BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#5451
Službeni glasnik BiH, broj 23/22
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 12/21, rješavajući zahtjev Općinskog suda u Srebreniku (sudija Alen Lukač), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


Odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Srebreniku (sudija Alen Lukač) za ocjenu ustavnosti člana 105. Zakona o prekršajima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 63/14),

utvrđuje se da je član 105. Zakona o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/14) u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Općinski sud u Srebreniku (sudija Alen Lukač, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 27. oktobra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 105. Zakona o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/14; u daljnjem tekstu: ZOP ili osporena odredba) sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te Ureda za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) zatraženo je 2. novembra 2021. godine da dostave odgovor na zahtjev.

3. Zakonodavno-pravne komisije Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine su dostavile odgovore na zahtjev 7. decembra 2021. godine, a Vlada FBiH je putem Ureda za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine odgovor dostavila 18. novembra 2021. godine.

III. Zahtjev


a) Navodi iz zahtjeva


4. Podnosilac zahtjeva smatra da je odredba člana 105. ZOP-a neustavna jer nije u saglasnosti s odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to s odredbama člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 6. Evropske konvencije i članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

5. Obrazlažući tvrdnje iz zahtjeva u pogledu nesaglasnosti odredbe člana 105. ZOP-a s pravom na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije, podnosilac zahtjeva je naveo kako slijedi: navedenim odredbama je regulirano pitanje lišenja slobode zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja zakonom propisane obaveze; odredbe o lišenju slobode moraju biti pristupačne, precizne i predvidljive u svojoj primjeni; kvalitet zakona uključuje postojanje jasnih pravnih odredbi; lišenje slobode mora biti zakonito u smislu domaćeg prava; mora se postići pravična ravnoteža između osiguranja poštovanja zakonitog naloga suda u demokratskom društvu, s jedne strane, i prava na slobodu, s druge strane; uvjeti za mjeru lišenja slobode moraju biti jasni, konkretni i određeni kako bi se izbjegla bilo kakva proizvoljnost. Prema navodima podnosioca zahtjeva, osporena odredba ne ispunjava navedene kriterije i narušava pravičnu ravnotežu između osiguranja poštovanja zakonitog naloga suda i prava na slobodu. Ističe se da osporena odredba ne sadrži jasne i određene uvjete za primjenu instituta lišenja slobode i ne regulira postupak i obavezu suda da sasluša kažnjenika u kontradiktornom postupku. Primjena instituta lišenja slobode (iz osporene odredbe člana 105. ZOP-a) ostavlja kažnjenika s neplaćenom novčanom kaznom, u istom iznosu u kojem je postojala i prije lišenja slobode. To znači da se novčana kazna ne umanjuje niti se uračunava u kaznu razmjerno vremenu provedenom u zatvoru. Mjera propisana u odredbi člana 105. ZOP-a oštrija je od novčane kazne propisane u Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U krivičnom postupku se kod zamjene novčane kazne lišenjem slobode primjenjuje formula jedan dan zatvora jednako je 100 KM, pri čemu se nakon izlaska na slobodu novčana kazna smatra podmirenom.

6. U pogledu nesaglasnosti odredbe člana 105. ZOP-a s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, podnosilac zahtjeva je naveo kako slijedi: u konkretnom slučaju se radi o prekršajnom postupku; ispunjen je uvjet postojanja "kaznene optužbe" zbog klasificiranja prema nacionalnom zakonodavstvu, prirodi prekršaja i prirodi i strogosti kazne; naziv instituta "lišenje slobode zbog neplaćanja" ukazuje da je riječ o optužbi kaznenog karaktera; navedena odredba ne garantira pravo pristupa sudu, a stoga ni saslušanje pred sudom; kažnjenicima je uskraćeno pravo na odbranu (kontradiktornost, jednakost oružja, obrazložena odluka). Podnosilac zahtjeva smatra da je u nadležnosti Ustavnog suda da ispita kvalitet zakona, što u konkretnom slučaju podrazumijeva ispitivanje da li je zakon dovoljno jasno propisao "opseg diskrecije dodijeljen nadležnim tijelima". Ovlaštenje za određivanje mjere lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne je osporenom odredbom prepušteno "neograničenoj i zakonski nesputanoj diskreciji sudačke volje".

7. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, provedba člana 105. ZOP-a dovodi do aktiviranja zabrane dvostrukog kažnjavanja iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim je navedeno sljedeće: odredba člana 105. ZOP-a primjenjuje se prema kažnjenicima koji u potpunosti ili djelimično u roku ne plate novčanu kaznu koja im je određena prekršajnim nalogom; u pitanju su kažnjenici prema kojima je već proveden postupak prinudne naplate propisan odredbama ZOP-a; kažnjenicima je novčana kazna već upisana u Registar novčanih kazni i evidentirana kao dug (član 102. ZOP-a); zbog neplaćanja novčane kazne kažnjenicima su uspostavljene određene zabrane (član 103. ZOP-a) poput zabrane registracije vozila, učestvovanja na javnom tenderu, blokiranja bankovnog računa. Podnosilac zahtjeva je istakao da se opravdanost navedene mjere gubi prilikom razmatranja stava 2. odredbe člana 105. ZOP-a koja propisuje: "Vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode neće uticati na plaćanje iznosa koji duguje." Podnosilac zahtjeva smatra da zakonodavac propisuje posebnu mjeru lišenja slobode zbog neplaćanja (a prethodno su iscrpljene mogućnosti prinudne naplate iz odredbi čl. 102, 103. i 104. ZOP-a), dok kažnjenik, iako je bio lišen slobode do 15 dana, nakon izlaska na slobodu ponovno duguje novčani iznos iz izrečene kazne.

8. Podnosilac zahtjeva smatra da zakonodavac, nejasnim reguliranjem instituta lišenja slobode, nije ispunio svoju dužnost u pogledu preciznosti zakonske odredbe, koja će dovoljno jasno odrediti obim diskrecije nadležnih tijela, koji treba biti opći, određen, jasan i jednak prema svima. Predloženo je da Ustavni sud usvoji zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 105. ZOP-a i utvrdi da je navedena odredba u suprotnosti s navedenim ustavnim pravima.

b) Činjenice predmeta, kako ih je naveo podnosilac zahtjeva, povodom kojih je podnesen zahtjev


9. Navedeno je da je pred tim sudom u toku prekršajni postupak povodom prijedloga Federalne uprave za inspekcijske poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) kojim se traži lišenje slobode E. O. (u daljnjem tekstu: kažnjenik) zbog neplaćanja novčane kazne. Novčana kazna u iznosu od 500,00 KM je kažnjeniku izrečena zbog prekršaja iz člana 31. stav 1. tačka 4. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti FBiH. Kazna je izrečena po osnovu prekršajnog naloga koji je postao konačan i izvršan, a koju kažnjenik nije platio. Federalna uprava je predložila podnosiocu zahtjeva da na osnovu člana 105. ZOP-a kažnjenom odredi lišenje slobode, cijeneći da je to jedini razuman i efikasan način da primora kažnjenika na plaćanje novčanog iznosa iz prekršajnog naloga. Kažnjenik je po pozivu suda pristupio u Općinski sud 17. juna 2021. godine radi uručenja zahtjeva Federalne uprave i dostavljanja podataka o imovini, ali od tog dana nije dostavio podatke o imovini, niti je dostavio dokaze da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu koja mu je izrečena prekršajnim nalogom. Podnosilac zahtjeva je naglasio da postoji zahtjev Federalne uprave da se kažnjenik liši slobode i da kažnjenik sudu nije dostavio podatak o svom imovnom stanju. Stoga je, u ovakvoj procesnoj situaciji, jedina mogućnost suda da donese rješenje o lišenju slobode kažnjenika zbog neplaćanja novčane kazne izrečene po osnovu prekršajnog naloga, a primjenom odredbe člana 105. ZOP-a, za koju postoji sumnja da nije u skladu sa Ustavom BiH.

c) Odgovori na zahtjev


10. Zakonodavno-pravna komisija Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, Zakonodavno-pravna komisija Doma naroda Parlamenta FBiH i Vlada FBiH su povodom zahtjeva za ocjenu ustavnosti odredbe člana 105. ZOP-a dali identične odgovore kako slijedi: mjera lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne može biti izrečena kao posljedica odgovornosti za počinjeni prekršaj, u slučaju kada sud smatra da je to jedini razuman i djelotvoran način koji će kažnjenog primorati da plati iznos na koji je obavezan; lišenje slobode se određuje samo u slučaju ako se ista svrha ne može postići niti jednom drugom mjerom; osporenu odredbu člana 105. ZOP-a treba posmatrati u kontekstu s drugim odredbama ZOP-a, naročito čl. 4, 5, 16, 17. i 19. ZOP-a. Odredba člana 105. ZOP-a ispunjava sve zahtjeve i standarde u smislu ustavnih i konvencijskih garancija prava na slobodu, prava na pravično suđenje i zabrane dvostrukog kažnjavanja, te je predloženo da se zahtjev odbije kao neosnovan.

