BiH Pravo 1.0

Bosanskohercegovački pravni portal

Krivično pravna pitanja
#1492
Zakonitost dokaza u smislu odredbe člana 10. stav 2. ZKP BiH


Ne dovodi se u pitanje zakonitost dokaza, odnosno mogućnost korištenja sadržaja presretnutih razgovora pribavljenih na osnovu naredbe organa druge države izdatih prema D.E. 1, bez obzira na činjenicu što krivično djelo koje je stavljeno na teret optuženoj S.T. nije navedeno i kao djelo za koje se tada sumnjičio D.E. 1, budući da postoji njihova evidentna povezanost, a koja se ogleda kroz počinjenje krivičnih djela u sastavu zločinačkog udruženja, te ovi dokazi predstavljaju pravno valjane dokaze s obzirom da je kriminalna djelatnost optužene ušla u kriminalnu zonu osobe prema kojoj se mjera posebnih istražnih radnji primjenjivala.

Iz obrazloženja:


Cijeneći zakonitost dokaza, pribavljenih iz R. Srbije, kroz prizmu eventualne povrede prava na pravično suđenje, vijeće zaključuje kako korištenjem istih nije


došlo do povrede optuženičinog prava na pošteno suđenje, te da pribavljanje na ovakav način konkretnih dokaza, ne dovodi po automatizmu do zaključka da isti ne mogu biti dijelom krivičnog progona, kako to ističe odbrana optužene. Naime, prilikom ocjene prihvatljivosti konkretnog dokaznog materijala u smislu istaknutih prigovora, ovo vijeće se rukovodilo određenim kriterijima, nalazeći ih ispunjenim. U tom smislu vijeće prvenstveno nalazi da su ovi dokazi izvedeni u državi (R.Srbija), potpisnici Evropske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, čija potpisnica je i Bosna i Hercegovina, a na osnovu koje su i pribavljeni konkretni dokazi za potrebe krivičnog postupka pred našim pravosudnim organima. Potom, vijeće nalazi kako su isti izvedeni od strane službenih organa R. Srbije, na način propisan zakonima te države, odnosno na temelju izdatih naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu, koje naredbe su uložene u spis. Konačno, tokom izvođenja ovih dokaza (sadržaji presretnutih razgovora) pred prvostepenim vijećem ovog suda optuženoj, odnosno njenoj odbrani je omogućeno da prisustvuje njihovom izvođenju, da iznesu svoju ocjenu tih dokaza, kao i da im suprotstave svoje dokaze. Kada su u pitanju prigovori odbrane da osnovi sumnje za izdavanje naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji prema D.E. 1, nisu bili istovjetni osnovima sumnje za počinjenje krivičnog djela koje je optuženoj stavljeno na teret, iz kojih razloga nije bilo zakonske mogućnosti korištenja spornih dokaza, apelaciono vijeće ih takođe cijeni neosnovanim. Naime, suprotno navodima žalitelja, ispravno prvostepeni sud zaključuje, kako navedena činjenica ne dovodi u pitanje mogućnost korištenja sadržaja presretnutih razgovora pribavljenih na osnovu naredbe organa druge države, s obzirom da je nedvojbeno utvrđeno da je optužena kao pripadnica organizovane kriminalne grupe, koju je formirala i rukovodila osoba prema kojoj su posebne istražne radnje bile primjenjivane, učestvovala u izvršenju konkretnog krivičnog djela. Dakle, bez obzira na činjenicu što krivično djelo koje je stavljeno na teret optuženoj nije navedeno i kao djelo za koje se tada sumnjičio D.E. 1, postoji njihova evidentna povezanost, a koja se ogleda kroz počinjenje krivičnih djela u sastavu zločinačkog udruženja, te ovi dokazi predstavljaju pravno valjane dokaze s obzirom da je kriminalna djelatnost optužene ušla u kriminalnu zonu osobe prema kojoj se mjera primjenjivala. Nadalje, sve i da nije tako, relevantne odredbe ZKP BiH ne zabranjuju korištenje tzv “nevezanih slučajnih nalaza o krivičnom djelu treće osobe”. U tom smislu vijeće podsjeća na odredbu člana 120. ZKP BiH koja glasi: ”Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivična djela iz člana 117. ovog zakona”. Tumačeći ovu odredbu ovo vijeće zaključuje da iz nje jasno proizlazi da ona dopušta i korištenje kao zakonitih dokaza sve “slučajne


nalaze” koji se odnose na kataloška krivična djela (djela predviđena članom 117. ZKP BiH ), nezavisno o tome jesu li to nova krivična djela i novi počinioci u kriminalnoj zoni osobe i krivičnog djela prema kojoj se mjera primjenjuje ili ne. Ni Evropski sud za ljudska prava nije jasno razjasnio pitanje dokazne upotrebljivosti tih “nevezanih slučajnih nalaza o krivičnim djelima trećih osoba”, što je u skladu s njegovim načelima da se ne upušta u pitanje dokazne upotrebljivosti pojedinih vrsta dokaza, već da samo ocjenjuje je li postupak u pojedinom slučaju, gledano u cjelini, bio nepravičan, a o čemu je, na određeni način, naprijed bilo riječi. Na kraju, vijeće nalazi da za razliku od nedopustivosti dokaza pribavljenog protivno zabrani mučenja i drugoj okrutnosti, u izuzetnim okolnostima, dokaz pribavljen miješanjem u privatnost ne mora nužno suđenje činiti nepoštenim. U tom smislu vijeće upućuje na stav ESLJP izražen u predmetu Schenk protiv Švicarske (1988. godine), u kojem je Evropski sud prihvatio da pravo na pošteno suđenje nije nužno prekršeno kada je dokaz pribavljen kršenjem prava na poštovanje privatnog života. Na primjer, kada dobijeni dokaz (nezakonito prisluškivanje telefona), nije bio jedini dokaz protiv optuženog u predmetu koji uključuje ozbiljan zločin, nije bilo kršenja prava na pošteno suđenje. Dakle, upravo zauzetim stavom Evropskog suda evidentno se rukovodilo i prvostepeno vijeće, dajući ovom dokazu karakter jedne vrste kontrolnog dokaza, koji bi poslužio provjeri vjerodostojnosti iskaza svjedoka A.V., S.R. i oštećenog Đ.Ž., datih na glavnom pretresu, a koji su svjedočili na okolnosti konkretnih krivičnopravnih radnji optužene u izvršenju ovog krivičnog djela.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 2 K 017089 16 Kž 3 od
02.06.2016. godine)

Molim Vas za pomoć. Naime, redovne smo platiše Sar[…]

Starateljstvo

Postovani Zbog radvojenog zivota i neslaganja sa p[…]

Prava radnika u stecaju

Moli Vas za odgovor, moje preduzece je u stecaju […]

Kolektivni ugovor

Molim Vas za pomoć. U javnoj ustanovi, u kojoj rad[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja