj 6/22
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3881/21, rješavajući apelaciju Slavka Bojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Slavka Bojića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Bojića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Bojića podnesena zbog navodnog neadekvatnog medicinskog tretmana u pritvoru u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slavko Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Okružnog suda Banjaluka – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru ukidanja pritvora, tj. puštanje na slobodu do donošenja odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji. Apelant je u dva navrata urgirao donošenje odluke Ustavnog suda, uz dopunu apelacije svojom medicinskom dokumentacijom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju, koji je 29. decembra 2021. godine dostavljen apelantu. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju (zaprimljeno u Ustavnom sudu 4. januara 2022. godine).
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. septembra 2021. godine apelantu (i sljedećim osumnjičenim: Branislav Zeljković, Dragan Dubravac i Saša Marković, u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni), na osnovu člana 199. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), određen je pritvor, i to apelantu zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u pomaganju u vezi sa članom 39, u stjecaju sa krivičnim djelom zloupotrebe u postupku javne nabavke iz člana 250. stav 1. KZRS. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS i po tom rješenju je mogao trajati jedan mjesec, a najduže do 15. oktobra 2021. godine.
5. Vijeće od troje sudija Okružnog suda donijelo je Rješenje broj 11 0 K 030072 21 Kv-p od 22. septembra 2021. godine kojim je apelantove žalbe odbilo kao neosnovane. Vijeće Okružnog suda je zaključilo da je prvostepeno rješenje izvršilo pravilnu ocjenu dokaza dostavljenih uz prijedlog i izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga.
6. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Saše Markovića i apelanta, podnesenoj protiv rješenja o određivanju pritvora opisanih u prethodnim tačkama ove odluke, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3372/21 od 16. novembra 2021. godine kojom je apelacija odbijena kao neosnovana (dostupna na https://www.anwalt-derbeste.de).
Osporena rješenja – produžavanje pritvora
7. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine, na osnovu odredbe člana 200. stav 2. ZKPRS, apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za još dva mjeseca. Pritvor je produžen iz razloga sadržanih u odredbama člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima za još dva mjeseca zbog pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS iz razloga što je potrebno saslušati veći broj svjedoka, prikupiti određenu dokumentaciju, kao i opremu koju su osumnjičeni koristili kao zaposlena lica koja su obavljala poslove u vezi s opisanim radnjama navedenim u prijedlogu za produženje pritvora. Na stranici 10. navedeno je apelantovo izjašnjenje u vezi s prijedlogom (protivio se produženju). Apelant (branilac i apelant lično), između ostalog, naveo je da boluje od leukemije, da je ranjavan, da je liječen u Njemačkoj i da liječenje košta 20 hiljada eura, te da se produženjem pritvora dovodi u pitanje njegovo zdravlje.
9. Okružni sud je razmotrio prijedlog za produženje pritvora, kao i izjašnjenja osumnjičenih i njihovih branilaca data na održanom ročištu, te je na osnovu toga, kao i iz stanja predmetnog spisa utvrdio da postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje pritvora da su osumnjičeni počinili navedena krivična djela, te da postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
10. Nakon što je ukazao kako je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, Okružni sud je potom ispitao prijedlog Tužilaštva u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u odnosu na apelanta potrebno saslušati T. T., S. D. i M. R. (u vezi s navedenim okolnostima, stranica 91), te je Okružni sud naveo da su ti svjedoci u bliskoj saradnji s apelantom. Boravkom na slobodi apelant bi mogao utjecati na navedene svjedoke s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima odbrane. Dalje je navedeno šta je još potrebno utvrditi (u odnosu na ovaj osnov i ostale osumnjičene), te je Okružni sud naveo da je cijeneći da su do sada saslušani svjedoci potvrdili da je većina komunikacije u vezi s predmetnim nabavkama, kako ponuđača između sebe tako i ponuđača sa JZU "Institut za javno zdravstvo Republike Srpske", bila putem e-maila, u daljnjem toku istrage potrebno je pribavljanjem naredbe suda privremeno oduzeti računare zaposlenih u JZU "Institut za javno zdravstvo Republike Srpske", te u pravnim licima "Procontrol" d.o.o. Banjaluka (direktor apelant), "Promeding" d.o.o. Laktaši i "Travel for fun" d.o.o. Banjaluka, a kako su osumnjičeni direktori navedenih pravnih lica, navedene okolnosti opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli uništiti navedene e-mailove, što predstavlja razlog za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
11. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, suprotno tvrdnjama branilaca osumnjičenih i samih osumnjičenih, osnovan. Naime, Okružni sud je najprije pojasnio za šta se sumnjiči Zeljković, te da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za pritvor po ovom pritvorskom osnovu. Navedeno je da se Zeljkoviću stavljaju na teret tri krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, i to najteži oblik ovog krivičnog djela iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS, koje je posebno teško krivično djelo s obzirom na sam način izvršenja i težinu posljedica, koje se ogledaju u činjenici da je osumnjičeni Zeljković kao visokopozicionirani javni funkcioner, iskorištavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom koronavirusa, u više postupaka javnih nabavki u kratkom periodu zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u "Institutu za javno zdravstvo RS", koji je zaključkom Vlade Republike Srpske bio zadužen za nabavku medicinske opreme, lične zaštitne opreme i dezinfekcionih sredstava, koji su u tom trenutku bili najpotrebniji građanima i medicinskom osoblju za zaštitu od koronavirusa. On je nekvalificiranim pravnim licima koja su učestvovala u postupcima javnih nabavki omogućio pribavljanje velike imovinske koristi na štetu sredstava budžeta Republike Srpske, i to: pravnom licu "Procontrol" d.o.o. Banjaluka u iznosu od najmanje 241.500,00 KM, pravnom licu "Travel for fun" d.o.o. Banjaluka u iznosu od 550.000,00 KM, a pravnom licu "A.R.M.S. sistemi" d.o.o. Banjaluka u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM. Ono što predmetno krivično djelo čini posebno teškim, kako je navedeno, jest i činjenica da su pored velike štete za budžet Republike Srpske, čiji je priliv sredstava zbog situacije izazvane pandemijom bio znatno smanjen, a Zeljković kao direktor ugovornog organa bio u obavezi postupati s ciljem najekonomičnijeg trošenja budžetskih sredstava, izvršenjem krivičnog djela dovedeni u opasnost životi i zdravlje velikog broja zdravstvenih radnika koji su bili korisnici opreme, odnosno odijela i maski za koje je utvrđeno da nisu bili za medicinsku upotrebu, niti su kao takvi mogli pružiti odgovarajuću zaštitu od tako opasnog virusa. Sve navedeno, kako je dalje ocijenio Okružni sud, ukazuje da je on postupanjem na opisani način, čineći tako teško krivično djelo koje spada u kategoriju krivičnih djela koruptivne prirode, svoj službeni položaj podredio ličnim interesima i interesima navedenih fizičkih i pravnih lica, a na štetu kako interesa života i zdravlja zdravstvenih radnika, čije je očuvanje zdravlja u tako teškoj globalnoj epidemiji bilo od neprocjenjivog značaja, tako i na štetu budžetskih sredstava.
12. U pogledu apelanta kao direktora "Procontrol" d.o.o. Banjaluka i ostalih osumnjičenih (Dubravac, Marković, koji su također direktori navedenih pravnih lica), osnovano se sumnja da su navedena lica, u međusobnom prethodnom dogovoru i dogovoru sa Zeljkovićem, direktorom JZU "Institut za javno zdravstvo RS", pribavila navedenu veliku imovinsku korist na štetu sredstava budžeta Republike Srpske. Težinu krivičnih djela koja se stavljaju na teret ovim osumnjičenima i njihove posljedice karakterizira i činjenica da su krivična djela izvršili iskorištavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja, kada je bilo ugroženo zdravlje ljudi, stavljajući svoje lične interese ispred interesa zaštite zdravlja građana i medicinskih radnika, zaključivanjem nezakonitih ugovora o konzorciju kako bi kao grupa ponuđača učestvovali u predmetnim postupcima javnih nabavki, iako nisu ispunjavali kvalifikacione uvjete za učešće u tim postupcima.
13. Kod činjenice da je situacija izazvana pandemijom koronavirusa iskorištena za pribavljanje velike koristi navedenim ponuđačima na štetu budžetskih sredstava, a time i na štetu svih građana Republike Srpske, kao i na štetu zdravlja medicinskih radnika, korisnika nabavljene opreme, postupanje osumnjičenih na opisani način dovelo je do gubitka povjerenja javnosti u rad ustanove, kojoj je nakon proglašene pandemije povjereno preduzimanje svih aktivnosti s ciljem zaštite građana od koronavirusa. Brojnim medijskim izvještavanjem, garantiranim slobodom izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao ključnog osnova demokratije koja ne samo da obavezuje štampu da izvještava javnost i građane o pitanjima od javnog interesa, što predmetni slučaj u potpunosti jest, već i građani imaju pravo da prime informacije i ideje od javnog interesa, građani ne samo Republike Srpske i BiH već i regije s velikom pažnjom prate dešavanja u vezi s predmetnim slučajem. Imajući u vidu sve izneseno, Okružni sud je zaključio da bi zbog puštanja osumnjičenih na slobodu postojala stvarna prijetnja narušavanju javnog reda zbog nezadovoljstva građana.
14. Okružni sud je naveo da nije prihvatio navode odbrane da se po navedenom osnovu ne može produžiti pritvor jer je rješenjem o određivanju pritvora odbijen prijedlog po navedenom osnovu. U konkretnom slučaju, cijeneći da je nakon određivanja pritvora proširena istraga u pogledu radnji opisanih u prijedlogu za produženje pritvora, jasno je da su postojali uvjeti da se pritvor produži i po navedenom pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Opće je poznato da je cjelokupno čovječanstvo zabrinuto pojavom virusa COVID-19, da se s ciljem sprečavanja širenja zaraze preduzimaju razne mjere zaštite, da je navedeni virus uzrokovao mnogobrojne smrtne slučajeve, da su mnogobrojne okolnosti još uvijek nerazjašnjene u pogledu nastanka virusa i njegovog širenja, pa cijeneći sve opisane radnje za koje se sumnjiče osumnjičeni postoji opravdana bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu moglo doći do uznemirenja građana, a time i narušavanja javnog reda i mira, pa je zbog tih razloga Okružni sud usvojio prijedlog Tužilaštva u pogledu produženja pritvora po navedenom pritvorskom osnovu.
15. Okružni sud nije prihvatio prijedlog branilaca i osumnjičenih da se kao restriktivne mjere odrede neke od mjera zabrane kao što su zabrana sastajanja s određenim licima, odlazak do firmi iz razloga što se na pouzdan način navedenim mjerama ne bi postigla svrha, a to je sprečavanje utjecaja na svjedoke. Okružni sud je ocijenio da je osnovan stav Tužilaštva da bi puštanjem na slobodu kod osumnjičenih bila stvorena mogućnost da drugim vidovima komunikacije, npr. telefonskim putem i e-mail porukama utječu na svjedoke, pa iz tih razloga sud nije prihvatio prijedlog branilaca za određivanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora.
16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine.
17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ocijenio da su u obrazloženju pobijanog rješenja dati razlozi za postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih provodi istraga kao zakonskog uvjeta primjene mjere pritvora, u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKPRS. Obrazlažući postojanje zakonskog uvjeta primjene mjere pritvora, u pobijanom rješenju je navedeno da dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, a koji su cijenjeni prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, zatim dokazi koji su pribavljeni u dotadašnjem toku trajanja istrage, te oni dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se istraga provodi.
18. Vrhovni sud je potom zaključio da su za pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS u pobijanom rješenju dati detaljno obrazloženi razlozi (str. 90, 91. i 92), koje Vrhovni sud prihvata kao valjane. Posebno je ukazano da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene, te da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u pobijanom rješenju, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
19. Vrhovni sud je potom za pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS naveo da se u pobijanom rješenju pravilno cijeni i obrazlaže da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način, okolnosti i vrijeme izvršenja, te težinu posljedice. U odnosu na Zeljkovića cijeni se njegova pozicija u "Institutu za javno zdravstvo RS", a sve to u povezanosti da se tereti za djelo počinjeno u vrijeme vanredne situacije i vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom, da je u više postupaka javnih nabavki, u kratkom periodu, zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u "Institutu za javno zdravstvo RS", koji je bio zadužen za nabavku medicinske opreme i druge zaštitne opreme i sredstava, koji su u navedenim okolnostima bili najpotrebniji medicinskom osoblju i građanima s ciljem zaštite od navedenog virusa. Navedene okolnosti, u kojima je bilo ugroženo zdravlje ljudi i medicinskih radnika, kao i cjelokupne populacije, dovode se u vezu s odnosom ličnih interesa svih osumnjičenih i interesa tih ljudi. Pobijano rješenje pravilno cijeni težinu djela i s aspekta visine štete za budžet Republike Srpske, naglašavajući vrijeme i okolnosti izvršenja djela za koje se osumnjičeni terete. Osim navedenih i detaljno obrazloženih okolnosti koje u svojoj ukupnosti ne predstavljaju samo bitne elemente krivičnog djela za koje se istraga provodi, kako se to ukazuje žalbama branilaca osumnjičenih, pravilno se cijene i obrazlažu, u pobijanom rješenju, i činjenice koje se odnose na medijska izvještavanja o predmetnom slučaju i u vremenu relevantnom za odlučivanje o pritvoru, te zainteresiranost građana jer se radi o pitanjima od javnog interesa. Na tim osnovama pravilno se izvodi zaključak da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, posebno imajući u vidu naredbu o proširenju istrage, kojom su obuhvaćena nova krivična djela.
Činjenice u odnosu na povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
20. Apelant je u apelaciji naveo da boluje od hronične mijeloične leukemije i da se liječio u Njemačkoj od 2016. godine do određivanja pritvora. Kako navodi apelant, od smještanja u pritvor imao je ozbiljnih zdravstvenih problema, odnosno dva puta mu se zdravlje pogoršalo (25. septembra i 15. oktobra 2021. godine). U odnosu na događaj od 15. oktobra 2021. godine apelant je naveo da je "imao napad" i da mu je pozlilo (u 15.20). U pritvorsku jedinicu je odmah pozvana hitna pomoć i ljekar je preporučio hitnu hospitalizaciju.
21. Apelant navodi da je službenik pozvao dežurnu sutkinju S. K. radi dobijanja saglasnosti premještaja apelanta u bolnicu. Međutim, sutkinja nije htjela da odluči o premještaju "jer je ta činjenica već medijski ispraćena". Sutkinja S. K. je uputila službenika na sudiju B. J., dajući mu njegov tel. broj, te je, nakon što je sudija dao saglasnost, apelant tek u 16,40 odvezen u bolnicu (u prilog ovim navodima apelant se poziva na službenu zabilješku koju je sačinilo službeno lice D. Ć. 15. oktobra 2021. godine).
22. U prilog svojim navodima apelant je dostavio brojnu medicinsku dokumentaciju. Vezano za konkretan događaj od 15. oktobra 2021. godine dostavio je:
– izvještaj o zdravstvenom stanju pritvorenika (apelanta)
– medicinsku dokumentaciju iz koje proizlaze pregledi apelanta izvršeni u Kliničkom centru Banjaluka 15. oktobra 2021. godine i kasnije nakon tog datuma (kao i ranije).
23. U izvještaju o zdravstvenom stanju koji je potpisao ljekar Kazneno-popravnog zavoda (potpis i pečat zavoda – ambulante) navedeno je da apelant boluje od hronične mijeloične leukemije, da je liječenje nastavljeno kod nadležnog hematologa slijedeći kontinuirano preporuke vezano za predložene preglede i terapiju. Apelant se 15. oktobra 2021. godine javio na redovni ljekarski pregled "jer mu se činilo kao da je 'zapetljavao jezikom' prilikom govora. U trenutku obavljanja pregleda tegobe su prošle, grubi neurološki nalaz uredan, a pritisak blago povišen. Poslijepodne oko 15,30 apelant se nije osjećao dobro (nakon isteka radnog vremena zavodskog ljekara), pozvana je hitna pomoć. Pregledan je. Grubi neurološki nalaz je bio uredan. Zbog anamnestičkih podataka dobijenih od pacijenta (liječi se od leukemije, ranjavan u ratu, povreda arterije vrata) na prijedlog doktora medicine upućen je u Urgentni centar UKCRS. Urađeni nalazi kod neurologa (uredni) i kardiologa sa uputama šta još uraditi, koji nalaz".
24. Dalje je u izvještaju navedeno: "Ambulanta KPZ Banjaluka je ambulanta primarne zdravstvene zaštite. Pacijentu su 24 sata dostupni hitna pomoć i Urgentni centar UKCRS. Pacijent je pregledan od hematologa, kardiologa i neurologa po indikacijama za preglede. Ni na jednom od pregleda obavljenih u Urgentnom centru nije predložena hospitalizacija. Hematološku terapiju prima u dnevnoj bolnici, kao što je i praksa. Pregledi predloženi od neurologa i kardiologa su u procesu naručivanja u skladu s procedurom o naručivanju. Niko od navedenih nije predložio i preporučio bolničko liječenje. Pacijenta ne možemo uputiti na bolničko liječenje jer indikacije za hospitalizaciju odlučuju specijalisti na pregledima. Stanje pacijenta je prioritet, liječenje je proces i odvija se prema indikacijama i eventualnim preporukama specijalista dobijenim na obavljenim pregledima, koje su za nas obavezujuće."
25. Apelant je u vezi sa zdravstvenim stanjem dostavio Ustavnom sudu nalaz i mišljenje o izvršenom medicinskom vještačenju interdisciplinarne (imunološke i neuropsihijatrijske) struke o zdravstvenom stanju osumnjičenog apelanta iz novembra 2021. godine.
Navodi Tužilaštva u vezi s povredom člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je u vezi s ovim apelantovim navodima ukazalo na provedeno vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja od ljekara Kliničkog centra Univerziteta Tuzla, koji su sačinili nalaz i mišljenje 14. decembra 2021. godine, a u kojem je navedeno da je apelant liječen odgovarajućom terapijom u pritvoru i stanje mu se nije pogoršalo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant najprije ukazuje da od ranije boluje od hronične leukemije, da se liječio u Njemačkoj od 2016. godine do odlaska u pritvor. Apelant navodi da je imao ozbiljne probleme od momenta određivanja pritvora (zbog uvjeta u pritvoru, neadekvatne medicinske njege, ishrane i životnih aktivnosti), te da mu je u dva navrata pogoršano zdravstveno stanje. Tako je "posljednji napad" uslijedio 15. oktobra 2021. godine. "U pritvorsku jedinicu pozvana je odmah hitna pomoć" i ljekar je preporučio hospitalizaciju. Apelant opisuje "oklijevanje sudije " i da je čekao jedan sat i 20 minuta, te je prevezen u bolnicu, ali daljnje pretrage nisu izvršene. Dalje apelant ukazuje na potrebne preglede i nalaze koje su naveli ljekari, a koji nisu urađeni, odnosno država se nije pobrinula za njegovo liječenje. Apelant navodi da je sada, u suživotu s drugim pritvorenicima u neadekvatnim uvjetima, izložen mogućim zarazama. Apelant ukazuje da ga zbog zdravlja treba pustiti na slobodu ili da Ustavni sud (ako smatra da ga ne treba pustiti na slobodi) naloži redovnim sudovima da apelant bude smješten u bolnicu.
28. Apelant u odnosu na član II/3.d) i član 5. Evropske konvencije navodi da mu je određen pritvor iz osnova člana 197. stav 1. tačka b) jer treba saslušati tri svjedoka koje Tužilaštvo još nije bilo u stanju saslušati i upućuje da "Tužilaštvu nije cilj efikasno vođenje istrage". U odnosu na osnov iz člana 197. stav 1. tačka g), apelant navodi praksu Evropskog suda, Ustavnog suda, zaključke u ovom dijelu – da se mjera pritvora zbog stvarne prijetnje narušavanju javnog reda može odrediti samo kada postoji sumnja da se izvršilo najteže krivično djelo. Apelant navodi da ovdje toga nema i "[…] u zemlji u kojoj je najzelenija i najplodnija grana ekonomije upravo korupcija (koja je predmet istrage protiv apelanta), zaista je iluzorno smatrati da će doći do narušavanja javnog reda. Društvo je postalo indiferentno na priče o korupciji. Nikada nije zabilježen slučaj da je zbog puštanja iz pritvora došlo do narušavanja javnog reda. Narušavanje javnog reda nije kao i nezadovoljstvo građana. Nezadovoljstvo građana može postojati, ali to ne znači automatski da postoji stvarna prijetnja po narušavanje javnog reda!". Apelant, dakle, zaključuje da je bez jasnih dokaza kojima bi se ispunili uvjeti iz ZKPRS lišen slobode i zadržan u pritvoru. U odnosu na privremenu mjeru, apelant navodi da je "pružio više nego dovoljno dokaza da je njegovo puštanje iz pritvora nužno i u interesu vođenja postupka jer je (1) njegovo zdravstveno stanje pogoršano, a njegovo zdravlje i život ugroženi i (2) nema nikakvog dokaza da je lišenje lične slobode opravdano. Uvjet interesa stranke je također ispunjen jer se privremena mjera, uopćeno govoreći, donosi u slučajevima hitnosti ili kada prijeti opasnost da nastanu takve posljedice koje se teško mogu kasnije nadomjestiti. Vrijeme provedeno u pritvoru se ne može nadomjestiti niti popraviti na bilo koji način. Jedino pravovremena odluka u vidu privremene mjere Ustavnog suda BiH to može ispraviti."
29. Apelant je 6. decembra 2021. godine dostavio Ustavnom sudu kopiju nalaza i mišljenja ekspertnog tima vještaka o izvršenom medicinskom vještačenju interdisciplinarne (imunološke i neuropsihijatrijske) struke o svom zdravstvenom stanju od novembra 2021. godine. U nalazu je, između ostalog, navedeno mišljenje iz kojeg proizlazi da apelant boravkom u pritvoru postaje "izuzetno težak somatski pacijent, psihički narušenog zdravlja i nema razloga za uskraćivanje mogućnosti branjenja sa slobode i puštanja iz pritvora uz nadzor koji odredi sud i na taj način humanijeg odnosa prema bolesnom čovjeku".
30. Apelant je urgirao hitno rješavanje predmeta. Također, u izjašnjenju na odgovor na apelaciju apelant je ukazao na rješenje Vrhovnog suda (od 27. decembra 2021. godine, donijeto nakon rješenja osporenih navedenom apelacijom, kojim je ukinut pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS), te suštinski ukazao da je Vrhovni sud "pobio" svoje navode date u odgovoru na apelaciju, da su dati razlozi u odgovoru paušalni i dati pro forme, te da ostaje pri prijedlogu da se apelant pusti na slobodu i adekvatno liječi.
b) Odgovor na apelaciju
31. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantova prava u potpunosti ispoštovana.
32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u odnosu na član II/3.b) i član 3. Vrhovni sud nije nadležan na upućivanje apelanta u zdravstvenu ustanovu kada mu se ljekarska pomoć ne može pružiti u Kazneno-popravnom zavodu. U odnosu na pravo iz člana II/3.d) i član 5. Evropske konvencije, Vrhovni sud je u odgovoru naveo da su argumenti iznijeti u apelaciji identični onim iz žalbe o kojima je Vrhovni sud dao razloge, te je naveo da je u odnosu na član 5. Evropske konvencije neosnovana (a u odnosu na član 3. da se odredi shodno nadležnosti suda koji postupa). Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana. U odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije, po naredbi Tužilaštva (29. novembra 2021. godine) Univerzitetski klinički centar Tuzla izvršio je vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja, na osnovu kompletno pribavljene medicinske dokumentacije, o čemu je sačinjen nalaz i mišljenje od 14. decembra 2021. godine, u kojem su se ljekari specijalisti navedene zdravstvene ustanove decidirano izjasnili da apelant boluje od hronične mijeloične leukemije, da je on nakon lišavanja slobode i za vrijeme boravka u pritvoru liječen odgovarajućom terapijom, s obzirom na vrstu bolesti od koje boluje i da se sada nalazi u stabilnom zdravstvenom stanju. U svom mišljenju vještaci su se izjasnili da za vrijeme boravka u pritvoru nije dolazilo do pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja i da način njegovog liječenja, za vrijeme boravka u pritvoru, nije uzrokovao pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, niti ugrozilo njegov život i zdravlje. Navedenim nalazom i mišljenjem koje je u okviru stručne ustanove izvršeno od ljekara specijalista onkologije i hematologije kao najstručnijih s obzirom na vrstu bolesti od koje boluje apelant, u potpunosti su pobijeni apelantovi navodi u vezi s kršenjem njegovog prava iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije. Također, Tužilaštvo navodi da su neosnovani navodi apelacije koji ukazuju na povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Tužilaštvo naglašava da se u konkretnom slučaju radi o vrlo složenom i kompleksnom predmetu visoke korupcije u kojem Tužilaštvo vodi istragu protiv šest osumnjičenih lica, sve u vezi sa zloupotrebama u postupcima javnih nabavki koje su proveli JZU "Institut za javno zdravstvo Republike Srpske" i JZU Bolnica "Sveti apostol Luka" Doboj, za vrijeme trajanja vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja proglašenog uslijed epidemije koronavirusa na teritoriji Republike Srpske, kojima je pričinjena šteta za budžet Republike Srpske u iznosu od preko 800.000,00 KM. Tužilaštvo je istaklo da su tokom dosadašnje istrage prikupljeni relevantni dokazi o apelantovim koruptivnim radnjama na osnovu kojih je apelantu u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kv5 od 14. decembra 2021. godine na prijedlog Tužilaštva produžen pritvor za još dva mjeseca. Tužilaštvo (ukazujući na sve okolnosti navedenog predmeta) smatra da su sudovi, pravilno cijeneći sve okolnosti koje su navedene u prijedlogu za produženje pritvora, dali potpune i jasne razloge koji opravdavaju pritvor po pritvorskim razlozima iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
V. Relevantni propisi
33. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima
Član 206.
(1) Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa ličnost i dostojanstvo pritvorenika. Ovlaštena lica sudske policije i straže ustanove pri izvršavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima određenim zakonom.
(2) Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi izvršenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi.
(3) Uprava ustanove prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose na identitet pritvorenika i njihovo psihofizičko stanje, trajanje, produženje i ukidanje pritvora, rad i ponašanje pritvorenika, izrečene disciplinske mjere i slično.
(4) Evidenciju o pritvorenicima vodi Ministarstvo pravde.
(5) Ministar propisuje način vođenja evidencije iz stava 4. ovog člana.
Smještaj pritvorenika
Član 207.
Pritvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje odgovaraju potrebnim zdravstvenim uvjetima. U istu prostoriju ne smiju biti smještena lica različitog pola. Po pravilu, pritvorenici se neće smjestiti u istu prostoriju sa licima koja izdržavaju kaznu zatvora. Pritvorenik se neće smjestiti zajedno sa licima koja bi na njega mogla štetno uticati ili sa licima s kojima bi druženje moglo štetno uticati na vođenje postupka.