11. Vlada FBiH je putem Ureda za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom BiH dostavila odgovor na zahtjev u kojem je navedeno sljedeće: podneseni zahtjev ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje jer je u pitanju prekršaj, a ne krivično djelo; lišenje slobode u smislu člana 105. ZOP-a pokreće tijelo sa zakonskim ovlaštenjima za prisilno izvršenje konačne odluke, pozivajući se na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Benham protiv UK (stav 56); svrha lišenja slobode u smislu člana 105. ZOP-a je zaštita općih interesa društva i odvraćanje kažnjenika od neplaćanja kazne; uvjeti za primjenu instituta lišenja slobode u smislu člana 105. ZOP-a su jasni, a mogu se sumirati kako slijedi: da kažnjenik ne plati kaznu, da sud smatra da je to jedini razuman i djelotvoran način da kažnjenika primora da plati izrečenu novčanu kaznu i da kažnjenik nije dokazao da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu; član 105. ZOP-a omogućava kažnjeniku učešće u postupku jer ga sud poziva da dostavi dokaze o imovini ukoliko nije u mogućnosti platiti kaznu; obim diskrecije nadležnih tijela, konkretno suda, jasno je propisan; uvjet lišenja slobode je prethodno iscrpljivanje svih drugih mogućnosti koje su propisane u ZOP-u (čl. 102, 103. i 104. ZOP-a). U pogledu neosnovanosti navoda o zabrani dvostrukog kažnjavanja iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravila ne bis in idem navedeno je sljedeće: ne radi se o dvostrukom kažnjavanju za isti prekršaj nego o lišenju slobode kažnjenika, čiji je cilj osiguranje plaćanja novčane kazne koja je kažnjenom izrečena; osnov lišenja slobode prestaje postojati čim se kazna plati (Evropski sud, Vasileva protiv Danske, stav 36); ne može se zanemariti zaštita općih interesa društva i odvraćanje kažnjenika od neplaćanja izrečene kazne, koje se smatra legitimnim pravom svake države. U pogledu neosnovanosti navoda o povredi prava na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije je navedeno sljedeće: član 105. ZOP-a ispunjava kriterij iz člana 5. stav 1. tačka (a) Evropske konvencije jer lišenje slobode izriče nadležni sud; lišenje slobode u smislu tačke (b) iste odredbe je dozvoljeno jer se na taj način osigurava ispunjenje obaveze propisane zakonom; osnov za lišenje slobode prestaje po ispunjenju obaveze (op. cit. Vasileva protiv Danske); cilj lišenja slobode u konkretnom slučaju (član 105. stav 2. ZOP-a) je osigurati plaćanje izrečene novčane kazne i stoga mjera nije kaznenog karaktera; navedena odredba ispunjava zahtjev člana 5. stav 1. tačka (b) Evropske konvencije i u skladu je s navedenom praksom Evropskog suda; kažnjenom se daje prilika da prije lišenja slobode plati kaznu ili pruži dokaze o slabom imovnom stanju, što dodatno upućuje na poštovanje naprijed navedenih standarda (Evropski sud, Beiere protiv Latvije, stav 49); navedena odredba omogućava da nadležni sud uspostavi pravičnu ravnotežu između poštovanja zakonite odluke suda i prava na slobodu; nadležni sud prvo utvrđuje nemogućnost izvršenja odluke kojom je izrečena novčana kazna, a zatim provodi odluku štiteći opći interes društva; u svrhu zaštite općeg interesa društva je (i) mjera lišenja slobode u trajanju do 15 dana. Pitanje razmjernosti dobiva posebnu važnost kroz pravo države da zaštiti svoje interese i osigura izvršenje odluke kojom je izrečena novčana kazna (Evropski sud, Gatt protiv Malte, stav 40). Institut lišenja slobode se koristi nakon što se iscrpe sve prethodno date mogućnosti izvršenja odluke, uz mogućnost da kažnjenik izbjegne plaćanje kazne dostavljanjem sudu dokaza o slabom imovnom stanju. Predloženo je da se zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 105. ZOP-a odbije kao neosnovan.

IV. Relevantni propisi


12. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode

3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

13. Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Rim, 4. XI. 1950. ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) kako je izmijenjena Protokolom broj 11 (datum stupanja na snagu 1. novembar 1998. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.
Pravo na slobodu i sigurnost

1 Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

b zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

c zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

d lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

e zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

f zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

2 Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3 Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4 Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

5 Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.

14. Zakon o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18.
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku

Federacije Bosne i Hercegovine

(1) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Krivičnog zakona će se mutatis mutandis primjenjivati na prekršaje: čl. 26. i 27. koji nose naziv "Nužna odbrana" i "Krajnja nužda"; čl. 31., 32. i 33. koji nose naziv "Saučiniteljstvo", "Podstrekavanje" i

"Pomaganje"; član 36. pod nazivom "Ubrojivost"; član 37. pod nazivom "Umišljaj"; član 38. pod nazivom "Nehat"; član 39. pod nazivom "Stvarna zabluda"; član 40. pod nazivom "Pravna zabluda" i Glava XIV. pod nazivom "Odgovornost pravnih osoba".

(2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom "Osnovna načela"; Glava III. pod nazivom "Pravna pomoć i službena

saradnja"; Glava IV. Odjeljak 2. pod nazivom "Mjesna nadležnost" i Odjeljak 3. pod nazivom "Spajanje i razdvajanje postupka"; Glava V. pod nazivom "Izuzeće"; Glava VII. pod nazivom "Branitelj"; Glava VIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Pretres stana, prostorija i osoba"; Glava VIII. Odjeljak 2. pod nazivom "Privremeno oduzimanje predmeta i imovine"; Glava VIII. Odjeljak 4. pod nazivom "Ispitivanje osumnjičenog"; Glava VIII. Odjeljak 5. pod nazivom "Ispitivanje svjedoka"; Glava VIII. Odjeljak 6. pod nazivom "Uviđaj i rekonstrukcija "; Glava VIII. Odjeljak 7. pod nazivom "Vještačenje"; Glava XI. pod nazivom "Podnesci i zapisnici"; Glava XII. pod nazivom "Rokovi"; Glava XVI. pod nazivom "Troškovi krivičnog postupka"; Glava XVII. pod nazivom "Imovinsko-pravni zahtjevi"; Glava XXI. pod nazivom "Glavni pretres"; Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostepenu presudu"; Glava XXIV. pod nazivom "Vanredni pravni lijekovi"- "Ponavljanje postupka"; Glava XXVII. pod nazivom "Postupak prema maloljetnicima", Glava XXVIII. pod nazivom "Postupak za krivična djela protiv pravnih osoba" i Glava XXIX. pod nazivom "Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uslovne osude".

