BiH Pravo 1.0

Bosanskohercegovački pravni portal

Ustavni sistem Bosne i Hercegovine
#747
Rješavanje sudskih predmeta u razumnom roku u kontekstu primjene postojećih zakona o parničnom postupku u BiH - sudska praksa, međunarodni standardi, deontološka načela i izazovi –


UVOD

“Odgođena pravda je uskraćena pravda”

Zakoni o parničnom postupku određuju pravila postupka na osnovu kojih nadležni sudovi raspravljaju i odlučuju u građansko-pravnim sporovima, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Zakoni definiraju poziciju i djelovanje suda u vršenju sudske vlasti u parničnom postupku, te prava i obaveze stranaka. Iako nema sumnje da strane u postupku imaju značajnu odgovornost u osiguranju discipline sudjelovanja u postupku i poštivanju procesne ekonomije, sud je taj koji ima odgovornost da primjenom različitih mjera osigura punu kontrolu nad procesnim tempom postupka.

Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama garantira pravo na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i nepristranog suda o pitanjima prava i obveza građanske prirode kao i o osnovama bilo kakve optužbe kaznene prirode. Ovo pravo je priznato i nizom drugih međunarodnih i regionalnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, ustavnim i zakonskim odredbama, i tradicijama.

Pri tome, važnost nezavisnog i nepristrasnog sudskog sistema u zaštiti ljudskih prava je posebno naglašeno upravo zbog činjenice da primjena svih drugih prava ovisi o pravilnom radu pravosuđa kao i da je nezavisnost i nepristranost sudova od izuzetnog značaja za obavljanje njihove funkcije u zaštiti načela vladavine prava. U preambulama svih instrumenata polazi se od načela da je povjerenje javnosti u pravosudni sistem kao i u moralni autoritet i integritet sudija od najveće važnosti za moderno demokratsko društvo.

Moderno demokratsko društvo karakterizira, između ostalog, poštivanje načela na kojima počiva pravosuđe i to načela “stalnosti funkcije”, neovisnosti (institucionalna, sudska i finansijska) i nepristranosti (od zakonodavne i izvršne vlasti i stranaka u postupku).

Sudija kao pojedinac predstavlja oličenje sudske vlasti u očima stranaka i javnosti i stoga je nužno da sudije, individualno i kolektivno poštuju sudsku dužnost kao javno dobro, te nastoje ojačati i održati povjerenje u pravosudni sistem. Ujedno, glavna odgovornost za uspostavljanje i održanje visokih standarda ponašanja sudija leži upravo na sudstvu svake države.

Biti sudija u modernom društvu, stoga, podrazumijeva osobu visokih moralnih kvaliteta, visokog nivoa poznavanja pravnih normi, širokoumnih shvatanja i spremnosti da putem svojih odluka razvija demokratska načela i štiti ljudska prava. Ono također, podrazumijeva osobu visokih menadžerskih sposobnosti i visoko razvijene svijesti o njegovoj/njenoj ulozi u sistemu sudske vlasti i prema društvu. Odgovornost sudija prema vlastitoj profesiji i društvu u cjelini je izuzetna.

Biti sudija u BiH donosi i izazov više. Taj izazov se sastoji u suočavanju sa značajnim stepenom nepovjerenja javnosti, koja, u isto vrijeme ima visoke zahtjeve i očekivanja, te u rješavanju velikog broja (blizu 1.000.000) zaostalih i neriješenih predmeta u situaciji pojačanog trenda priliva predmeta na sudove, a smanjenog broja sudija i sudova, što za posljedicu ima pojačano opterećenje sudija pojedinaca do mjere koja može uticati na kvalitet sudskih odluka. Štaviše, sudije u BiH, počev od 1998 godine, suočeni su sa izazovima ubrzanih reformskih inicijativa, počev od kreiranja Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), do značajnih zakonskih izmjena u oblasti organizacijskih, procesnih i materijalnih zakona. Uvođenje disciplinskog postupka i kreiranje i razvijanje etičkih i deontoloških načela i prakse, te uvođenje prava i obaveza sudija na kontinuirano usavršavanje također predstavlja poseban izazov u radu sudija. Sudski sistem u cjelini suočava se sa izazovima izgradnje, očuvanja i zaštite osnovnih načela djelovanja sistema pravde u okolnostima specifičnih političkih, ekonomskih i društvenih prilika u BiH.

Međutim, treba naglasiti da niti jedan sistem nije imun na „bolest“ zaostalih sudskih predmeta i potrebu poduzimanja mjera za unapređenje djelovanja sudskog sistema u cilju efikasnijeg postupanja.

Na međunarodnom nivou usvojeni su značajni međunarodni instrumenti koji se bave ovim pitanjem uz kreiranje značajnih načela i preporuka, dok je u BiH ovu ulogu pokretača aktivnosti preuzelo VSTV.