Nadzor nad izvršenjem pritvora
Član 211.
(1) Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda.
(2) Predsjednik nadležnog suda ili sudija kojeg on odredi dužan je da najmanje jednom u 15 dana obiđe pritvorenike i ako smatra da je to potrebno, i bez prisustva sudskog policajca, obavijesti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi dužan je da preduzme potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora.
(3) Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, neovisno od nadzora iz stava 2. ovog člana, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, sa njima razgovarati i od njih primati pritužbe.
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tač. b) i g)
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. oktobra 2021. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
40. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
41. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je produžena mjera pritvora za dva mjeseca, te je osnovni razlog podnošenja apelacije upravo činjenica što je sud donio osporena rješenja, odnosno produžio pritvor, te će najprije ispitati ovaj navod.
42. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje se lišava slobode mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda
43. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
44. Ustavni sud podsjeća i da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, u daljnjem tekstu: Evropski sud; Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge "za" i "protiv" i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne problematizira postojanje osnovane sumnje, te se Ustavni sud neće time ni baviti.
46. Apelant, u suštini, ukazuje na nepostojanje razloga, odnosno da sud nije dao dovoljne razloge u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih osnova iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
47. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu produžio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197. stav 1. ZKPRS, dakle, pored postojanja osnovane sumnje, i zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, te zbog postojanja vanrednih okolnosti uslijed kojih bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
48. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, navedeni osnov može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeno ili optuženo lice moglo uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
49. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (vidi Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može zasnivati samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora biti povezan s određenim činjenicama (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], stav 224). Također, Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).
50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za sve osumnjičene, među kojima je i apelant, što je u osporenom rješenju Okružnog suda detaljno objašnjeno (str. 90, 91. i 92), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U odnosu na svakog od osumnjičenih pojedinačno su navedeni svjedoci koje treba saslušati u daljnjem toku istrage, uz obrazloženje njihovih poslovnih odnosa i saradnje u relevantnom periodu. U odnosu na apelanta, radi se o tri svjedoka. Također, Okružni sud je ukazao da treba pribaviti i određene dokaze (iz računara) iz "Instituta za javno zdravstvo" i pravnih lica (između ostalih i iz pravnog lica u kojem je apelant bio direktor) RS, što, prema ocjeni Okružnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant (i ostali) boravkom na slobodi mogao preduzeti radnje kojima bi ometao krivični postupak utjecajem na navedene svjedoke s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane.
51. Vrhovni sud je prihvatio stav prvostepenog suda, pozivajući se na tačke prvostepenog rješenja u kojima je on naveden. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnov za produžavanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant čak u apelaciji više upućuje na nepostupanje Tužilaštva po ovoj tački (da je postupljeno, odnosno da su tri svjedoka saslušana, ovaj bi osnov otpao), nego što problematizira njenu suštinu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud (konkretno Vrhovni sud) ukazao na specifične okolnosti konkretnog predmeta, odnosno da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene, te da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u prvostepenom rješenju, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
52. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, odnosno suština navoda se može svesti na apstraktno utvrđenu opasnost od apelanta kao teško bolesnog čovjeka čije bi puštanje na slobodu narušilo javni red i mir.
53. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u ovom dijelu poziva na zaključak iz Odluke broj AP 3941/21 od 16. decembra 2021. godine, u apelaciji koju je podnio Branislav Zeljković, a koji se na identičan način u ovom dijelu primjenjuje i na apelanta. Dakle, kao i u navedenom predmetu, Ustavni sud smatra da je proizvoljno pozivanje redovnih sudova na činjenicu da okolnosti navedene u obrazloženju osporenih rješenja predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Ustavni sud je mišljenja da su i Okružni i Vrhovni sud iznijeli samo pretpostavke da bi apelantovo puštanje na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi propustili utvrditi postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizirati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.
54. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.
55. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju (konkretno osporeno rješenje o produženju pritvora u odnosu na apelanta određeno je do 15. decembra 2021. godine), odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje apelanta slobode po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja, naglašavajući da redovni sud, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 15. decembra 2021. godine, mora osigurati garancije člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
U odnosu na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
56. Apelant je u apelaciji naveo da u pritvorskoj jedinici ne dobija adekvatnu medicinsku pomoć, zbog čega mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
57. Ustavni sud podsjeća da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem
tretmanu ili kazni.
58. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
59. Dakle, zbog činjenice da mu je pritvor određen i produžen, apelant se nalazi u pritvoru. Apelant navodi da se do određivanja pritvora od 2016. godine liječio u Njemačkoj. Dalje, apelant u apelaciji opisuje situaciju kada je trebao biti hospitaliziran jer mu je pozlilo, te je čekao jedan sat i 20 minuta do odlaska u bolnicu gdje nije dobio adekvatnu pomoć (nisu izvršeni potrebni pregledi). Također, apelant ukazuje na činjenicu da je smješten u pritvor s ostalim pritvorenim licima, te da cjelokupni uvjeti u pritvoru mogu doprinijeti (i doprinose) pogoršanju njegovog zdravalja.
60. Ustavni sud u vezi s tim apelantovim navodima primjećuje da ti navodi najprije sugeriraju (prema apelantovom mišljenju) da apelant ne bi trebao biti u pritvoru jer je bolestan. Apelant je ukazivao na svoje zdravstveno stanje prilikom odlučivanja suda o produženju pritvora (vidi tačka 8. ove odluke), ali je odlukom suda (o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama) apelantu pritvor produžen. Dalje, apelant ukazuje na pogoršanje zdravlja i štetnost pritvora po njegovo zdravlje, ukazujući na konkretan događaj (od 15. oktobra 2021. godine).
61. U ovom dijelu Ustavni sud upućuje na relevantne odredbe ZKPRS, obavezu predsjednika suda da "nadzire" i obilazi pritvor i da porazgovara s pritvorenim licima o uvjetima (član 211. ZKPRS), kao i zakonom propisanu mogućnost sudije da obiđe pritvorenike, a što bi svakako trebala biti praksa s ciljem zaštite prava pritvorenika (psihofizičko zdravlje), iako su pritvoreni, i otklanjanja nedostataka koje uoči (što uključuje i zdravstvenu zaštitu). Također, i uprava ustanove je u obavezi da prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose (između ostalog) na njihovo psihofizičko stanje (član 207. ZKPRS). Kako navedene obaveze ne bi ostale "mrtvo slovo na papiru", navedena lica treba da preduzmu sve potrebne mjere (a koje su im omogućene zakonom) kako bi ispoštovali pozitivnu obavezu države da zaštiti fizičko blagostanje lica lišenih slobode tako što će im, između ostalog, pružiti potrebnu medicinsku pomoć. Isto, također, upućuje da je potrebno pratiti apelantovo stanje i o tome nadležna lica trebaju voditi računa, uz davanje odgovarajuće medicinske njege i zaštite, te mu osigurati uvjete kako njegovo zdravstveno stanje ne bi bilo ugroženo, odnosno bolest pogoršana. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije obavijestio predsjednika suda o uvjetima u pritvoru i ostalom što je istakao u apelaciji, bar nije o tome dostavio niti jedan dokaz. Iako ovi apelantovi navodi mogu pokrenuti veoma ozbiljna pitanja, o njima Ustavni sud ne može odlučivati ako ih apelant prvi put ističe pred Ustavnim sudom, a da prethodno nije pružena mogućnost da o njima budu upoznati i preduzmu potrebne mjere nadležni organi i tijela. Dakle, kako apelant nije ponudio dokaze (osim što je pred Okružnim sudom ukazivao na zdravstveno stanje kako mu se pritvor ne bi produžio) da se za svoje nezadovoljstvo uvjetima u pritvoru obratio bilo kome drugom prije Ustavnog suda, a što je nesporno mogao u skladu sa odredbama ZKPRS i Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS, Ustavni sud u skladu sa svojom praksom nalazi da te navode apelant ne može isticati s uspjehom (očekujući njihovo rješavanje) prvi put pred Ustavnim sudom.
62. Iako navodi iz apelacije u ovom dijelu povlače pitanje dopustivosti same apelacije u ovom dijelu, s obzirom na to da je apelant navode o uvjetima u pritvoru u vezi sa svojim zdravstvenim stanjem i potrebnom njegom koja mu je navodno uskraćena "vezao" i za činjenicu određivanja pritvora, odnosno donošenja rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud nalazi da je apelacija u odnosu na povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovana.
VIII. Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.
64. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je odluka o produžavanju pritvora donijeta na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
65. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada ove navode apelant "vezuje" za samu činjenicu produženja pritvora, a iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da te navode apelant nije, iako je mogao u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS i drugih zakona, isticao pred nadležnim organima i tijelima prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu kako bi omogućio nadležnim organima da budu upoznati s njegovim navodima i eventualno preduzmu odgovarajuće mjere.