(3) U slučaju bilo kakvih nesaglasnosti između odredbi Krivičnog zakona iz stava (1) ovog člana i odredbi Zakona o krivičnom postupku iz stava (2) ovog člana i ovog zakona, primjenjivat će se odredbe ovog zakona. Upućivanje na odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na tužitelja na odgovarajući način primjenjivat će se na svaki ovlašteni organ.

II. SANKCIJE

Član 21.
Vrste sankcija

(1) Sljedeće sankcije mogu biti izrečene osobi odgovornoj za počinjeni prekršaj:

1) novčana kazna;

2) uvjetna osuda;

3) ukor i

4) zaštitne mjere.

(2) Sljedeće mjere mogu biti izrečene kao posljedica odgovornosti za počinjeni prekršaj:

1) oduzimanje imovinske koristi;

2) obaveza naknade štete;

3) kazneni poeni i

4) lišenje slobode radi naplate novčane kazne.

XIV. IZVRŠENJE KAZNI

Član 102.
Unos podataka o kaznama u Registar novčanih kazni

(1) Sve novčane kazne i troškovi postupka izrečeni na osnovu konačnog i izvršnog prekršajnog naloga ili pravomoćnog i izvršnog rješenja o prekršaju upisat će se u Registar novčanih kazni i biti evidentirani kao dug koji kažnjenik duguje odgovarajućem nivou vlasti kojem se plaća.

(2) Nakon što prekršajni nalog postane konačan i izvršan ili rješenje o prekršaju postane pravomoćno i izvršno, ovlašteni organ ili sud izvršit će unos podataka o novčanoj kazni i troškovima postupka u Registar novčanih kazni.

(3) Način i postupak unosa podataka o novčanoj kazni i troškovima postupka u Registar novčanih kazni iz stava (2) ovog člana utvrdit će Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova u roku tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(4) Novčane kazne i troškovi postupka evidentiraju se kao dug u Registru novčanih kazni dok kažnjenik ne plati puni iznos novčane kazne i troškova postupka. Novčana kazna i troškovi postupka u svakom slučaju bit će brisani iz Registra novčanih kazni po isteku pet godina od dana kada je prekršajni nalog postao konačan i izvršan ili je rješenje o prekršaju postalo pravomoćno i izvršno.

(5) Sud će na prijedlog ovlaštenog organa ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje o obustavljanju postupka izvršenja kazni i troškova postupka u slučaju smrti ili trajnog duševnog oboljenja kažnjenika, nakon čega će se izvršiti brisanje novčane kazne i troškova postupka.

Član 103.
Posljedice upisa kazne u Registar novčanih kazni

Dok se ne plate sve novčane kazne i troškovi evidentirani u registru novčanih kazni, kažnjeniku se neće dozvoliti:

1) registracija ili produženje važnosti registracije motornog vozila;

2) izdavanje ili produženje važnosti vozačke dozvole;

3) učestvovanje na javnom tenderu;

4) registracija pravnog lica, promjena registracije pravnog lica ili registracije samostalne poslovne djelatnosti – obrta ili

5) promjena vlasništva motornog vozila.

Član 104.
Postupak prinudne naplate

(1) Svaki ovlašteni organ odgovoran je za praćenje izvršenja novčanih kazni i drugih mjera izrečenih prekršajnim nalogom ili putem sporazuma o sankciji.

(2) Sudovi će pratiti izvršenje novčanih kazni i drugih mjera izrečenih rješenjem o prekršaju.

(3) Ovlašteni organ ili sud koji je izrekao novčanu kaznu zatražit će od nadležnog suda prinudnu naplatu blokiranjem računa fizičkog, odnosno pravnog lica u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u slučaju:

1) ako se utvrdi da kažnjeni izbjegava platiti novčanu kaznu ili

2) ako postoji opasnost od nastupanja zastarjelosti za izvršenje novčane kazne.

(4) Izuzetno od odredaba stava (3) ovog člana, prinudnu naplatu može provesti i ovlašteni organ, ako je to propisano posebnim federalnim zakonom.

Član 105.
Lišenje slobode zbog neplaćanja

(1) Kažnjenik koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja mu je određena rješenjem o prekršaju ili prekršajnim nalogom bit će prinuđen na plaćanje određivanjem lišenja slobode ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenika da plati iznos na koji je obavezan. O lišenju slobode zbog neplaćanja sud odlučuje rješenjem koje se protiv kažnjenika može donijeti samo jednom za odnosni prekršaj. Lišenje slobode može biti određeno od suda po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa ili Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Sud će obavijestiti podnosioca prijedloga o svojoj odluci i o izvršenju lišenja slobode.

(2) Sud može odrediti lišenje slobode do 15 dana. Vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode neće uticati na plaćanje iznosa koji duguje. Kažnjenik će biti odmah oslobođen nakon plaćanja punog iznosa novčane kazne.

(3) Lišenje slobode prema odredbama ovog člana ne može biti određeno kažnjeniku koji može dokazati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu.

(4) Protiv rješenja o lišenju slobode kažnjenik može izjaviti žalbu drugostepenom sudu u roku osam dana od prijema rješenja o lišenju slobode. Prvostepeni sud dužan je žalbu dostaviti drugostepenom sudu u roku tri dana od dana prijema žalbe. Drugostepeni sud mora donijeti odluku po žalbi u roku 15 dana od prijema spisa. Žalba odgađa izvršenje.

(5) Prije početka izvršenja rješenja o lišenju slobode kažnjenik može sudu predložiti obavljanje poslova za opće dobro ili poslove za dobro lokalne zajednice kao zamjenu za plaćanje novčane kazne. Sud će voditi listu takvih poslova u saradnji s nadležnim kompetentnim organima vlasti. Prilikom odlučivanja o prijedlogu sud će razmotriti sve okolnosti slučaja, kao i finansijske uvjete i mogućnost kažnjenika da plati novčanu kaznu, kao i vrstu izvršenog prekršaja, uzrast, fizičku i radnu sposobnost, psihičke osobine, obrazovanje, sklonosti i druge posebne okolnosti koje se odnose na ličnost učinitelja.

(6) Ako sud usvoji prijedlog iz stava (5) ovog člana izdat će nalog za obustavu izvršenja lišenja slobode za vrijeme dok ne istekne rok za obavljanje takvog posla. Ako kažnjenik obavi predviđeni posao lišenje slobode se ne će izvršiti i novčana kazna brisat će se iz Registra novčanih kazni i neće biti naplaćena. Ukoliko kažnjenik uopće ne obavi predviđeni posao rješenje o lišenju slobode bit će izvršeno, a ako ga obavi samo djelimično, sud će ocijeniti da li je svrsishodno izvršiti rješenje o lišenju slobode i o tome donijeti odgovarajući nalog.

(7) U slučaju kada sud ili ovlašteni organ utvrdi da se ne može izvršiti novčana kazna izrečena na osnovu konačnog i izvršnog prekršajnog naloga ili pravomoćnog rješenja o prekršaju, primjenom odredbi čl. 103. i 104. ovog zakona i st. (1), (2) i (3) ovog člana, sud će, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa, donijeti rješenje o izvršenju novčane kazne kojim se kažnjeniku nalaže obavljanje određenih poslova za opće dobro ili poslova za dobro lokalne zajednice kao zamjenu za plaćanje novčane kazne. Ukoliko kažnjenik obavi predviđeni posao, novčana kazna brisat će se iz Registra novčanih kazni.

(8) Postupak i uvjete za izvršenje sudskog rješenja o lišavanju slobode kažnjenika zbog neplaćanja novčane kazne, kao i postupak i uvjete obavljanja poslova za opće dobro ili poslova za dobro lokalne zajednice i način vođenja evidencije o obavljanju tih poslova regulirat će podzakonskim propisima federalni ministar pravde u saradnji s nadležnim kantonalnim ministarstvima u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 48.
Zamjena novčane kazne

(1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno.

(2) Ako se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne ili ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, s tim što ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo.

(4) Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne ostatak će se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne izvršenje zatvora će se obustaviti.

