BiH Pravo 1.0

Bosanskohercegovački pravni portal

Privredno pravo i pravo društava, firme, doo, dionička društva, javne nabevke...
User avatar
By pravnik
#2678
ZALOŽNO PRAVO u Bosni i Hercegovini

U sferi privrednog poslovanja posebno prilikom zasnivanja finansijskih aranžmana u postupcima investiranja, nezaobilazno je primejna založnog prava. Založno pravo je jedno od najbitnijih, po može se reći najkrucijalnijih prava koje se primjenjuju u sferi ekonomije. Naravno da u BiH kao i svim drugim državama većina privrednih subjekata je prinuđena upotrebljavati ovu vrstu prava, jer svaka investicija koja se želi realizirati putem kreditnih aranžmana podrazumijeva zasnivanje jedne vrste založnog prava. Naravno da založno pravo je najprimjenjivije na relaciji privrednik-banka, ali založno pravo se može zasnivati i između drugih vjerovnika i dužnika. Tako prilikom zaključenja bilo kojeg poslovog aranžmana gdje vjerovnik dužniku nešto ustupa ili se obavezuje ustupiti, može biti propraćeno zalogom kojeg obezbjeđuje založni dužnik u korist založnog povjerioca. U BiH založno pravo je definisano Zakonom o stvarnim pravima u odredbama članova 139.-185. S obzirom da sam ja kritičar Zakona o stvarnim pravima ne sa aspekta njegovog besmislenog donošenja već sa sapeekta što se ovaj zakon u preko 30% forme prepisao iz Zakona drugih pravnih sistema posebno njemačkog prava, a koji ga dejlimično čini neupotrebljivim u praksi BiH. Smatram i tvrdim, i stojim iza toga, da ljudi koji su učestvovali u izradi ovog zakona nimalo ili jako malo su pravne institute primjenjivali u praksi, pa tako u pojedinim odredbama zakona imamo tolike kontradikcije da su pojedini instituti nepoznanica čak i za sudove BiH. Kao i u cijelom zakonu, i u naprijed navedenim odredbama po pitanju založnog prava postoji čitav niz nedoumica odnosno neprimjenjivih zakonksih normi koje u praksi se zasigurno nikada neće primijeniti. U ovom tekstu u postupku obrazlaganja založnog prava ćemo se osvrnuit i na pojedne besmislenosti zakonskih odredbi.

„Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koji daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjeroviku) da određenu tražbinu ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dopsijeća, namiri i vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik ( založni dužnik) dužan je to trpjeti.“ Ova definicija je definicija iz zakonske odredbe čl 139. stav1 Zakona o stvarnim pravima. Jasno je da se založno pravo uspostavlja kao jedna vrsta garanta povjeriocu – onoga koji nekom nešto ustupa, da će mu dužnik ,onaj koji nešto dobija, vratiti ili platiti određenu tražbinu. Bitno je napomenuti da se založno pravo aktivira samo u slučaju da dužnik u ugovorenom roku ili terminu ili već nešto drugo šta ugovore povjerilac i dužnik, ne ispoštuje svoje obaveze. Ovdje je jako bitno napomenuti da kada je u pitanju založno pravo i njegovo zasnivanje ovo pravo isključivo ne ovisi od dužnika i njegovog ponašanja u određeom pravnom poslu. Ja sam se u praksi u više slučajeva susreo sa pravnim sporovima manipulativnog karaktera gdje su bila zasnivana založna prava. Šta to znači? To znači da povjerilac da bi se moglo aktivirati založno pravo mora uistinu ustupiti nešto dužniku. Ono što je ustupljeno mora biti zakonom dozvoljeno. Kada su u pitanju zelenaški ugovori obično povjerilac dužniku ustupi određenu svotu novca i u tom smislu sačini i ugovor. U tom ugovoru u tim manipulativnim pravnim poslovima se nikada ne stavlja stvarna količina novca koja je ustupljena. Tu se stavlja uvećani iznos za zelenaške kamate koje dužnici plaćaju u tim iznosima. Obično te poslove povjerilac i dužnik sačinjavaju kod notara, i notari se u svojim ugovorima ograde od svih odgovornosti, i bez obzira što se obično u tim pravnim poslovima može naslutiti njihova manipulacija. Za taj fiktivni iznos novca koji navodno povjerilac pozajmljuje dužniku dužnik garantuje svojom imovinom bilo pokretnom ili nepokretnom. Šta po mom mišljenju notari kada su u pitanju pozajmice trebaju uraditi? Prvo, ta pozajmica se faktički mora uraditi pred notarom. Veoma je diskutabilno da dužik samo pred notarom izjavi da je primio određenu svotu novca i da to notar konstatuje u svom ugovoru i još mimo toga stavi klauzulu izvršnosti odnosno obaveže se da če dati optvrdu o izvršnosti ukoliko dužink ne vrati dug. Notar ima pravo da traži od dužnika i od povjerioca da mu prezentuju dokaz da je uistinu izvršena pozajmica novca. Taj dokaz može biti ili direktna predaja pred notarom ili izvod iz banke. Šta notar propušta u slučaju kada ne traži ove dokaze? Poznato je da u bankarskom poslovanju za svaku transakciju višu od 10.000,00 KM morate imati porijeklo. U ovom slučaju povjerilac dužniku pozajmi 100.000,00 KM, on uzme dug u vidu stana, i u slučaju nemogućnosti povrata on prodaje stan i novac deponuje na svoj račun. U tom slučaju on nezakoniti novac bez porijekla koji je pozajmio dužniku legalizuje kroz taj manipulativni pravni posao. Po mom mišljenju ovo je isključiva odgovornost notara koji je propustio utvrditi tu bitnu činjenicu, dozvoliti zaključenje manipulativnog pravnog posla koji kasnije ima ozbiljne posljedice. Naravno, u rijetkim slučajevima dužnici ustaju sa tužbama da se ponište ti ugovori, ali što je indikativno jeste da se notari pojavljuju samo kao svjedoci a ne kao odgovorne strane. Smatram da u tim slučajevima najveća odgovornost je na notaru koji je dozvlio zaključenje takve vrste manipulativnog pravnog posla. Postavlja se pitanje koja je svrha zaključenja notarskog ugovora ako vas notar ne može zaštiti, odnosno ako legalizuje manipulaciju koja je priotivna svim zakonskim normama. Malo sam otišao od teme ali smatram da je zanimljivo čitaocima da kroz navedeni primjer shvate važnost i značaj založnog prava koji u normalnom toku stvari je pozitivnog karaktera, ali istovremeno može biti uzrok ozbiljnih manipualcija u privrednom poslovanju.