66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3881/21, rješavajući apelaciju Slavka Bojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Slavka Bojića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Bojića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Bojića podnesena zbog navodnog neadekvatnog medicinskog tretmana u pritvoru u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slavko Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Okružnog suda Banjaluka – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru ukidanja pritvora, tj. puštanje na slobodu do donošenja odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji. Apelant je u dva navrata urgirao donošenje odluke Ustavnog suda, uz dopunu apelacije svojom medicinskom dokumentacijom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju, koji je 29. decembra 2021. godine dostavljen apelantu. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju (zaprimljeno u Ustavnom sudu 4. januara 2022. godine).
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. septembra 2021. godine apelantu (i sljedećim osumnjičenim: Branislav Zeljković, Dragan Dubravac i Saša Marković, u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni), na osnovu člana 199. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), određen je pritvor, i to apelantu zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u pomaganju u vezi sa članom 39, u stjecaju sa krivičnim djelom zloupotrebe u postupku javne nabavke iz člana 250. stav 1. KZRS. Apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor je određen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS i po tom rješenju je mogao trajati jedan mjesec, a najduže do 15. oktobra 2021. godine.
5. Vijeće od troje sudija Okružnog suda donijelo je Rješenje broj 11 0 K 030072 21 Kv-p od 22. septembra 2021. godine kojim je apelantove žalbe odbilo kao neosnovane. Vijeće Okružnog suda je zaključilo da je prvostepeno rješenje izvršilo pravilnu ocjenu dokaza dostavljenih uz prijedlog i izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga.
6. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Saše Markovića i apelanta, podnesenoj protiv rješenja o određivanju pritvora opisanih u prethodnim tačkama ove odluke, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3372/21 od 16. novembra 2021. godine kojom je apelacija odbijena kao neosnovana (dostupna na https://www.anwalt-derbeste.de).
Osporena rješenja – produžavanje pritvora
7. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine, na osnovu odredbe člana 200. stav 2. ZKPRS, apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za još dva mjeseca. Pritvor je produžen iz razloga sadržanih u odredbama člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima za još dva mjeseca zbog pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS iz razloga što je potrebno saslušati veći broj svjedoka, prikupiti određenu dokumentaciju, kao i opremu koju su osumnjičeni koristili kao zaposlena lica koja su obavljala poslove u vezi s opisanim radnjama navedenim u prijedlogu za produženje pritvora. Na stranici 10. navedeno je apelantovo izjašnjenje u vezi s prijedlogom (protivio se produženju). Apelant (branilac i apelant lično), između ostalog, naveo je da boluje od leukemije, da je ranjavan, da je liječen u Njemačkoj i da liječenje košta 20 hiljada eura, te da se produženjem pritvora dovodi u pitanje njegovo zdravlje.
9. Okružni sud je razmotrio prijedlog za produženje pritvora, kao i izjašnjenja osumnjičenih i njihovih branilaca data na održanom ročištu, te je na osnovu toga, kao i iz stanja predmetnog spisa utvrdio da postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje pritvora da su osumnjičeni počinili navedena krivična djela, te da postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
10. Nakon što je ukazao kako je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, Okružni sud je potom ispitao prijedlog Tužilaštva u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u odnosu na apelanta potrebno saslušati T. T., S. D. i M. R. (u vezi s navedenim okolnostima, stranica 91), te je Okružni sud naveo da su ti svjedoci u bliskoj saradnji s apelantom. Boravkom na slobodi apelant bi mogao utjecati na navedene svjedoke s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima odbrane. Dalje je navedeno šta je još potrebno utvrditi (u odnosu na ovaj osnov i ostale osumnjičene), te je Okružni sud naveo da je cijeneći da su do sada saslušani svjedoci potvrdili da je većina komunikacije u vezi s predmetnim nabavkama, kako ponuđača između sebe tako i ponuđača sa JZU "Institut za javno zdravstvo Republike Srpske", bila putem e-maila, u daljnjem toku istrage potrebno je pribavljanjem naredbe suda privremeno oduzeti računare zaposlenih u JZU "Institut za javno zdravstvo Republike Srpske", te u pravnim licima "Procontrol" d.o.o. Banjaluka (direktor apelant), "Promeding" d.o.o. Laktaši i "Travel for fun" d.o.o. Banjaluka, a kako su osumnjičeni direktori navedenih pravnih lica, navedene okolnosti opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli uništiti navedene e-mailove, što predstavlja razlog za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
11. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, Okružni sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, suprotno tvrdnjama branilaca osumnjičenih i samih osumnjičenih, osnovan. Naime, Okružni sud je najprije pojasnio za šta se sumnjiči Zeljković, te da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za pritvor po ovom pritvorskom osnovu. Navedeno je da se Zeljkoviću stavljaju na teret tri krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, i to najteži oblik ovog krivičnog djela iz člana 315. stav 4. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS, koje je posebno teško krivično djelo s obzirom na sam način izvršenja i težinu posljedica, koje se ogledaju u činjenici da je osumnjičeni Zeljković kao visokopozicionirani javni funkcioner, iskorištavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom koronavirusa, u više postupaka javnih nabavki u kratkom periodu zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u "Institutu za javno zdravstvo RS", koji je zaključkom Vlade Republike Srpske bio zadužen za nabavku medicinske opreme, lične zaštitne opreme i dezinfekcionih sredstava, koji su u tom trenutku bili najpotrebniji građanima i medicinskom osoblju za zaštitu od koronavirusa. On je nekvalificiranim pravnim licima koja su učestvovala u postupcima javnih nabavki omogućio pribavljanje velike imovinske koristi na štetu sredstava budžeta Republike Srpske, i to: pravnom licu "Procontrol" d.o.o. Banjaluka u iznosu od najmanje 241.500,00 KM, pravnom licu "Travel for fun" d.o.o. Banjaluka u iznosu od 550.000,00 KM, a pravnom licu "A.R.M.S. sistemi" d.o.o. Banjaluka u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM. Ono što predmetno krivično djelo čini posebno teškim, kako je navedeno, jest i činjenica da su pored velike štete za budžet Republike Srpske, čiji je priliv sredstava zbog situacije izazvane pandemijom bio znatno smanjen, a Zeljković kao direktor ugovornog organa bio u obavezi postupati s ciljem najekonomičnijeg trošenja budžetskih sredstava, izvršenjem krivičnog djela dovedeni u opasnost životi i zdravlje velikog broja zdravstvenih radnika koji su bili korisnici opreme, odnosno odijela i maski za koje je utvrđeno da nisu bili za medicinsku upotrebu, niti su kao takvi mogli pružiti odgovarajuću zaštitu od tako opasnog virusa. Sve navedeno, kako je dalje ocijenio Okružni sud, ukazuje da je on postupanjem na opisani način, čineći tako teško krivično djelo koje spada u kategoriju krivičnih djela koruptivne prirode, svoj službeni položaj podredio ličnim interesima i interesima navedenih fizičkih i pravnih lica, a na štetu kako interesa života i zdravlja zdravstvenih radnika, čije je očuvanje zdravlja u tako teškoj globalnoj epidemiji bilo od neprocjenjivog značaja, tako i na štetu budžetskih sredstava.
12. U pogledu apelanta kao direktora "Procontrol" d.o.o. Banjaluka i ostalih osumnjičenih (Dubravac, Marković, koji su također direktori navedenih pravnih lica), osnovano se sumnja da su navedena lica, u međusobnom prethodnom dogovoru i dogovoru sa Zeljkovićem, direktorom JZU "Institut za javno zdravstvo RS", pribavila navedenu veliku imovinsku korist na štetu sredstava budžeta Republike Srpske. Težinu krivičnih djela koja se stavljaju na teret ovim osumnjičenima i njihove posljedice karakterizira i činjenica da su krivična djela izvršili iskorištavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja, kada je bilo ugroženo zdravlje ljudi, stavljajući svoje lične interese ispred interesa zaštite zdravlja građana i medicinskih radnika, zaključivanjem nezakonitih ugovora o konzorciju kako bi kao grupa ponuđača učestvovali u predmetnim postupcima javnih nabavki, iako nisu ispunjavali kvalifikacione uvjete za učešće u tim postupcima.
13. Kod činjenice da je situacija izazvana pandemijom koronavirusa iskorištena za pribavljanje velike koristi navedenim ponuđačima na štetu budžetskih sredstava, a time i na štetu svih građana Republike Srpske, kao i na štetu zdravlja medicinskih radnika, korisnika nabavljene opreme, postupanje osumnjičenih na opisani način dovelo je do gubitka povjerenja javnosti u rad ustanove, kojoj je nakon proglašene pandemije povjereno preduzimanje svih aktivnosti s ciljem zaštite građana od koronavirusa. Brojnim medijskim izvještavanjem, garantiranim slobodom izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao ključnog osnova demokratije koja ne samo da obavezuje štampu da izvještava javnost i građane o pitanjima od javnog interesa, što predmetni slučaj u potpunosti jest, već i građani imaju pravo da prime informacije i ideje od javnog interesa, građani ne samo Republike Srpske i BiH već i regije s velikom pažnjom prate dešavanja u vezi s predmetnim slučajem. Imajući u vidu sve izneseno, Okružni sud je zaključio da bi zbog puštanja osumnjičenih na slobodu postojala stvarna prijetnja narušavanju javnog reda zbog nezadovoljstva građana.