V. Dopustivost


16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

17. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u Srebreniku (sudija Alen Lukač), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum


18. Podnosilac zahtjeva je zatražio od Ustavnog suda da u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine odluči o kompatibilnosti odredbe člana 105. ZOP-a s odredbama člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije, te člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud napominje da ocjenu ustavnosti odnosno kompatibilnosti zakona/zakonske odredbe razmatra u općem smislu (erga omens), a ne u odnosu na konkretan predmet (inter partes) koji je povod za podnošenje zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu U 15/11 od 30. marta 2012. godine, tačka 63). Dakle, Ustavni sud neće ulaziti u konkretan predmet koji se nalazi na rješavanju pred Općinskim sudom u Srebreniku, niti će se baviti načinom na koji redovni sudovi, te drugi nadležni organi primjenjuju osporenu zakonsku odredbu. To ostaje u nadležnosti redovnih sudova. Ustavni sud će izvršiti samo ocjenu kompatibilnosti osporene odredbe na apstraktan način imajući u vidu navode podnosioca zahtjeva – sudije.

20. Zahtjevom se traži ocjena ustavnosti zakonske odredbe koja predviđa "lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne", pa će Ustavni sud osporenu odredbu ispitati prvenstveno u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost


21. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost u članu II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

[...]

22. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije u stavu 1. u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

b) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga ili radi osiguranja ispunjenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

[...]

23. Iz sadržaja člana 5. Evropske konvencije jasno proizlazi da svako ima pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Izuzeci od pravila da svako ima ovo pravo propisani su u tač. od a) do f) člana 5. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu se svako lišenje slobode mora podvesti pod odgovarajući osnov iz navedene odredbe. Ovi osnovi predstavljaju dozvoljeni izuzetak od pravila zabrane lišenja slobode sadržane u prvoj rečenici. U suprotnom, lišenje slobode koje nije u skladu sa zakonom propisanim postupkom i na osnovu jednog od osnova iz tač. od a) do f) nije u skladu sa članom 5. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća da je, podržavajući praksu Evropskog suda, u svojim brojnim odlukama jasno naveo da je pojam "zakonit" (lawful) ključna okolnost koja se traži kod svakog lišenja slobode pojedinca. Koliki se značaj pridaje pojmu "zakonito" jasno proizlazi iz sadržaja odredbe člana 5. Evropske konvencije koja za svaki izuzetak od prava na slobodu traži da je lišenje slobode izvršeno "u postupku propisanom zakonom", "u skladu sa zakonom" itd. Stoga je osnovna svrha člana 5. Evropske konvencije zaštita svakog pojedinca od nezakonitog lišenja slobode (Ustavni sud Bosne i Hercegovina, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 498/11 od 15. jula 2011. godine).

25. Evropski sud je razvio značenje pojma zakonito u autonomnom smislu Evropske konvencije. Polazni osnov je domaće, odnosno nacionalno pravo, koje postavlja obavezu da lišenje slobode bude u skladu s domaćim zakonom, njegovim materijalnim i procesnim pravilima. Međutim, kako je naveo Evropski sud, poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno. Zahtjev u vezi sa zakonitošću nije ispunjen pukim poštovanjem relevantnog domaćeg zakonodavstva jer ono mora biti u skladu s Evropskom konvencijom, uključujući opća načela koja su u njoj izražena ili se podrazumijevaju (Evropski sud, Selahattin Demirtaş protiv Turske (broj 2) [GC] broj 14305/17 od 20. decembra 2020, stav 311; S., V. i A. protiv Danske [GC] br. 35553/12, 36678/12 i 36711/12 od 22. oktobra 2018, stav 73; Velinov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije broj 16880/08 od 19. septembra 2013, stav 53). Opća načela koja se u Evropskoj konvenciji podrazumijevaju, a na koja se poziva u sudskoj praksi vezanoj za član 5. stav 1, obuhvaćaju načelo vladavine prava, a, u vezi s njim, i načelo pravne sigurnosti, zatim načelo razmjernosti i načelo zaštite od proizvoljnosti koje, štaviše, predstavlja sam cilj člana 5. Evropske konvencije (S., V. i A. protiv Danske [GC], vidi gore, stav 74).

26. Prvo, Ustavni sud smatra da je neophodno razmotriti relevantnu praksu Evropskog suda na koju je, između ostalog, ukazano u odgovoru na zahtjev. Cilj analize postojeće prakse Evropskog suda (spomenute u odgovoru) jeste poređenje i eventualni pronalazak sličnog predmeta (s činjenicama prezentiranim u zahtjevu) iz različitih pravnih sistema država članica koji poznaju "lišenje slobode zbog neplaćanja". Činjenice se suštinski tiču prisile/prinude da kažnjenik iz prekršajnog postupka plati novčanu kaznu i posljedica zbog neplaćanja.

27. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u brojnim odlukama analizirao, u zavisnosti od konkretnih okolnosti, različite situacije lišenja slobode koje potpadaju pod prvi ili drugi dio člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije.

28. Prvi dio navedenog člana se odnosi na lišenje slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda (neizvršenja sudske odluke), a drugi dio ovog člana se odnosi na osiguranje izvršenja bilo koje zakonom propisane obaveze. Prvi dio člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije podrazumijeva da je lice koje je uhapšeno ili lišeno slobode moralo imati priliku da izvrši sudsku odluku i da to nije učinilo. Licu koje se lišava slobode zbog nepovinovanja sudskoj odluci moraju biti osigurane sve garancije člana 5. Evropske konvencije kako lišenje slobode ne bi bilo proizvoljno, a stoga i nezakonito (vidi Evropski sud, Beiere protiv Latvije, aplikacija broj 30954/05 od 29. novembra 2011. godine, stav 49). Iz činjenica navedenog predmeta proizlazi da je protiv podnositeljice predstavke u tom predmetu bio pokrenut krivični postupak zbog toga što je podnositeljica predstavke u postupku odbila dobrovoljni psihijatrijski pregled, da je sud naložio njeno smještanje u psihijatrijsku bolnicu radi pregleda, da je podnositeljica predstavke u bolnici (u kojoj je zadržana dvadesetak dana) prvi put bila obaviještena o postojanju sudskog naloga i da je njena žalba protiv tog naloga bila bezuspješna. Krivični postupak protiv podnositeljice predstavke je u konačnici obustavljen zbog njene psihičke nesposobnosti. U ovom predmetu Evropski sud je, uprkos tvrdnji Vlade da se podnositeljica predstavke odbila povinovati sudskom nalogu, imao u vidu ključnu okolnost prema kojoj je podnositeljica predstavke o postojanju sudskog naloga obaviještena tek nakon što je dovedena u psihijatrijsku bolnicu. Stoga je zaključeno da podnositeljica predstavke nikada nije ni imala priliku da se dobrovoljno povinuje nalogu suda, da je ostalo nejasno da li je bila upoznata s krivičnim optužbama protiv sebe, da je pritvor određen u njenom odsustvu jer nije pozvana na ročište niti je obaviještena o njegovom održavanju. U takvim okolnostima Evropski sud je zaključio da postupak pred domaćim sudom podnositeljici predstavke nije osigurao dovoljnu zaštitu od potencijalno proizvoljnog lišavanja slobode i da se nalog za pritvor koji je izdat u tom postupku ne može smatrati "zakonitim nalogom suda" u smislu člana 5. stav 1 (b) Evropske konvencije.