Prema zakonu o stvarnim pravima predmet zaloga mogu biti pokretne stvari, nepokretne stvari, i određena prava.

Ja ću ovdje krenuti od prava kao kategorije koju zakon navodi i propisuje.Međutim smatram da je zakonodavac ovu kategoriju bezrazložno zanemario odnosno pro forme je predvidio. U zemljama zapadne Evrope zalog ali i inače drugi ekonomski aranžmani su u najvećem dijelu zasnovani kroz određena prava. Znači zakon im definiše koja prava mogu biti predmetom zaloga. Samo prpava koja su zakonom zasnovana odnosno gdje se dužnik može legitimisati da je vlasnik određenog prava stečenog na zakonit način, a koje pravo može biti predmetom pravnog prometa može biti i predmetom zaloga. Sada se postavlja drugo pitanje, a to je gdje registrovati taj zalog? Kada su u pitanju nepokretnosti –hipoteka kako se zvoe založno pravo na nepokretnostima se evidentira u zmljišnim knjigama. Pokretne stvari se evidentiraju u knjizi registara zaloga koje se vode pred nadležnim federalnim ministarstvom pravde. Napominjem da su i ovi registir veoma diskutabilni po pitanju založnih prava na pokretnim stvarima. Osim što ga evidentirate u registre nigdje u javnim ispravama ili u knjigovdstvenim evidencijama tih pravnih usbjekata se ne evidentiraju zalozi. Npr. ako založite jednu mašinu koja je knjigvodstveno evidentirana kao vlasništvo tog pravnog subjketa vi ćete uspostavljeni zalog evidentirati u knjizi registara, međutim ukoliko se to pravno lice želi baviti maniuplativnim pravnim poslovima može mašinu dati na prodaju. Kada se pojavi kupac koji ne zna da je mašina založena niti može pretpostaviti da bi provjerio kod nadležnog organa, on tu mašinu može legalno kupiti i može legalno uknjižiti u svoje poslovne knjige. Problem nastaje kada taj prodavac koji je založni dužnik bude kasnio sa obavezama prema nekom trećem založnom povjeriocu i kada se aktivira zalog. Ja sam se usvojo praksi susreo sa problemom da kada želite provjeriti da li je neka treća pokretna stvar u vlasništvu trećeg lica registrovana u registru zaloga kod ministarstva, nećete dobiti tu informaciju jer to smtaraju poslovnog tajnom. Manjkavost Zakona o stvarnim pravima je što nije predvidio da je registar javna isprava kao i zmeljišna knjiga, jer je to svrha ove evidencije. Međutim, kada su u pitanju prava njih nećete upisti u ovaj registar jer zakon to nije propisao. Znači problem je kako vi napr. pravo na licencu koju imate možete dati u zalog a da povjerilac bude zaštićen. Nelogičnost mogućnosti zaloga prava je i ta što zakon predviđa da priliom zasnivanja zaloga na pokretnositima nekretnina osaje u posjedu založnog dužika. Kada je u pitanju pokretna stvar zakon predviđa da pokretni zalog prelazi u posjed povjerioca, a kada su u pitanju prava tu zakon šuti. To je jedna od nedovoljne nedefinisanosti ovog zakona.