14. Okružni sud je naveo da nije prihvatio navode odbrane da se po navedenom osnovu ne može produžiti pritvor jer je rješenjem o određivanju pritvora odbijen prijedlog po navedenom osnovu. U konkretnom slučaju, cijeneći da je nakon određivanja pritvora proširena istraga u pogledu radnji opisanih u prijedlogu za produženje pritvora, jasno je da su postojali uvjeti da se pritvor produži i po navedenom pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Opće je poznato da je cjelokupno čovječanstvo zabrinuto pojavom virusa COVID-19, da se s ciljem sprečavanja širenja zaraze preduzimaju razne mjere zaštite, da je navedeni virus uzrokovao mnogobrojne smrtne slučajeve, da su mnogobrojne okolnosti još uvijek nerazjašnjene u pogledu nastanka virusa i njegovog širenja, pa cijeneći sve opisane radnje za koje se sumnjiče osumnjičeni postoji opravdana bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu moglo doći do uznemirenja građana, a time i narušavanja javnog reda i mira, pa je zbog tih razloga Okružni sud usvojio prijedlog Tužilaštva u pogledu produženja pritvora po navedenom pritvorskom osnovu.
15. Okružni sud nije prihvatio prijedlog branilaca i osumnjičenih da se kao restriktivne mjere odrede neke od mjera zabrane kao što su zabrana sastajanja s određenim licima, odlazak do firmi iz razloga što se na pouzdan način navedenim mjerama ne bi postigla svrha, a to je sprečavanje utjecaja na svjedoke. Okružni sud je ocijenio da je osnovan stav Tužilaštva da bi puštanjem na slobodu kod osumnjičenih bila stvorena mogućnost da drugim vidovima komunikacije, npr. telefonskim putem i e-mail porukama utječu na svjedoke, pa iz tih razloga sud nije prihvatio prijedlog branilaca za određivanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora.
16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine.
17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ocijenio da su u obrazloženju pobijanog rješenja dati razlozi za postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih provodi istraga kao zakonskog uvjeta primjene mjere pritvora, u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKPRS. Obrazlažući postojanje zakonskog uvjeta primjene mjere pritvora, u pobijanom rješenju je navedeno da dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, a koji su cijenjeni prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, zatim dokazi koji su pribavljeni u dotadašnjem toku trajanja istrage, te oni dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se istraga provodi.
18. Vrhovni sud je potom zaključio da su za pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS u pobijanom rješenju dati detaljno obrazloženi razlozi (str. 90, 91. i 92), koje Vrhovni sud prihvata kao valjane. Posebno je ukazano da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene, te da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u pobijanom rješenju, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
19. Vrhovni sud je potom za pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS naveo da se u pobijanom rješenju pravilno cijeni i obrazlaže da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način, okolnosti i vrijeme izvršenja, te težinu posljedice. U odnosu na Zeljkovića cijeni se njegova pozicija u "Institutu za javno zdravstvo RS", a sve to u povezanosti da se tereti za djelo počinjeno u vrijeme vanredne situacije i vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom, da je u više postupaka javnih nabavki, u kratkom periodu, zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u "Institutu za javno zdravstvo RS", koji je bio zadužen za nabavku medicinske opreme i druge zaštitne opreme i sredstava, koji su u navedenim okolnostima bili najpotrebniji medicinskom osoblju i građanima s ciljem zaštite od navedenog virusa. Navedene okolnosti, u kojima je bilo ugroženo zdravlje ljudi i medicinskih radnika, kao i cjelokupne populacije, dovode se u vezu s odnosom ličnih interesa svih osumnjičenih i interesa tih ljudi. Pobijano rješenje pravilno cijeni težinu djela i s aspekta visine štete za budžet Republike Srpske, naglašavajući vrijeme i okolnosti izvršenja djela za koje se osumnjičeni terete. Osim navedenih i detaljno obrazloženih okolnosti koje u svojoj ukupnosti ne predstavljaju samo bitne elemente krivičnog djela za koje se istraga provodi, kako se to ukazuje žalbama branilaca osumnjičenih, pravilno se cijene i obrazlažu, u pobijanom rješenju, i činjenice koje se odnose na medijska izvještavanja o predmetnom slučaju i u vremenu relevantnom za odlučivanje o pritvoru, te zainteresiranost građana jer se radi o pitanjima od javnog interesa. Na tim osnovama pravilno se izvodi zaključak da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, posebno imajući u vidu naredbu o proširenju istrage, kojom su obuhvaćena nova krivična djela.
Činjenice u odnosu na povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
20. Apelant je u apelaciji naveo da boluje od hronične mijeloične leukemije i da se liječio u Njemačkoj od 2016. godine do određivanja pritvora. Kako navodi apelant, od smještanja u pritvor imao je ozbiljnih zdravstvenih problema, odnosno dva puta mu se zdravlje pogoršalo (25. septembra i 15. oktobra 2021. godine). U odnosu na događaj od 15. oktobra 2021. godine apelant je naveo da je "imao napad" i da mu je pozlilo (u 15.20). U pritvorsku jedinicu je odmah pozvana hitna pomoć i ljekar je preporučio hitnu hospitalizaciju.
21. Apelant navodi da je službenik pozvao dežurnu sutkinju S. K. radi dobijanja saglasnosti premještaja apelanta u bolnicu. Međutim, sutkinja nije htjela da odluči o premještaju "jer je ta činjenica već medijski ispraćena". Sutkinja S. K. je uputila službenika na sudiju B. J., dajući mu njegov tel. broj, te je, nakon što je sudija dao saglasnost, apelant tek u 16,40 odvezen u bolnicu (u prilog ovim navodima apelant se poziva na službenu zabilješku koju je sačinilo službeno lice D. Ć. 15. oktobra 2021. godine).
22. U prilog svojim navodima apelant je dostavio brojnu medicinsku dokumentaciju. Vezano za konkretan događaj od 15. oktobra 2021. godine dostavio je:
– izvještaj o zdravstvenom stanju pritvorenika (apelanta)
– medicinsku dokumentaciju iz koje proizlaze pregledi apelanta izvršeni u Kliničkom centru Banjaluka 15. oktobra 2021. godine i kasnije nakon tog datuma (kao i ranije).
23. U izvještaju o zdravstvenom stanju koji je potpisao ljekar Kazneno-popravnog zavoda (potpis i pečat zavoda – ambulante) navedeno je da apelant boluje od hronične mijeloične leukemije, da je liječenje nastavljeno kod nadležnog hematologa slijedeći kontinuirano preporuke vezano za predložene preglede i terapiju. Apelant se 15. oktobra 2021. godine javio na redovni ljekarski pregled "jer mu se činilo kao da je 'zapetljavao jezikom' prilikom govora. U trenutku obavljanja pregleda tegobe su prošle, grubi neurološki nalaz uredan, a pritisak blago povišen. Poslijepodne oko 15,30 apelant se nije osjećao dobro (nakon isteka radnog vremena zavodskog ljekara), pozvana je hitna pomoć. Pregledan je. Grubi neurološki nalaz je bio uredan. Zbog anamnestičkih podataka dobijenih od pacijenta (liječi se od leukemije, ranjavan u ratu, povreda arterije vrata) na prijedlog doktora medicine upućen je u Urgentni centar UKCRS. Urađeni nalazi kod neurologa (uredni) i kardiologa sa uputama šta još uraditi, koji nalaz".
24. Dalje je u izvještaju navedeno: "Ambulanta KPZ Banjaluka je ambulanta primarne zdravstvene zaštite. Pacijentu su 24 sata dostupni hitna pomoć i Urgentni centar UKCRS. Pacijent je pregledan od hematologa, kardiologa i neurologa po indikacijama za preglede. Ni na jednom od pregleda obavljenih u Urgentnom centru nije predložena hospitalizacija. Hematološku terapiju prima u dnevnoj bolnici, kao što je i praksa. Pregledi predloženi od neurologa i kardiologa su u procesu naručivanja u skladu s procedurom o naručivanju. Niko od navedenih nije predložio i preporučio bolničko liječenje. Pacijenta ne možemo uputiti na bolničko liječenje jer indikacije za hospitalizaciju odlučuju specijalisti na pregledima. Stanje pacijenta je prioritet, liječenje je proces i odvija se prema indikacijama i eventualnim preporukama specijalista dobijenim na obavljenim pregledima, koje su za nas obavezujuće."
25. Apelant je u vezi sa zdravstvenim stanjem dostavio Ustavnom sudu nalaz i mišljenje o izvršenom medicinskom vještačenju interdisciplinarne (imunološke i neuropsihijatrijske) struke o zdravstvenom stanju osumnjičenog apelanta iz novembra 2021. godine.