29. U predmetu Velinov (vidi Evropski sud, Velinov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, aplikacija broj 16880/08 od 19. septembra 2013. godine) podnosilac predstavke je osuđen za prekršaj zbog vožnje neispravnog autobusa i naloženo mu je da plati kaznu; kaznu nije platio, pa je novčana kazna pretvorena u zatvor u trajanju od dva dana; po uručenju naloga za lišenje slobode platio je kaznu, ali o tome nije obavijestio sud, nakon čega je lišen slobode i pušten narednog dana po podnošenju kopije uplatnice o plaćenoj novčanoj kazni. Evropski sud je u navedenom predmetu imao u vidu da podnosilac predstavke nije obavijestio sud o plaćenoj kazni, ali da u domaćem zakonu ne postoji odredba koja ga je na to obavezivala. Evropski sud je u ovom predmetu utvrdio da nepostojanje informacija između suda i Ministarstva finansija da je kazna plaćena i propust podnosioca predstavke da obavijesti sud da je platio kaznu ne može osloboditi državu od odgovornosti da uspostavi efikasan sistem izvještavanja o plaćanju sudskih kazni. U ovom predmetu je, između ostalog, zaključeno da postupak odlučivanja o pitanju slobode lica treba da uzme u obzir sve relevantne okolnosti slučaja, pri čemu značaj prava na slobodu podrazumijeva da država preduzme sve potrebne mjere s ciljem izbjegavanja nepravičnog ograničenja slobode (stav 56. citirane odluke).

30. Drugi dio člana 5. stav 1. tačka b) dozvoljava lišenje slobode radi osiguranja ispunjenja obaveze propisane zakonom. Ovaj dio člana 5. podrazumijeva postojanje neispunjene obaveze lica o kojem je riječ, pri čemu osiguranje ispunjenja obaveze može biti ostvareno prinudom (lišenjem slobode). Svrha lišenja slobode mora biti osiguranje izvršenja te obaveze, a ne kažnjavanje, jer osnov za lišenje slobode prestaje postojati čim se obaveza ispuni. Evropski sud je u predmetu Vasileva (vidi Vasileva protiv Danske, aplikacija broj 52792/99 od 25. septembra 2003. godine, stav 36) istakao da zahtjev za otklanjanje arbitrarnosti proizlazi iz načela proporcionalnosti. Prema tom zahtjevu, mora biti ostvarena ravnoteža između važnosti koju u demokratskom društvu ima neodgodivo ispunjenje obaveze i važnosti prava na ličnu slobodu, pri čemu je trajanje oduzimanja slobode bitan faktor za postizanje te ravnoteže. Iz činjenica ovog predmeta proizlazi: da je podnositeljica predstavke kontroloru karata u javnom prevozu odbila dati lične podatke; da je zbog toga pozvana u policiju gdje je odbila dati svoje ime i adresu; da je uhapšena i zadržana u pritvoru trinaest i po sati (od 21.30 do 11.00 sati), nakon čega je otkrila svoj identitet; da je odbijanje otkrivanja identiteta predstavljalo prekršaj kažnjiv isključivo novčanom kaznom. Evropski sud je u ovom predmetu zaključio da je pritvaranje izvršeno u skladu sa Zakonom o organizaciji pravosuđa, koji obavezuje svako lice da na zahtjev policije da svoje ime, adresu i datum rođenja, a s ciljem "osiguranja ispunjenja" ove obaveze u skladu sa članom 5. stav 1. (b). Postavilo se pitanje da li su vlasti, osiguravajući obavezu otkrivanja nečijeg identiteta, postigle odgovarajuću ravnotežu. Evropski sud je prihvatio da je za policiju od suštinske važnosti da pri obavljanju svojih dužnosti može da identificira građane, kao i da je legitimno da preduzeća koja vrše javni prevoz uključe policiju u sporove oko ispravnosti autobuske karte. Stoga je pritvor bio u skladu sa članom 5. stavom 1. (b). Međutim, lišenje slobode podnositeljice predstavke u trajanju od trinaest i po sati je bilo duže nego što je bilo potrebno i nije bilo proporcionalno svrsi njenog pritvora s obzirom na to da napori da se utvrdi njen identitet nisu preduzeti tokom cijelog perioda njenog pritvora. Ukratko, vlasti nisu uspjele uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava na slobodu i potrebe da se osigura "ispunjenje obaveze propisane zakonom", zbog čega je u ovom slučaju utvrđeno kršenje člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije.

31. U predmetu Benham (Evropski sud, Benham protiv UK, aplikacija broj 19380/92 od 10. juna 1996. godine) Evropski sud je razmotrio pritvor podnosioca predstavke u smislu člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije, s obzirom na to da je svrha pritvora bila da podnosilac predstavke izvrši obavezu isplate općinskog poreza koji duguje. U navedenom predmetu podnosilac zahtjeva se žalio na nezakonit pritvor zbog činjenice da je odluka o pritvoru po žalbi ukinuta. Međutim, u navedenom predmetu Evropski sud je našao da nema povrede člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu naprijed navedenu praksu i navode podnosioca zahtjeva prema kojima suštinski odredba člana 105. ZOP-a ne ispunjava kriterije pristupačnosti, preciznosti i predvidljivosti, ne sadrži jasne uvjete za primjenu instituta lišenja slobode radi osiguranja ispunjenja obaveze propisane zakonom i narušava ravnotežu između poštovanja zakonitog naloga suda i prava na slobodu, Ustavni sud će u nastavku ispitati ustavnost osporene odredbe u vezi s drugim dijelom člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije koji dozvoljava lišenje slobode radi osiguranja ispunjenja obaveze propisane zakonom. Pri tome, Ustavni sud podsjeća, s jedne strane, na polje diskrecije koje uživaju zakonodavne vlasti kada donose određeni zakon, a, s druge strane, da je "zakonito" lišenje slobode (zbog nepoštovanja sudske odluke/naloga ili radi osiguranja bilo koje obaveze propisane zakonom) predviđeno kao dozvoljeni izuzetak u skladu s Evropskom konvencijom, preciznije članom 5.1.b) Evropske konvencije.

33. Ustavni sud ističe da je u okviru ZOP-a u prvom dijelu, koji se odnosi na vrste sankcija za prekršaj u članu 21. ZOP-a, propisano koje sankcije mogu biti izrečene licu odgovornom za počinjeni prekršaj i koje mjere mogu biti izrečene kao posljedica odgovornosti za počinjeni prekršaj. Među tim mjerama je u stavu 2. tačka 4. člana 21. ZOP-a propisano lišenje slobode radi naplate novčane kazne. U drugom dijelu ZOP-a je reguliran prekršajni postupak (od čl. 53. do 101), dok je u trećem dijelu regulirano izvršenje kazni po konačnim i izvršnim prekršajnim nalozima ili rješenjima o prekršajima. ZOP je strukturiran u tri dijela i XVI poglavlja, dok je izvršenje kazni regulirano u poglavlju XIV.

34. Prema stavu podnosioca zahtjeva, odredba člana 105. ZOP-a ne sadrži jasne i određene uvjete za primjenu instituta lišenja slobode; ne regulira dovoljno jasno i precizno postupak lišenja slobode (pristup sudu, kontradiktoran postupak, jednakost oružja, pravo na odbranu); ne propisuje izvođenje kažnjenika pred nadležnu sudsku vlast prije donošenja rješenja o lišenju slobode; ostavlja kažnjenika s neplaćenom novčanom kaznom i nakon izvršenja rješenja o lišenju slobode; svrha lišenja slobode je prepuštena "neograničenoj i zakonski nesputanoj diskreciji sudačke volje".