U zavisnosti od vrste stvari koje se mogu založiti zakon je propisao i različite tretmane.

Prvo ćemo poći od nepokretnih stvari koje zakon definiše kao hipoteku i ništa više. Smatram da je ovo najzastupljenije i najefikasnie založno pravo i daje zakon trebao u široj formi obrazložiti ovaj zalog. Naravno, kada dođe do realizacije založene stvari na snagu stupa zakon o izvršnom postupku koji je na jasna i širok način obrazložio kako se vrši prodaja založene nepokretnosti. U praksi kada je u pitanju zasnivanje zaloga na nepokretnostima se postavlja čitav niz problema. Zakon o izvršnom postupku kaže da se može prodati samo nekrentina koja je uknjižena na založnog dužnika sadijelom 1/1. Zakon ostvarnm pravima ne daje to ograničenje pa se u praksi od strane notara, često zalaži i ove nekretnine. Npr u praksi se pojavio problem zasnivanja hipoteke n zemljištima u državnom vlasništvu sa upisanim pravom korištenja ili pravom korištenja radi građenja. Tek izgrađene nekrentine se predviđaju kao hipotekarno pravo koje u praksi izaziva niz problema. Također ćete naći da se zasniva založno pravo i na nekretninama koje nisu uknjižene a procijenjene od strane vještaka geodetske sturke. Ukoliko dužnik ne pokaže da je vlasink određene nekretnine jasno je da ne može vršiti bilo kakav promet pa i ograničenim stvarnim pravima kao založno pravo. Kako je zakon ostao nedorečen hipoteke se uspostavljaju i na nakretnine koje su neukjnižene i problemi se javljau u izvršnim postupcima kada treba primijeniti ova oba zakona. Smatram da se ovo može riješiti na način da se jasno definiše vanknjižno vlasništvo i jasno definiše koja prava vanknjižni vlasnici imaju. Zakon o stvarnim pravima je definisao vanknjižno vlasništvo ali u praksi je to pravo jako neprimjenjivo u raznim insitutima. Ono što je bitno za nepokretnosit je da je zakon definisao da nepokretnost ostaje u vlasništvu i posjedu zložnog dužnika do aktiviranja založnog prava.

Moram napomenuti da je uslov za zasnivanje založnog prava da tražbine budu određene u novcu ili odredve u novcu. Zbog toga što prilikm aktiviranmja založnog prava, založno pravo se aktivira prodajom založene stvari za određeni novčani iznos koji se upoređuje sa dugom i svim sporednim potraživanjima kao kamate i sl.

Kada su u pitnaju pokretne stvari zakon je definisao da se zalog na pokretnim stvarima registruje u registru, o problemu ove registracije sam naprijed govorio.Međutim ono što je bitno jeste da je zakon definisao da pokretna stvar prelazi u posjed založnog povjerioca. Ova odredba ne da je neprimjenjiva nego je besmislena. U praksi to znači da ako dužnik založi mašinu koju koristi za proizvodnju ta mašina bi trebala preći u posjed založnog povjerioca. Naravno da je to nemoguće i da to u praksi nije tako. Nije mi jasno kako je zakonodavac došao do ove odredbe a da pri tome nije sagledao sve okolnosti. Posebno ova odredba da stavar prelazi u posjed povjerioca a da dužnik ima pravo n plodove je besmislena. Plodovi jedne mašine su proizvodi. Da li to znači da će banka kao povjerioc radidi sa mašinama i rezultate rada predavati dužniku. Nravno da je to i besmisleno i neprovodivo u praksi. Također zakon kaže da su ništavne odredbe ugovora o zalogu kojim bi se predvidilo da založen stvar može preći u vlasinštvo založnog povjerioca. Opet smatram da je besmislena i ta zakonska notrma s obzirom da povjerioc i dužnik u praksi se dogovoaraju ipostižu poravnanja uključujući i namirenjem duga predajom u vlaništvo založene stvari. Međutim koliko ja znam niko nije reagirao na ove odredbe, zašto ne znam, pretposatavljam da se niko ozbiljno ne bavi ovim zakonom jer se u praksi na jednostavan i prost način primjenjuje založno pravo. Sve je predato u ruke notara koji kako narod kaže i vedri i oblači, zasnivaju i realiziraju zaloge koji zasnivaju svojim pravnim poslovima.