Navodi Tužilaštva u vezi s povredom člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je u vezi s ovim apelantovim navodima ukazalo na provedeno vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja od ljekara Kliničkog centra Univerziteta Tuzla, koji su sačinili nalaz i mišljenje 14. decembra 2021. godine, a u kojem je navedeno da je apelant liječen odgovarajućom terapijom u pritvoru i stanje mu se nije pogoršalo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant najprije ukazuje da od ranije boluje od hronične leukemije, da se liječio u Njemačkoj od 2016. godine do odlaska u pritvor. Apelant navodi da je imao ozbiljne probleme od momenta određivanja pritvora (zbog uvjeta u pritvoru, neadekvatne medicinske njege, ishrane i životnih aktivnosti), te da mu je u dva navrata pogoršano zdravstveno stanje. Tako je "posljednji napad" uslijedio 15. oktobra 2021. godine. "U pritvorsku jedinicu pozvana je odmah hitna pomoć" i ljekar je preporučio hospitalizaciju. Apelant opisuje "oklijevanje sudije " i da je čekao jedan sat i 20 minuta, te je prevezen u bolnicu, ali daljnje pretrage nisu izvršene. Dalje apelant ukazuje na potrebne preglede i nalaze koje su naveli ljekari, a koji nisu urađeni, odnosno država se nije pobrinula za njegovo liječenje. Apelant navodi da je sada, u suživotu s drugim pritvorenicima u neadekvatnim uvjetima, izložen mogućim zarazama. Apelant ukazuje da ga zbog zdravlja treba pustiti na slobodu ili da Ustavni sud (ako smatra da ga ne treba pustiti na slobodi) naloži redovnim sudovima da apelant bude smješten u bolnicu.
28. Apelant u odnosu na član II/3.d) i član 5. Evropske konvencije navodi da mu je određen pritvor iz osnova člana 197. stav 1. tačka b) jer treba saslušati tri svjedoka koje Tužilaštvo još nije bilo u stanju saslušati i upućuje da "Tužilaštvu nije cilj efikasno vođenje istrage". U odnosu na osnov iz člana 197. stav 1. tačka g), apelant navodi praksu Evropskog suda, Ustavnog suda, zaključke u ovom dijelu – da se mjera pritvora zbog stvarne prijetnje narušavanju javnog reda može odrediti samo kada postoji sumnja da se izvršilo najteže krivično djelo. Apelant navodi da ovdje toga nema i "[…] u zemlji u kojoj je najzelenija i najplodnija grana ekonomije upravo korupcija (koja je predmet istrage protiv apelanta), zaista je iluzorno smatrati da će doći do narušavanja javnog reda. Društvo je postalo indiferentno na priče o korupciji. Nikada nije zabilježen slučaj da je zbog puštanja iz pritvora došlo do narušavanja javnog reda. Narušavanje javnog reda nije kao i nezadovoljstvo građana. Nezadovoljstvo građana može postojati, ali to ne znači automatski da postoji stvarna prijetnja po narušavanje javnog reda!". Apelant, dakle, zaključuje da je bez jasnih dokaza kojima bi se ispunili uvjeti iz ZKPRS lišen slobode i zadržan u pritvoru. U odnosu na privremenu mjeru, apelant navodi da je "pružio više nego dovoljno dokaza da je njegovo puštanje iz pritvora nužno i u interesu vođenja postupka jer je (1) njegovo zdravstveno stanje pogoršano, a njegovo zdravlje i život ugroženi i (2) nema nikakvog dokaza da je lišenje lične slobode opravdano. Uvjet interesa stranke je također ispunjen jer se privremena mjera, uopćeno govoreći, donosi u slučajevima hitnosti ili kada prijeti opasnost da nastanu takve posljedice koje se teško mogu kasnije nadomjestiti. Vrijeme provedeno u pritvoru se ne može nadomjestiti niti popraviti na bilo koji način. Jedino pravovremena odluka u vidu privremene mjere Ustavnog suda BiH to može ispraviti."
29. Apelant je 6. decembra 2021. godine dostavio Ustavnom sudu kopiju nalaza i mišljenja ekspertnog tima vještaka o izvršenom medicinskom vještačenju interdisciplinarne (imunološke i neuropsihijatrijske) struke o svom zdravstvenom stanju od novembra 2021. godine. U nalazu je, između ostalog, navedeno mišljenje iz kojeg proizlazi da apelant boravkom u pritvoru postaje "izuzetno težak somatski pacijent, psihički narušenog zdravlja i nema razloga za uskraćivanje mogućnosti branjenja sa slobode i puštanja iz pritvora uz nadzor koji odredi sud i na taj način humanijeg odnosa prema bolesnom čovjeku".
30. Apelant je urgirao hitno rješavanje predmeta. Također, u izjašnjenju na odgovor na apelaciju apelant je ukazao na rješenje Vrhovnog suda (od 27. decembra 2021. godine, donijeto nakon rješenja osporenih navedenom apelacijom, kojim je ukinut pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS), te suštinski ukazao da je Vrhovni sud "pobio" svoje navode date u odgovoru na apelaciju, da su dati razlozi u odgovoru paušalni i dati pro forme, te da ostaje pri prijedlogu da se apelant pusti na slobodu i adekvatno liječi.
b) Odgovor na apelaciju
31. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantova prava u potpunosti ispoštovana.
32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u odnosu na član II/3.b) i član 3. Vrhovni sud nije nadležan na upućivanje apelanta u zdravstvenu ustanovu kada mu se ljekarska pomoć ne može pružiti u Kazneno-popravnom zavodu. U odnosu na pravo iz člana II/3.d) i član 5. Evropske konvencije, Vrhovni sud je u odgovoru naveo da su argumenti iznijeti u apelaciji identični onim iz žalbe o kojima je Vrhovni sud dao razloge, te je naveo da je u odnosu na član 5. Evropske konvencije neosnovana (a u odnosu na član 3. da se odredi shodno nadležnosti suda koji postupa). Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana. U odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije, po naredbi Tužilaštva (29. novembra 2021. godine) Univerzitetski klinički centar Tuzla izvršio je vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja, na osnovu kompletno pribavljene medicinske dokumentacije, o čemu je sačinjen nalaz i mišljenje od 14. decembra 2021. godine, u kojem su se ljekari specijalisti navedene zdravstvene ustanove decidirano izjasnili da apelant boluje od hronične mijeloične leukemije, da je on nakon lišavanja slobode i za vrijeme boravka u pritvoru liječen odgovarajućom terapijom, s obzirom na vrstu bolesti od koje boluje i da se sada nalazi u stabilnom zdravstvenom stanju. U svom mišljenju vještaci su se izjasnili da za vrijeme boravka u pritvoru nije dolazilo do pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja i da način njegovog liječenja, za vrijeme boravka u pritvoru, nije uzrokovao pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, niti ugrozilo njegov život i zdravlje. Navedenim nalazom i mišljenjem koje je u okviru stručne ustanove izvršeno od ljekara specijalista onkologije i hematologije kao najstručnijih s obzirom na vrstu bolesti od koje boluje apelant, u potpunosti su pobijeni apelantovi navodi u vezi s kršenjem njegovog prava iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije. Također, Tužilaštvo navodi da su neosnovani navodi apelacije koji ukazuju na povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Tužilaštvo naglašava da se u konkretnom slučaju radi o vrlo složenom i kompleksnom predmetu visoke korupcije u kojem Tužilaštvo vodi istragu protiv šest osumnjičenih lica, sve u vezi sa zloupotrebama u postupcima javnih nabavki koje su proveli JZU "Institut za javno zdravstvo Republike Srpske" i JZU Bolnica "Sveti apostol Luka" Doboj, za vrijeme trajanja vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja proglašenog uslijed epidemije koronavirusa na teritoriji Republike Srpske, kojima je pričinjena šteta za budžet Republike Srpske u iznosu od preko 800.000,00 KM. Tužilaštvo je istaklo da su tokom dosadašnje istrage prikupljeni relevantni dokazi o apelantovim koruptivnim radnjama na osnovu kojih je apelantu u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kv5 od 14. decembra 2021. godine na prijedlog Tužilaštva produžen pritvor za još dva mjeseca. Tužilaštvo (ukazujući na sve okolnosti navedenog predmeta) smatra da su sudovi, pravilno cijeneći sve okolnosti koje su navedene u prijedlogu za produženje pritvora, dali potpune i jasne razloge koji opravdavaju pritvor po pritvorskim razlozima iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
V. Relevantni propisi
33. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima
Član 206.
(1) Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa ličnost i dostojanstvo pritvorenika. Ovlaštena lica sudske policije i straže ustanove pri izvršavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima određenim zakonom.
(2) Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi izvršenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi.
(3) Uprava ustanove prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose na identitet pritvorenika i njihovo psihofizičko stanje, trajanje, produženje i ukidanje pritvora, rad i ponašanje pritvorenika, izrečene disciplinske mjere i slično.
(4) Evidenciju o pritvorenicima vodi Ministarstvo pravde.
(5) Ministar propisuje način vođenja evidencije iz stava 4. ovog člana.
Smještaj pritvorenika
Član 207.
Pritvorenici se smještaju u prostorije odgovarajuće veličine koje odgovaraju potrebnim zdravstvenim uvjetima. U istu prostoriju ne smiju biti smještena lica različitog pola. Po pravilu, pritvorenici se neće smjestiti u istu prostoriju sa licima koja izdržavaju kaznu zatvora. Pritvorenik se neće smjestiti zajedno sa licima koja bi na njega mogla štetno uticati ili sa licima s kojima bi druženje moglo štetno uticati na vođenje postupka.