35. Iz sadržaja člana 105. stav 1. ZOP-a proizlazi da "pokretanje postupka" lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne može biti dvojako – ex officio od strane suda ili na prijedlog ovlaštenih tijela o kojem odlučuje sud. Ova odredba je jasno odredila lica na koja se odnosi – kažnjenike koji nisu u roku platili novčanu kaznu (u potpunosti ili djelimično) na koju su obavezani pravomoćnim rješenjem suda ili prekršajnim nalogom. Iz navedene odredbe proizlazi da će kažnjenici biti prinuđeni na plaćanje određivanjem lišenja slobode ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način da kažnjenika primora na ispunjenje obaveze. Procjena suda u pogledu "razumnosti i djelotvornosti" lišenja slobode kao prinude za ispunjenje obaveze zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja i od djelotvornosti mjera koje su propisane drugim članovima ZOP-a. U tom kontekstu se ukazuje na odredbe koje i strukturalno prethode članu 105. ZOP-a (čl. 103. i 104) i tiču se posljedica upisanih novčanih kazni u Registar novčanih kazni. Posljedice se, između ostalog, tiču registracije ili produženja registracije motornog vozila, izdavanja ili produženja važnosti vozačke dozvole, registracije pravnog lica itd., koje se kažnjeniku neće dozvoliti zbog neplaćene novčane kazne. Činjenica da "razumnost i djelotvornost" mjere lišenja slobode ostaje u isključivoj sferi procjene sudije koji o tome odlučuje ne daje, kako podnosilac zahtjeva tvrdi, neograničenu i zakonski nesputanu diskreciju sudijskoj volji, već da u okviru slobodnog polja procjene utvrdi činjenice i okolnosti da je upravo lišenje slobode jedino moguće i razumno.

36. Polje procjene suda proteže se i na trajanje mjere lišenja slobode "do 15 dana" kako je propisano u stavu (2) člana 105. ZOP-a. Iz ove odredbe jasno proizlazi da je lišenje slobode zbog neplaćanja vremenski ograničeno (do 15 dana) i da sudija u okolnostima svakog konkretnog slučaja procjenjuje koje je to potrebno vrijeme u okviru jasno propisanog, vremenski ograničenog trajanja lišenja slobode.

37. U stavu (3) člana 105. ZOP-a je propisano da lišenje slobode ne može biti određeno kažnjeniku koji može dokazati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu. Ova odredba praktično rješava dilemu podnosioca zahtjeva o nedostatku procedure, konkretno uskraćivanja kažnjeniku pristupa sudu. U tom kontekstu Ustavni sud konstatira da se pri osiguranju procedure kažnjeniku mora imati u vidu član 105. ZOP-a u cjelini. Iz ove odredbe jasno proizlazi da prije (de facto) lišenja slobode kažnjenik ima priliku dokazati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu, a ostvarenje tog prava se osigurava upravo kroz stav (1) navedenog člana kroz načelo "razumnosti i efikasnosti". Stav (3), u vezi sa st. (1) i (4) osporene odredbe, možda otvara pitanje kada kažnjenik može (ili treba) dokazivati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu. Ovo iz razloga što je u stavu (1) člana 105. ZOP-a navedeno da sud izvještava podnosioca prijedloga o svojoj odluci i o izvršenju lišenja slobode (a ne i kažnjenika). Međutim, stav (4) člana 105. ZOP-a propisuje da kažnjenik ima pravo izjaviti žalbu o kojoj odlučuje drugostepeni sud, pri čemu žalba ima suspenzivno dejstvo (odgađa lišenje slobode). Dakle, nesporno je da je kažnjeniku omogućen pristup sudu i da osnovne garancije iz člana 5. Evropske konvencije moraju biti ispoštovane – da sudska vlast odluči o lišenju slobode, uz mogućnost kažnjenika da se sam izjasni o tome, pri čemu st. od 1. do 4. člana 105. ZOP-a moraju biti sagledani u cjelini. Činjenica da li će to biti prije donošenja rješenja ili u okviru postupka o žalbi je potpuno irelevantna jer kažnjenik ne može biti lišen slobode prije nego što pruži dokaze o nemogućnosti plaćanja kazne (stav 3), odnosno prije nego što je odlučeno o njegovoj žalbi (stav 4).

38. Stav 5. odredbe člana 105. ZOP-a uvodi termin "prije početka izvršenja rješenja o lišenju slobode", što ukazuje da je rješenje o lišenju slobode doneseno, ali da kažnjenik nije iskoristio mogućnost iz stava (3) ili da njegova žalba, ukoliko je bila podnesena, nije bila djelotvorna (stav 4). U ovoj odredbi je regulirano da kažnjenik i u ovoj fazi ima mogućnost "izbjeći lišenje slobode" i predložiti obavljanje poslova za opće dobro kao zamjenu za plaćanje novčane kazne. O prijedlogu kažnjenika odlučuje sud i pri tome cijeni sve konkretne okolnosti koje se tiču objektivnih i subjektivnih sposobnosti i osobina kažnjenika. Stav 6. člana 105. ZOP-a se odnosi na posljedice već izdatog rješenja o lišenju slobode za slučaj da se prihvati prijedlog kažnjenika iz prethodnog stava – obustavljanje izvršenja lišenja slobode ili njegovo izvršenje.

39. Iz st. 5, 6. i 7. člana 105. ZOP-a proizlazi da se u fazi u kojoj je rješenje o lišenju slobode već doneseno kažnjeniku daje mogućnost da izbjegne lišenje slobode na način da sudu predloži obavljanje poslova za opće dobro kao zamjenu za plaćanje novčane kazne. Isto može predložiti sud ili ovlašteni organ ukoliko utvrdi da se novčana kazna ne može izvršiti ni na jedan od načina propisanih u odredbi čl. 102, 103. i 105. st. 1, 2. i 3. ZOP-a. Dakle, slobodna procjena suda da li će se kažnjenik lišiti slobode proteže se do zakonom date mogućnosti da kažnjeniku naloži obavljanje određenih poslova za opće dobro (po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa, stav 7), čime se novčana kazna "kompenzira" radom za opće dobro i mogućnosti da se kazna briše iz Registra novčanih kazni ukoliko kažnjenik obavi predviđeni posao.

40. Iz naprijed navedene analize, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da član 105. ZOP-a ne dovodi u pitanje standard kvaliteta zakonske norme s proceduralnog aspekta jer je jasna, određena i precizna. Član 105. ZOP-a, kao institut sui generis, koji postoji samo u odredbama ZOP-a, sagledan u cjelini, nudi sve potrebne garancije od proizvoljnog lišenja slobode. Proizlazi da je lišenje slobode zbog neplaćanja mjera posebne vrste prinude, radi ispunjenja obaveze, koja posjeduje potreban kvalitet u pogledu određenosti, jasnoće i preciznosti s proceduralnog aspekta ovog člana. Pri tome, Ustavni sud naglašava da se ovom mjerom prinude izbjegava dug postupak čiji je cilj ispunjenje obaveze (plaćanje novčane kazne), uz garancije koje osiguravaju da lišenje slobode ne bude proizvoljno.

41. Ustavni sud dalje zapaža da, osim proceduralnog aspekta, odredba člana 105. ZOP-a sadrži i materijalnopravni aspekt koji se ogleda u činjenici da je stavom 2. člana 105. ZOP-a propisano da vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode neće utjecati na plaćanje iznosa koji duguje. Podnosilac zahtjeva je navedenu situaciju uporedio s krivičnim postupkom ukazujući da krivično zakonodavstvo u BiH, za razliku od konkretne odredbe koja se tiče prekršajnog postupka i kazne, predviđa mogućnost zamjene novčane kazne kaznom zatvora. Dan proveden u zatvoru jednak je iznosu od 100 KM, pri čemu se nakon izlaska iz zatvora smatra da je novčana kazna plaćena.

42. U vezi s tim, polazeći od same suštine osporene odredbe, Ustavni sud ukazuje da se radi o "institutu prinude". Poređenje s krivičnim zakonodavstvom (zamjena novčane kazne kaznom zatvora) stoga je neosnovano jer u krivičnom postupku zamjena predstavlja način izvršenja kazne, a ne prinudu zbog neispunjenja obaveze, kako je regulirano u ZOP-u. Također, kako je prethodno navedeno, "institut prinude" je dozvoljen u demokratskom društvu, ali pod garancijama koje propisuje Evropska konvencija (Christakis protiv Kipra broj 34399/98, odluka Komisije od 21. maja 1997).