Zanimljivo je napomenuti na koje načine se može zasnovati založno pravo. I u ovom segmentu postoje oderđene zakonske nelogičnosti odnosno evidentno je da je zakonodavac uveo i predvidio termine prepisujući iz zakon drugih država a anemajući iskustvo u stvarnoj primjeni. Zakon koji je neprimjenjiv nije zakon on je samo terete pravnog sistema sklon manipulacijama i raznim drugim malverzacijama jednog pravnog sistema pa uključujući i BiH. Zakon kaže da se založno pravo može osnovati na osnovu pravnog posla (dobrovoljno založno pravo), sudkse odluke ( sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo).

Zasnivanje zaloga na osnovu pravnog posla je poznato i to su u praksi ugovori kojei se zaključuju kod notara. Ovo je u 99% slučajeva najprimjenjivije založno pravo jer se ono kao takvo i zasniva. Zakon je propisao šta mora sačinjavati ugovor, šta ne može, kada je ništavan što smatram da je dosta dobro definisano i da notari to i primjenjuju u praksi. Žalosno je daje ovo dato u nadležnost notara jer svaki pravnik angažovan od određeene firme može sačiniti ugovor bez asistencije notara ili stručnog lica koji će vršiti posebne namete.

Sudsko založno pravo rema zakonu je založno pravo koje se zasniva na osnovu sudske odluke. Ja u svojoj praksi od 20 godina se nisam susreo sa zasnivanjem ove vrste založnog prava. Znam da je prije notara založno pravo zasnivano putem suda u vanparničnom postupku. Međutim, kako su notari preuzeli ingerenciju mi nemamo nadležnost suda da se u sudskom postupku zasniva aložno pravo. Postavljam pitanje zbog čeg se sud amnestirao iz tih postupaka. Ovdje zakonodavac vjerovatno misli na parnični postupak gdje povjerilac tuži dužnika da mu sse zasniuje založno pravo na nkerneitnii. Pretpostavljam da bi založni povjerilac kao tužitelj morao dokazati da mu je založni dužnik dao određenu nekretnitnu u zalog i da nije verifikovan. Međutim zakon jasno kaže das se zalog mora sačinjavati u formi notarske isprave i sve mimo toga je nevažeće. Sud ne može legalizirati takav zalog u parničnom postupku i sasvim je nejeasno na koje sudske postupke se misli u postupku zasnivanja takvog založnog prava. Ako je zakonodavac naveo ovaj osnov morao je jasno precizirati i obrazložiti koji su to sudski postuoci i u kojoj formi se ti zalozi mogu zasnovati.

Kada je u pitanju zakonsko založno pravo također zakonodavac je jako nedorečen i opet niti obrazalaže niti govori o kakvoj vrsti zaloga se radi. Pretpostavljam da se tu misli na zaloge poreskih uprava na nekretninama poreskih dužnika koji su dužni na temleju poreza. U praksi se t o kaže da je to zakonska hipoteka koja se u praksi zasniva. Međutim zakonodavac mora biti jasan i reći ko može zasnovati tu hipoteku odnosno zalog i neophodne elemente i uslove zaloga.

Ova tema je jako široka i o njoj se da još pisati posebno u dijelu sudske zaštite, prava i obaveza, prestanka založnog prava i sl. Radi kratkoće samog teksta i eventualne nejasnoće koja bi se izazvala u nekoj suženoj verziji sa ovim ćemo završiti prvi dio teme zalog sa konstataacijom da je založno pravo jedno jako bitno pravo o kojem moraju voditi brigu posebno oni privredni subjekti koji jako puno primjenjuju založno pravo u postupcima obezbjeđenja novčanih sredstava. Također smatram da se i od strane Zakona moraju na jasniji način definisati pojedine odredbe, kako bi kompletan Zakon bio u punoj primjeni i kako bi povjerioci i dužinci izabrali najbolji mogući način zasnivanja založnog prava.

Izvor: poduzetnice.ba

BOSNA I HERCEGOVINA […]

Postovani, imam jedno pravno pitanje za vas,novi […]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja