- Sat Mar 23, 2019 10:13 am
#3121
Stavljanje stranca pod nadzor smještajem u Imigracioni centar
Strancu se može privremeno ograničiti kretanje izvan Imigracionog centra
ili određenog mjesta ako mu je izrečena mjera protjerivanja i nije utvrđen identitet tražitelja azila. Radi se o osobama koje su nezakonito prešle državnu granicu u smislu odredbe člana 16. Zakona o strancima.
Iz obrazloženja:
Iz podataka u spisu proizilazi da je tuženi osporenim rješenjem ograničio kretanje tužitelju na period od 90 dana zabranom kretanja izvan Ustanove za prihvat stranaca-Imigracionog centra u Istočnom Sarajevu, primjenom odredbe člana 66. stav 3. tačka a) Zakona o azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 11/16, 16/16). Dalje je utvrđeno da je tužitelj stranac koji je nezakonito iz Republike Srbije ušao na teritoriju Bosne i Hercegovine bez identifikacionih dokumenata, koja činjenica nije osporena navodima tužbe. Tužitelj je smješten u Azilantski centar Delijaš, koji je samostalno napustio i ilegalno prešao granicu Republike Hrvatske. Republika Hrvatska ga je prema Sporazumu o readmisiji vratila na teritoriju Bosne i Hercegovine, a Služba za poslove sa strancima izrekla mjeru protjerivanja i mjeru stavljanja pod nadzor sa rokom trajanja od 90 dana iz razloga osnovane sumnje da će isti pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje izrečene mjere, kao i zbog razloga što je postupak po zahtjevu za azil obustavljen zbog samovoljnog napuštanja Azilantskog centra. Tužitelj je nakon donošenja rješenja o protjerivanju sa teritorije Bosne i Hercegovine dana, 23.01.2017. godine iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a dana, 01.02.2017. godine je podnio zahtjev za azil. Prema izjavi tužitelja datoj na saslušanju proizlazi da je prethodno u novembru 2016. godine u Bosni i Hercegovini dobio status tražitelja azila koji je važio do 16.02.2017. godine. Nesporno je da je dana, 09.01.2017. godine samovoljno napustio azilantski centar, u cilju prelaska granice Republike Hrvatske, te da je vraćen u Bosnu i Hercegovinu dana 12.01.2017. godine.
Prema shvatanju apelacionog vijeća pravilan je zaključak vijeća za upravne sporove kada prihvata kao pravilno i zakonito rješenje tuženog, jer su se stekli uslovi za ograničenje kretanja tužitelja, iz razloga što se radi o licu koje je ilegalno ušlo na teritoriju Bosne i Hercegovine bez identifikacionih dokumenata, kao i da se radi o licu kome je već bio dodijeljen status azilanta u Bosni i Hercegovini. Samovoljnim napuštanjem aziilantskog centra tužitelj je zloupotrijebio status azilanta jer mu je prvobitna namjera bila da ilegalnim putem dođe do neke zemlje EU, a da mu je na tom putu Bosna i Hercegovina bila tranzitna zemlja. Stoga je pravilno shvatanje tuženog kada smatra da korištenje instituta azila samo u svrhu tranzita kroz neku zemlju predstavlja zloupotrebu postupka međunarodne zaštite. Iz tih razloga tužitelju se kao nužna i opravdana mjera i mora odrediti ograničenje kretanja, a ne neka blaža mjera, kako to u zahtjevu postavlja tužitelj.
Odredbom člana 66. stav 1. tačka a) je propisano da se kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti zabranom kretanja izvan Imigracionog centra ili određenog mjesta ako je izrečena mjera protjerivanja i nije utvrđen identitet tražitelja azila. Odredba člana 10. Zakona o strancima propisuje obavezu poštivanja javnog poretka Bosne i Hercegovine, a također i odredba člana 16. istog zakona određuje šta se smatra nezakonitim prelaskom državne granice BiH.
Prava stranaca na slobodu kretanja, i po mišljenju ovog vijeća, mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Posebno je cijenjeno da je kretanje tužitelja ograničeno na period od 90 dana, što ukazuje i na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja čim prestanu uslovi za njeno određenje. Nema osnova navod tužitelja da je lišavanje slobode u njegovom slučaju bilo proizvoljno, da pobijano rješenje tuženog zadire u njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Iz stanja spisa se upravo suprotno pokazuje. Naime isti je iskazao nepoštivanje javnog poretka u BiH propisano odredbom člana 10. Zakona o strancima, jer je u statusu tražioca azila u kojem se nalazio jedan dan, samovoljno napustio azilantski centar i uhvaćen na granici R Hrvatske, jer je Bosnu i Hercegovinu pokušao ilegalno napustiti, a nakon što je vraćen u Bosnu i Hercegovinu ponovno podnosi zahtjev za azil u Bosni i Hercegovini. Donošenjem pobijanog rješenja od strane tužene i po shvatanju apelacionog vijeća nema proizvoljnosti, neprikladnosti i nepravednosti u određivanju zabrane kretanja, nego da se ista zabrana temelji na proporcionalnim i razumnim osnovama legitimnog cilja koji se želi ostvariti.
Apelaciono vijeće smatra da je vijeće za upravne sporove Suda BiH u pobijanoj presudi na pravilan i zakonit način utvrdilo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava tužitelja na slobodu i sigurnost, odnosno slobodu kretanja, a koja su zagarantovana Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustavom BiH, iz razloga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa i da se ograničenje kretanja u zakonom predviđenoj proceduri, u konkretnom slučaju, ne može smatrati povredom navedenih prava, jer je država imala u konkretnom slučaju pravo da prema tužitelju preduzme zakonom propisane mjere u skladu sa Zakonom o azilu, Zakonom o strancima, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
(Presuda Suda BiH, broj: S1 3 U 024956 17 Uvp od 29.05.2017. godine)
https://www.pravobih.com/
Strancu se može privremeno ograničiti kretanje izvan Imigracionog centra
ili određenog mjesta ako mu je izrečena mjera protjerivanja i nije utvrđen identitet tražitelja azila. Radi se o osobama koje su nezakonito prešle državnu granicu u smislu odredbe člana 16. Zakona o strancima.
Iz obrazloženja:
Iz podataka u spisu proizilazi da je tuženi osporenim rješenjem ograničio kretanje tužitelju na period od 90 dana zabranom kretanja izvan Ustanove za prihvat stranaca-Imigracionog centra u Istočnom Sarajevu, primjenom odredbe člana 66. stav 3. tačka a) Zakona o azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 11/16, 16/16). Dalje je utvrđeno da je tužitelj stranac koji je nezakonito iz Republike Srbije ušao na teritoriju Bosne i Hercegovine bez identifikacionih dokumenata, koja činjenica nije osporena navodima tužbe. Tužitelj je smješten u Azilantski centar Delijaš, koji je samostalno napustio i ilegalno prešao granicu Republike Hrvatske. Republika Hrvatska ga je prema Sporazumu o readmisiji vratila na teritoriju Bosne i Hercegovine, a Služba za poslove sa strancima izrekla mjeru protjerivanja i mjeru stavljanja pod nadzor sa rokom trajanja od 90 dana iz razloga osnovane sumnje da će isti pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje izrečene mjere, kao i zbog razloga što je postupak po zahtjevu za azil obustavljen zbog samovoljnog napuštanja Azilantskog centra. Tužitelj je nakon donošenja rješenja o protjerivanju sa teritorije Bosne i Hercegovine dana, 23.01.2017. godine iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a dana, 01.02.2017. godine je podnio zahtjev za azil. Prema izjavi tužitelja datoj na saslušanju proizlazi da je prethodno u novembru 2016. godine u Bosni i Hercegovini dobio status tražitelja azila koji je važio do 16.02.2017. godine. Nesporno je da je dana, 09.01.2017. godine samovoljno napustio azilantski centar, u cilju prelaska granice Republike Hrvatske, te da je vraćen u Bosnu i Hercegovinu dana 12.01.2017. godine.
Prema shvatanju apelacionog vijeća pravilan je zaključak vijeća za upravne sporove kada prihvata kao pravilno i zakonito rješenje tuženog, jer su se stekli uslovi za ograničenje kretanja tužitelja, iz razloga što se radi o licu koje je ilegalno ušlo na teritoriju Bosne i Hercegovine bez identifikacionih dokumenata, kao i da se radi o licu kome je već bio dodijeljen status azilanta u Bosni i Hercegovini. Samovoljnim napuštanjem aziilantskog centra tužitelj je zloupotrijebio status azilanta jer mu je prvobitna namjera bila da ilegalnim putem dođe do neke zemlje EU, a da mu je na tom putu Bosna i Hercegovina bila tranzitna zemlja. Stoga je pravilno shvatanje tuženog kada smatra da korištenje instituta azila samo u svrhu tranzita kroz neku zemlju predstavlja zloupotrebu postupka međunarodne zaštite. Iz tih razloga tužitelju se kao nužna i opravdana mjera i mora odrediti ograničenje kretanja, a ne neka blaža mjera, kako to u zahtjevu postavlja tužitelj.
Odredbom člana 66. stav 1. tačka a) je propisano da se kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti zabranom kretanja izvan Imigracionog centra ili određenog mjesta ako je izrečena mjera protjerivanja i nije utvrđen identitet tražitelja azila. Odredba člana 10. Zakona o strancima propisuje obavezu poštivanja javnog poretka Bosne i Hercegovine, a također i odredba člana 16. istog zakona određuje šta se smatra nezakonitim prelaskom državne granice BiH.
Prava stranaca na slobodu kretanja, i po mišljenju ovog vijeća, mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Posebno je cijenjeno da je kretanje tužitelja ograničeno na period od 90 dana, što ukazuje i na mogućnost prestanka mjere ograničenja kretanja čim prestanu uslovi za njeno određenje. Nema osnova navod tužitelja da je lišavanje slobode u njegovom slučaju bilo proizvoljno, da pobijano rješenje tuženog zadire u njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Iz stanja spisa se upravo suprotno pokazuje. Naime isti je iskazao nepoštivanje javnog poretka u BiH propisano odredbom člana 10. Zakona o strancima, jer je u statusu tražioca azila u kojem se nalazio jedan dan, samovoljno napustio azilantski centar i uhvaćen na granici R Hrvatske, jer je Bosnu i Hercegovinu pokušao ilegalno napustiti, a nakon što je vraćen u Bosnu i Hercegovinu ponovno podnosi zahtjev za azil u Bosni i Hercegovini. Donošenjem pobijanog rješenja od strane tužene i po shvatanju apelacionog vijeća nema proizvoljnosti, neprikladnosti i nepravednosti u određivanju zabrane kretanja, nego da se ista zabrana temelji na proporcionalnim i razumnim osnovama legitimnog cilja koji se želi ostvariti.
Apelaciono vijeće smatra da je vijeće za upravne sporove Suda BiH u pobijanoj presudi na pravilan i zakonit način utvrdilo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava tužitelja na slobodu i sigurnost, odnosno slobodu kretanja, a koja su zagarantovana Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Ustavom BiH, iz razloga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa i da se ograničenje kretanja u zakonom predviđenoj proceduri, u konkretnom slučaju, ne može smatrati povredom navedenih prava, jer je država imala u konkretnom slučaju pravo da prema tužitelju preduzme zakonom propisane mjere u skladu sa Zakonom o azilu, Zakonom o strancima, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
(Presuda Suda BiH, broj: S1 3 U 024956 17 Uvp od 29.05.2017. godine)
https://www.pravobih.com/
- By LegaForum
- By Bojanprijedor