43. Podnosilac zahtjeva smatra da je odredba člana 105. stav 2. ZOP-a neproporcionalna jer "vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode neće utjecati na plaćanje iznosa koji duguje". U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu iz već citiranog predmeta Velinov (tačka 30. ove odluke), u kojoj je novčana kazna aplikanta iz prekršajnog postupka zamijenjena za dva dana zatvora. Evropski sud je u ovom predmetu, između ostalog, zaključio da postupak odlučivanja o pitanju slobode lica treba da uzme u obzir sve relevantne okolnosti slučaja, pri čemu značaj prava na slobodu podrazumijeva da država preduzme sve potrebne mjere s ciljem izbjegavanja nepravičnog ograničenja slobode (stav 56. citirane odluke). Imajući u vidu široko polje diskrecije koju država ima kada donosi određeni zakon, u konkretnom slučaju se nameće pitanje da li je na kažnjenika, zbog vremena na koje je lišen slobode (koje može trajati do 15 dana), stavljen pretjeran teret, jer novčana kazna ostaje evidentirana kao neplaćena i nakon izdržane mjere lišenja slobode.

44. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u odluci Gatt protiv Malte (vidi Evropski sud, Gatt protiv Malte, aplikacija broj 28221/08 od 27. oktobra 2010. godine) ukazao da načelo razmjernosti podrazumijeva postizanje pravične ravnoteže između važnosti osiguranja poštovanja zakonitog naloga suda i važnosti prava na slobodu. Evropski sud je u navedenom predmetu zaključio da prilikom odlučivanja o pravičnoj ravnoteži (proporcionalnosti) između prava na slobodu i potrebe da se osigura "ispunjenje obaveze propisane zakonom" treba imati u vidu svrhu naloga, izvedivost poštovanja naloga i trajanje pritvora. Također, Evropski sud je zaključio da se lišenje slobode odobrava u skladu s tačkom (b) člana 5. stav 1. samo radi "osiguranja ispunjenja" neke obaveze propisane zakonom. Slijedi da mora barem da postoji obaveza koju dotično lice nije ispunilo i da njegovo hapšenje i lišenje slobode moraju da imaju za cilj njeno ispunjenje, a ne da budu kaznenog karaktera.

45. Naplata novčanih kazni po osnovu prekršajnih naloga i izrečenih novčanih kazni u prekršajnim postupcima sigurno čini značajan dio prihoda budžeta jedne države. Prekršajni nalozi i kazne imaju i korektivnu ulogu jer uspostavljaju disciplinu i red u mnogim društvenim sferama. S tog aspekta, postoji opravdan interes države da djeluje i u konačnici, kada iscrpi sva sredstva prinude, "zaprijeti" i lišenjem slobode. Posebno u slučajevima kada plaćanje nije moguće realizirati dobrom voljom kažnjenika ili drugim načinima propisanim u čl. 103. i 104. ZOP-a (zabrana registriranja vozila, zabrana registriranja pravnog lica, blokiranje računa). Ipak, osporena odredba propisuje da nakon što se kažnjenik liši slobode (i) hipotetički provede 15 dana u zatvoru, njegova novčana obaveza u potpunosti ostaje ista.

46. Ustavni sud podsjeća da je mjera lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne, koju je nametnuo sud samo radi osiguranja naplate dugovanja (novčane kazne) koju kažnjenik nije ispunio, u principu, prihvaćena da je u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (vidi Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III, str. 752–753, st. 40. i 42; Velinov, citirano, st. od 50. do 52. U vezi s tim, lišenje slobode je krajnja mjera koju preduzima nadležni sud jer prethodne nisu bile efikasne (čl. 103. i 104. ZOP-a). Ovo znači da član 105. Zakona o prekršajima ne podrazumijeva obavezni automatski pritvor (uporedi s Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 573/07 od 29. aprila 2009. i Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 498/11 od 15. jula 2011). Postavlja se pitanje kako lišenje slobode utječe na plaćanje iznosa koji kažnjenik duguje, a koji "ostaje" i nakon lišenja slobode i šta je stvarna posljedica činjenice da novčana kazna i dalje egzistira?

47. Polazeći od činjenice da prije lišenja slobode sredstva prinude propisana zakonom nisu dovela do rezultata, dakle izmirenja obaveze (plaćanja), postavlja se pitanje da li je lišenjem slobode narušena ravnoteža između prava na slobodu i ispunjenja obaveze, imajući u vidu da novčana kazna i nakon lišenja slobode prema stavu 2. člana 105. ZOP-a ostaje evidentirana kao iznos koji duguje.

48. U vezi s tim, Ustavni sud prvo ima u vidu da su iznosi novčanih kazni u prekršajnom postupku regulirani u članu 22. i da mogu biti propisani u određenom rasponu ili fiksnom iznosu, u zavisnosti od toga da li obavezu ispunjava fizičko ili pravno lice, te u zavisnosti od vrste prekršaja. Ti iznosi se kreću od 30,00 KM pa do 200.000,00 KM. Osim toga, odredbom člana 102. stav 4. ZOP-a je propisano da će novčana kazna u svakom slučaju biti brisana iz Registra novčanih kazni po isteku pet godina od dana kada je prekršajni nalog/sudsko rješenje postao konačan i izvršan. Iz navedenog proizlazi da kažnjeniku koji bi zbog neispunjenja obaveze bio lišen slobode novčana kazna neće biti evidentirana trajno. Naime, novčana kazna se briše nakon perioda od pet godina, u kojem nadležni organi preduzimaju sve neophodne mjere propisane zakonom, pa i lišenje slobode, kako bi se kažnjenik prinudio na ispunjenje obaveze. Novčani iznos koji se duguje, kako je prethodno navedeno, zavisi od vrste prekršaja i determinira ga. U ovom kontekstu dolazi do izražaja neupitan interes države da osigura naplatu izrečenih novčanih kazni koje se mogu kretati u rasponu od malih do veoma velikih novčanih iznosa. Stoga, lišenje slobode zbog neispunjenja obaveze nije kazna već sredstvo prinude radi ispunjenja obaveze. Okolnost da novčana kazna ostaje evidentirana kao neizmirena i nakon lišenja slobode u takvoj situaciji nije presudna niti ključna, imajući o vidu da će nakon jasno određenog perioda biti brisana iz evidencije. Drugačije tumačenje bi, prema ocjeni Ustavnog suda, moglo motivirajuće utjecati na kažnjenike s veoma visokim novčanim kaznama jer bi lišenjem slobode do 15 dana kompenzirali postojeći dug, što ni u kom slučaju nije svrha navedene odredbe. Njena svrha jeste prinuda, a ne kazna (vidi Raimondo protiv Italije, predstavka broj 12954/87, Odluka Evropske komisije o ljudskim pravima od 6. decembra 1991, stav 3).

49. Ustavni sud smatra da osporena odredba člana 105. stav 2. ZOP-a ispunjava zahtjev proporcionalnosti jer je postignuta pravična ravnoteža između osiguranja ispunjenja obaveze i prava na slobodu. Opravdano je stoga da lišenje slobode zbog neplaćanja u prekršajnom postupku ne utječe razmjerno na izrečenu kaznu, jer bi se drugačijim tumačenjem izgubila svrha prinude radi plaćanja novčane kazne.

50. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 105. ZOP-a u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


51. Prilikom odlučivanja Ustavnog suda u predmetima iz apstraktne nadležnosti, kada se ispitivanje ograničava samo u odnosu na tekst osporene odredbe, veoma je teško ispitati da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer se poštovanje ili nepoštovanje člana 6. Evropske konvencije, koji detaljno propisuje niz proceduralnih garancija, efektno može ispitati tek nakon provedenog postupka u cjelini. Jedino što Ustavni sud, u okviru apstraktne nadležnosti, može ispitati jeste da li osporena odredba eksplicitno isključuje neko od načela koja sadrži član 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, stav 65, dostupna na https://www.anwalt-derbeste.de


52. Podnosilac zahtjeva je istakao da odredba člana 105. ZOP-a nije u saglasnosti s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je, između ostalog, u pitanju prekršajni postupak; ispunjen je uvjet postojanja "kaznene optužbe"; naziv instituta "lišenje slobode zbog neplaćanja" ukazuje da je riječ o optužbi kaznenog karaktera; ne garantira pravo pristupa sudu i saslušanje pred sudom; kažnjenicima je uskraćeno pravo na odbranu; "opseg diskrecije nadležnih tijela" nije ograničen, a određivanje lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne prepušteno je neograničenoj diskreciji sudijske volje.