Nadzor nad izvršenjem pritvora
Član 211.
(1) Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda.
(2) Predsjednik nadležnog suda ili sudija kojeg on odredi dužan je da najmanje jednom u 15 dana obiđe pritvorenike i ako smatra da je to potrebno, i bez prisustva sudskog policajca, obavijesti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi dužan je da preduzme potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora.
(3) Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, neovisno od nadzora iz stava 2. ovog člana, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, sa njima razgovarati i od njih primati pritužbe.
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tač. b) i g)
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. oktobra 2021. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
40. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
41. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je produžena mjera pritvora za dva mjeseca, te je osnovni razlog podnošenja apelacije upravo činjenica što je sud donio osporena rješenja, odnosno produžio pritvor, te će najprije ispitati ovaj navod.
42. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje se lišava slobode mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda
43. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
44. Ustavni sud podsjeća i da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, u daljnjem tekstu: Evropski sud; Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge "za" i "protiv" i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne problematizira postojanje osnovane sumnje, te se Ustavni sud neće time ni baviti.
46. Apelant, u suštini, ukazuje na nepostojanje razloga, odnosno da sud nije dao dovoljne razloge u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih osnova iz člana 197. stav 1. tačke b) i g) ZKPRS.
47. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu produžio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197. stav 1. ZKPRS, dakle, pored postojanja osnovane sumnje, i zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, te zbog postojanja vanrednih okolnosti uslijed kojih bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
48. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, navedeni osnov može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeno ili optuženo lice moglo uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
49. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (vidi Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može zasnivati samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora biti povezan s određenim činjenicama (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], stav 224). Također, Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).
50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za sve osumnjičene, među kojima je i apelant, što je u osporenom rješenju Okružnog suda detaljno objašnjeno (str. 90, 91. i 92), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U odnosu na svakog od osumnjičenih pojedinačno su navedeni svjedoci koje treba saslušati u daljnjem toku istrage, uz obrazloženje njihovih poslovnih odnosa i saradnje u relevantnom periodu. U odnosu na apelanta, radi se o tri svjedoka. Također, Okružni sud je ukazao da treba pribaviti i određene dokaze (iz računara) iz "Instituta za javno zdravstvo" i pravnih lica (između ostalih i iz pravnog lica u kojem je apelant bio direktor) RS, što, prema ocjeni Okružnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant (i ostali) boravkom na slobodi mogao preduzeti radnje kojima bi ometao krivični postupak utjecajem na navedene svjedoke s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane.
51. Vrhovni sud je prihvatio stav prvostepenog suda, pozivajući se na tačke prvostepenog rješenja u kojima je on naveden. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnov za produžavanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant čak u apelaciji više upućuje na nepostupanje Tužilaštva po ovoj tački (da je postupljeno, odnosno da su tri svjedoka saslušana, ovaj bi osnov otpao), nego što problematizira njenu suštinu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud (konkretno Vrhovni sud) ukazao na specifične okolnosti konkretnog predmeta, odnosno da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene, te da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u prvostepenom rješenju, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
52. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, odnosno suština navoda se može svesti na apstraktno utvrđenu opasnost od apelanta kao teško bolesnog čovjeka čije bi puštanje na slobodu narušilo javni red i mir.
53. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u ovom dijelu poziva na zaključak iz Odluke broj AP 3941/21 od 16. decembra 2021. godine, u apelaciji koju je podnio Branislav Zeljković, a koji se na identičan način u ovom dijelu primjenjuje i na apelanta. Dakle, kao i u navedenom predmetu, Ustavni sud smatra da je proizvoljno pozivanje redovnih sudova na činjenicu da okolnosti navedene u obrazloženju osporenih rješenja predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Ustavni sud je mišljenja da su i Okružni i Vrhovni sud iznijeli samo pretpostavke da bi apelantovo puštanje na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi propustili utvrditi postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizirati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.
54. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.
55. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju (konkretno osporeno rješenje o produženju pritvora u odnosu na apelanta određeno je do 15. decembra 2021. godine), odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje apelanta slobode po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja, naglašavajući da redovni sud, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 15. decembra 2021. godine, mora osigurati garancije člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
U odnosu na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije
56. Apelant je u apelaciji naveo da u pritvorskoj jedinici ne dobija adekvatnu medicinsku pomoć, zbog čega mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
57. Ustavni sud podsjeća da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem
tretmanu ili kazni.
58. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
59. Dakle, zbog činjenice da mu je pritvor određen i produžen, apelant se nalazi u pritvoru. Apelant navodi da se do određivanja pritvora od 2016. godine liječio u Njemačkoj. Dalje, apelant u apelaciji opisuje situaciju kada je trebao biti hospitaliziran jer mu je pozlilo, te je čekao jedan sat i 20 minuta do odlaska u bolnicu gdje nije dobio adekvatnu pomoć (nisu izvršeni potrebni pregledi). Također, apelant ukazuje na činjenicu da je smješten u pritvor s ostalim pritvorenim licima, te da cjelokupni uvjeti u pritvoru mogu doprinijeti (i doprinose) pogoršanju njegovog zdravalja.
60. Ustavni sud u vezi s tim apelantovim navodima primjećuje da ti navodi najprije sugeriraju (prema apelantovom mišljenju) da apelant ne bi trebao biti u pritvoru jer je bolestan. Apelant je ukazivao na svoje zdravstveno stanje prilikom odlučivanja suda o produženju pritvora (vidi tačka 8. ove odluke), ali je odlukom suda (o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama) apelantu pritvor produžen. Dalje, apelant ukazuje na pogoršanje zdravlja i štetnost pritvora po njegovo zdravlje, ukazujući na konkretan događaj (od 15. oktobra 2021. godine).
61. U ovom dijelu Ustavni sud upućuje na relevantne odredbe ZKPRS, obavezu predsjednika suda da "nadzire" i obilazi pritvor i da porazgovara s pritvorenim licima o uvjetima (član 211. ZKPRS), kao i zakonom propisanu mogućnost sudije da obiđe pritvorenike, a što bi svakako trebala biti praksa s ciljem zaštite prava pritvorenika (psihofizičko zdravlje), iako su pritvoreni, i otklanjanja nedostataka koje uoči (što uključuje i zdravstvenu zaštitu). Također, i uprava ustanove je u obavezi da prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose (između ostalog) na njihovo psihofizičko stanje (član 207. ZKPRS). Kako navedene obaveze ne bi ostale "mrtvo slovo na papiru", navedena lica treba da preduzmu sve potrebne mjere (a koje su im omogućene zakonom) kako bi ispoštovali pozitivnu obavezu države da zaštiti fizičko blagostanje lica lišenih slobode tako što će im, između ostalog, pružiti potrebnu medicinsku pomoć. Isto, također, upućuje da je potrebno pratiti apelantovo stanje i o tome nadležna lica trebaju voditi računa, uz davanje odgovarajuće medicinske njege i zaštite, te mu osigurati uvjete kako njegovo zdravstveno stanje ne bi bilo ugroženo, odnosno bolest pogoršana. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije obavijestio predsjednika suda o uvjetima u pritvoru i ostalom što je istakao u apelaciji, bar nije o tome dostavio niti jedan dokaz. Iako ovi apelantovi navodi mogu pokrenuti veoma ozbiljna pitanja, o njima Ustavni sud ne može odlučivati ako ih apelant prvi put ističe pred Ustavnim sudom, a da prethodno nije pružena mogućnost da o njima budu upoznati i preduzmu potrebne mjere nadležni organi i tijela. Dakle, kako apelant nije ponudio dokaze (osim što je pred Okružnim sudom ukazivao na zdravstveno stanje kako mu se pritvor ne bi produžio) da se za svoje nezadovoljstvo uvjetima u pritvoru obratio bilo kome drugom prije Ustavnog suda, a što je nesporno mogao u skladu sa odredbama ZKPRS i Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS, Ustavni sud u skladu sa svojom praksom nalazi da te navode apelant ne može isticati s uspjehom (očekujući njihovo rješavanje) prvi put pred Ustavnim sudom.
62. Iako navodi iz apelacije u ovom dijelu povlače pitanje dopustivosti same apelacije u ovom dijelu, s obzirom na to da je apelant navode o uvjetima u pritvoru u vezi sa svojim zdravstvenim stanjem i potrebnom njegom koja mu je navodno uskraćena "vezao" i za činjenicu određivanja pritvora, odnosno donošenja rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud nalazi da je apelacija u odnosu na povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovana.
VIII. Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS.
64. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je odluka o produžavanju pritvora donijeta na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) ZKPRS.
65. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada ove navode apelant "vezuje" za samu činjenicu produženja pritvora, a iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da te navode apelant nije, iako je mogao u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS i drugih zakona, isticao pred nadležnim organima i tijelima prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu kako bi omogućio nadležnim organima da budu upoznati s njegovim navodima i eventualno preduzmu odgovarajuće mjere.
66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.