Page 1 of 1

Sticanje bez osnova i pravosnažnost upravnog akta

Posted: Fri Feb 04, 2022 5:02 pm
by LegaForum
Sticanje bez osnova i pravosnažnost upravnog akta

Član 210. Zakona o obligacionim odnosima

Zakon o postupku prinudne naplate indirektnih poreza (Sl. glasnik BiH, broj: 89/05 i 62/11)

Pravilnik o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza (Sl. glasnik BiH, broj: 21/06)




Sud u parničnom postupku je vezan za konačne i pravosnažne odluke upravnih organa kojima je u upravnom postupku odlučeno o pravima i obavezama stranke.

U parničnom postupku po tužbi za sticanje bez osnova, sud nije ovlašten cijeniti zakonitost konačnih, pravosnažnih i izvršnih upravnih akata tužene koja su se mogla osporavati ili su bezuspješno osporavana u pravnom sporu.




Iz obrazloženja:



Tužilac svoj tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu sticanja bez osnova zasniva na vođenom upravnom postupku utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza, u kom postupku je tužena donijela rješenje, broj: 04/4-1/I-17-1-79-349.1/15 od 4. 12. 2015. godine, te konačno rješenje, broj: 01/4-2-UP/II-41/16 od 7. 3. 2016. godine, kao i postupku prinudne naplate indirektnih poreza koji postupak tužena provodi po odredbama Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza (Sl. glasnik BiH, broj: 89/05 i 62/11), čije odredbe se primjenjuju kao lex specialis, te odredbama Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza (Sl. glasnik BiH, broj 21/06) i Uputstva o prinudnoj naplati (Sl. glasnik BiH, broj 1/07).


Prvostepeni sud je nesporno utvrdio da zakonitost i pravilnost konačnog rješenja – upravnog organa tužene, broj: 01/4-2-UP/II-41/16 od 7. 3. 2016. godine, nije ispitivana u upravnom sporu pred Sudom Bosne i Hercegovine, jer tužilac nije pokrenuo upravni spor, pa je istekom zakonskog roka od 60 dana za pokretanje upravnog spora, navedeno konačno rješenje postalo i pravosnažno i izvršno.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužena, nije stekla bez osnova tužbom potraživani iznos, jer je isti naplatila na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku, pri tom postupajući u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima. https://www.anwalt-derbeste.de

Neosnovano tužilac svoj tužbeni zahtjev zasniva na paušalnim tvrdnjama o nezakonitosti upravnih akata organa tužene, kojim je tužiocu naložena obaveza za plaćanje po osnovu poreza na dodatnu vrijednost. Rješenje – upravni akt, kojim je utvrđena i naložena obaveza plaćanja PDV-a, postalo je izvršno i pravosnažno, a zakonitost tog rješenja cijenjena je u postupku odlučivanja po žalbi tužioca izjavljenoj na predmetno rješenje.

Pravosnažnim rješenjem tužene, broj: 04/4–1/I–17–1–79–349.2/15 od 4. 12. 2015. godine, tužena je utvrdila propuste kod tužitelja, koji se ogledaju u izostanku fakturisanja i plaćanja PDV-a, tako da je predložila razrez dodatnih obaveza indirektnih poreza u iznosu od 2.318.974,00 KM, za period 1. 5. 2012. - 31. 8. 2015. godine, pa je prema tome jasno da je takvim postupanjem za tužitelja nastala obaveza koja ima za krajnju posljedicu prelazak njegove imovine u imovinu tužene.

Neosnovano se žalbom tužitelja ističe da je rješenjem, broj: 04/4–1/I–17–1–81– 144.2/17 od 11. 5. 2017. godine, sama tužena priznala vlastite propuste i neosnovanost

rješenja broj: 04/4–1/I–17–1–79–349.2/15 od 4. 12. 2015. godine, pa je tako, dakle, tužena sama priznala da se neosnovano obogatila od tužitelja pogrešnim utvrđenjem iz rješenja od 4. 12. 2015. godine. U tom smislu, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je rješenjem tužene, broj: 04/4–1/I–17–1–81–144.2/17 od 11. 5. 2017. godine, utvrđen razrez indirektnih poreza tužitelju za period od 1. 12. 2015. do 31. 1. 2017. godine, dok je pravosnažnim i izvršnim rješenjem tužene, broj: 04/4–1/I–17–1–79–349.2/15 od 4.
12. 2015. godine, utvrđen razrez indirektnih poreza tužitelju za period 1. 5. 2012. - 31.
8. 2015. godine.

I po shvatanju drugostepenog suda, predmetna rješenja se odnose na dva različita perioda za koja je vršena kontrola plaćanja indirektnih poreza, pa je samim tim neosnovan žalbeni navod da je rješenjem iz 2017. godine, tužena praktično priznala neosnovanost rješenja iz 2015. godine.

Sud u parničnom postupku vezan je za konačne i pravosnažne odluke upravnih organa, pa nije ovlašten ni da cijeni zakonitost i pravilnost konačnog, pravosnažnog i izvršnog rješenja tužene, broj: 04/4–1/I–17–1–79–349.2/15 od 4. 12. 2015. godine, jer se predmetno rješenje moglo osporavati samo u upravnom sporu, tako da predmetom žalbe ne mogu biti dileme oko pravne prirode prometa između navedena tri pravna subjekta ili da li je tužitelj mogao ili nije mogao steći pravo na odbitak ulaznog PDV-a i dr. Kako predmetno konačno rješenje nije osporeno tužbom u upravnom sporu, isto je steklo svojstvo pravosnažnosti, pa, i po shvatanju drugostepenog suda, novim rješenjem tužene, broj: 04/4–1/I–17–1–81–144.2/17 od 11. 5. 2017. godine, kojim je kontrolisan rad tužitelja za potpuno drugi period, nije ni praktično, a pogotovo suštinski, utvrđena neosnovanost rješenja iz 2015. godine. Ne upuštajući se u meritornu ocjenu predmetnih rješenja, nužno je ukazati da ni činjenični osnov u pogledu postojanja/izdavanja faktura tužitelja u vrijeme kontrolisanja za navedena dva rješenja nije identičan, pa je samim tim, logična posljedica takvog činjeničnog stanja drugačije utvrđenje konačne obaveze uplate indirektnih poreza.

Prema tome, i u konkretnom parničnom postupku po tužbi za sticanje bez osnova, tužitelj ne može osporavati zakonitost pravosnažnog i izvršnog upravnog akta, kojim mu je utvrđena obaveza plaćanja PDV-a za kontrolisani period poslovanja, jer je zakonitost tog akta – rješenja tužene, broj: 04/4-1/I-17-1-79-349.1/15 od 4. 12. 2015. godine, cijenjena u naprijed navedenim postupcima, iz čega proizilazi da je izostao pravni osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu za isplatu po osnovu sticanja bez osnova u smislu odredbi člana 210 Zakona o obligacionim odnosima.

Organi tužene su, na osnovu pravosnažnog i izvršnog upravnog akta od 4. 12. 2015. godine, koji niti je ukinut niti poništen kasnijim aktom od 11. 5. 2017. godine, provodili postupak prinudne naplate u skladu s propisima kojima je regulisana prinudna naplata indirektnih poreza (Službeni glasnik BiH, broj: 27/12), te naplatili dugovane iznose koje je tužilac naveo u tužbi.

(Iz presude Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 P 027939 19 Pž od 3. 9. 2019. godine)