53. Garancije člana 6. Evropske konvencije odnose se na lice suočeno s "krivičnom optužbom". Pri tome, Ustavni sud podsjeća da koncept "krivična optužba" ima autonomno značenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se garantira da "prilikom utvrđivanja (...) krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom". Dakle primjenjuje se ne samo u postupcima za koje domaći/nacionalni organi tvrde da su krivični već i u drugim (prekršajnim, carinskim, administrativnim itd.), a u skladu s načelima uspostavljenim u predmetu Engel (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk protiv Njemačke, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46–50) koje treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja postoji li "krivična optužba". Prvi od tzv. "Engel kriterija" je pravna klasifikacija djela u domaćem pravu, drugi je sama priroda djela, a treći težina sankcije kojoj je izloženo lice o kojem je riječ.

54. Iz sadržaja odredbe člana 105. ZOP-a ne proizlazi da pokreće pitanje utvrđivanja odgovornosti za počinjeni prekršaj, a stoga ni pitanje "krivične optužbe". Navedena odredba pokreće isključivo pitanje lišenja slobode zbog neispunjenja obaveze – neplaćanja novčane kazne. Tek se u slučaju neispunjenja prethodno utvrđene obaveze aktivira lišenje slobode zbog njenog neispunjenja iz člana 105. ZOP-a kao sredstvo prinude radi ispunjenja te obaveze. Osim toga, Ustavni sud će ispitati da li odredba člana 105. ZOP-a eksplicitno isključuje neka od načela iz člana 6. Evropske konvencije, imajući u vidu navode podnosioca zahtjeva (osporena odredba ne garantira pravo pristupa sudu i saslušanje pred sudom; kažnjenicima je uskraćeno pravo na odbranu; "opseg diskrecije nadležnih tijela" nije ograničen, a određivanje lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne prepušteno je neograničenoj diskreciji sudijske volje).

55. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je garancija pristupa sudu i saslušanja pred sudom osigurana odredbama stava (3) člana 105. ZOP-a kojim je propisano: "Lišenje slobode ne može se odrediti kažnjeniku koji može dokazati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu." Dakle, očigledno je da kažnjenik i u ovom postupku ima pravo pristupa sudu kroz svoje pravo da pokuša dokazati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu te tako izbjegne lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne. Što se tiče prava na odbranu, Ustavni sud je mišljenja da je pravo na odbranu zagarantirano odredbama stava (4) člana 105. ZOP-a kojim je propisano: "Protiv rješenja o lišenju slobode kažnjenik može izjaviti žalbu drugostepenom sudu." U žalbi kažnjenik može iznijeti svoju odbranu (tj. dati razloge za koje smatra da mu idu u korist) u odnosu na izrečenu mjeru lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne. Kažnjenik se ne smije lišiti slobode dok drugostepeni sud ne donese konačnu odluku o žalbi s obzirom na to da je odredbama istog stava (4) člana 105. ZOP-a propisano da "žalba odgađa izvršenje". U pogledu "opsega diskrecije nadležnih tijela" i diskrecije sudijske volje, Ustavni sud upućuje na prethodni dio obrazloženja ove odluke u kojem je ovo pitanje detaljnije analizirano. Ukratko, Ustavni sud smatra da diskrecija sudijske volje u primjeni odredbe člana 105. ZOP-a nije neograničena, kako navodi podnosilac zahtjeva. Upravo suprotno tome, obim diskrecije iz stava (1) člana 105. ZOP-a je ograničen jer je lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne krajnja mjera koju preduzima nadležni sud u slučaju da prethodne mjere iz čl. 103. i 104. ZOP-a nisu bile efikasne. Također, stav 1. člana 105. predviđa da se lišavanje slobode "može donijeti samo jednom za odnosni prekršaj".

56. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 105. ZOP-a u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

Zabrana dvostrukog kažnjavanja


57. U pogledu zabrane dvostrukog kažnjavanja iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju podnosilac zahtjeva je ukazao: član 105. ZOP-a dovodi do "aktiviranja" zabrane dvostrukog kažnjavanja jer se primjenjuje prema kažnjenicima koji u potpunosti ili djelimično u roku ne plate novčanu kaznu određenu prekršajnim nalogom; vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode ne utječe na plaćanje iznosa koji duguje; novčana kazna je već upisana u Registar novčanih kazni i evidentirana kao dug.

58. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

59. Iz sadržaja prethodno navedene odredbe proizlazi zabrana dvostrukog suđenja i kažnjavanja za djelo za koje je neko već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen.

60. Podnosilac zahtjeva implicira da se primjenom odredbe člana 105. ZOP-a kažnjenik ponovno i oštrije kažnjava. Međutim, dovodeći u vezu sve što je prethodno navedeno u ovoj odluci, Ustavni sud ističe da se primjenom člana 105. ZOP-a kažnjeniku ne sudi ponovo, niti se kažnjenik ponovno kažnjava, jer je njegova odgovornost prethodno već utvrđena u prekršajnom postupku. Član 105. ZOP-a se aktivira samo u slučaju ako obaveza kažnjenika ostane neispunjena. Stoga, Ustavni sud smatra da se odredbom člana 105. ZOP-a kažnjenik ne kažnjava "drugi put", već se, kako je prethodno navedeno, radi o prinudi ispunjenja prethodno (jednom) utvrđene obaveze iz prekršajnog postupka/naloga. Stoga, u takvom slučaju nemamo bis (vidi A i B protiv Norveške, [GC] br. 24130/11 i 29758/11, presuda od 15. novembra 2016, st. 133 i 144–147).

61. Ustavni sud zaključuje da odredba člana 105. ZOP-a ne pokreće bilo kakva posebna pitanja iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak


62. Ustavni sud zaključuje da je osporena odredba člana 105. ZOP-a u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. Evropske konvencije. Navedena odredba zadovoljava standarde prava na slobodu ličnosti zato što je s proceduralnog aspekta dovoljno jasna i precizna i, sagledana u cjelini, zadovoljava sve potrebne garancije koje osiguravaju da lišenje slobode ne bude proizvoljno. Osim toga, osporena odredba zadovoljava standard proporcionalnosti jer njena svrha nije kazna nego prinuda da se osigura ispunjenje novčane obaveze, a okolnost da i nakon lišenja slobode (do 15 dana) ostaje evidentirana u Registru novčanih kazni je opravdana s aspekta njenog trajanja, jer se u svakom slučaju briše po isteku pet godina od pravomoćnosti sudskog rješenja/prekršajnog naloga.

63. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 105. ZOP-a u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer ne pokreće pitanje utvrđivanja odgovornosti za počinjeni prekršaj, a stoga ni pitanje utvrđivanja krivične optužbe, već isključivo pitanje lišenja slobode zbog neispunjenja obaveze koja je prethodno utvrđena. Osim toga, osporena odredba ne dovodi u pitanje načela iz člana 6. Evropske konvencije kao što su pravo pristupa sudu, pravo na odbranu i ostalo na šta je ukazao podnosilac zahtjeva.

64. Ustavni sud zaključuje da odredba člana 105. ZOP-a nije u nesaglasnosti sa članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer se kažnjenik ne kažnjava ponovno, već se radi o prinudi u ispunjenju prethodno (jednom) utvrđene obaveze iz prekršajnog postupka/naloga.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Službene novine Kantona Sarajevo, broj 20/22 Na os[…]

Simić protiv Bosne i Hercegovine 19.05.2022. Simi[…]