Vijeće Evrope je u septembru 2008. godine objavilo studiju usaglašenosti zakona i prakse u BiH prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Dužina postupanja pred sudovima u BiH označena je kao jedna od oblasti značajnog kršenja ljudskih prava, te je preporučen aktivan angažman svih nadležnih institucija u rješavanju ovog pitanja. Cilj studije je bio pružiti informaciju domaćim institucijama kako bi poduzele adekvatne mjere u svrhu preventivnog djelovanja, čime bi se značajno umanjio priliv predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP).


PRIRODA ZAHTJEVA ZA RJEŠAVANJE PREDMETA U RAZUMNOM ROKU I MEHANIZMI ZAŠTITE


„Prilikom odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ...svako ima pravo na raspravu u razumnom roku pred ...sudom.“

Ovo pravo predstavlja osnovno ljudsko pravo definirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljem tekstu EKLJP) i nizom drugih međunarodnih instrumenama i, kao takvo okarakterizirano je kao prirodno pravo čovjeka da se ne izloži nepotrebnim i arbitrarnim postupanjima od strane organa koji odlučuju o njegovim „...građanskim pravima i obavezama“. Pravo na suđenje u razumnom roku čini jedan od elemenata prava na pravično suđenje.

Ustav BiH i ustavi entiteta garantiraju prava zaštićena Evropskom konvencijom i kao ustavna prava.

Iako se u formi tretiranja ovo pravo odnosi na pojedinca, ne može se zanemariti faktor uticaja pojedinaca na javnost. Čini se logičnim zaključiti da u situaciji kada je dužina trajanja postupka prekoračila razuman vremenski period prema većem broju lica i u većem broju slučajeva, njihov negativan glas u formiranju javne svijesti i nivo povjerenja u pravosuđe igra značajnu ulogu.

Na međunarodnom nivou, mehanizam zaštite prava na suđenje u razumnom roku oličen je u instituciji Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj sud dnevno primi preko 7000 pritužbi zbog kršenja prava zaštićenih Konvencijom, od kojih se najveći broj odnosi na povrede pravičnosti suđenja. U Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (u periodu svog djelovanja), ustavni sudovi, te uredi ombudsmana, svaki u okviru svojih nadležnosti, čine okvir mehanizama zaštite osnovnih ljudskih prava, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. I pred ovim institucijama, najveći broj predmeta se odnosi upravo na dužinu trajanja postupaka pokrenutih od strane građana i drugih subjekata.


DEONTOLOŠKI ASPEKT U PRISTUPU POŠTIVANJU ZAHTJEVA ZA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

- Na međunarodnom nivou -

Imajući u vidu ključna načela i ciljeve djelovanja sudskog sistema, nastojanje da se pruži efikasno vremensko procesuiranje predmeta čini element deontoloških načela djelovanja sudskog sistema u cjelini, kao i sudija pojedanaca.

Prema Osnovnim načelima neovisnosti sudstva sudije imaju pravo i obavezu, u skladu sa načelom neovisnosti, da osiguraju pravedno suđenje i poštivanje prava svih stranaka u postupku“ (tačka 6). Nadalje, Evropska povelja o statutu sudija indirektno upućuje na obavezu poštivanja razumnog roka putem zahtjeva za pokazivanje spremnosti sudije za „... poštivanje prema pojedincu i oprez radi očuvanja visokog nivoa komptencije ...od kojih zavisi garancija prava pojedinaca ...“ (tačka 1.5.). Povelja direktno upućuje na obavezu države da „...obezbijedi sudijama neophodna sredstva za ispravno ispunjenje njihovih zadataka, a posebno onih koji se tiču rješavanja predmeta u razumnom vremenskom roku“ (tačka 1.6.). Obrazlažući prvo od navednih načela, kreatori Povelje ističu da se zahtjev „spremnosti“ sudije odnosi kako na „vremenski period potreban da se ispravno presudi o predmetu, tako i na budnu pozornost i pažljivost ....jer je odluka sudije ta koja štiti prava pojedinca. Poštivanje pojedinca je od izuzetne važnosti s pozicije moći koja je data sudijama, radi čestog osjećaja inferiornosti kada se oni suočavaju sa sudskim sistemom“. Ove zahtjeve sadrži i Preporuka Komiteta ministara državama članicama Vijeća Evrope o neovisnosti, učinkovitosti i ulozi sudija . Bangalorška načela ponašanja sudija posebno se bave deontološkim aspektom djelovanja sudija. Između ostalog, u odjeljku „Kompetentnost i marljivost“, navedeno je da su „za sudiju, sudske dužnosti važnije su od svih drugih aktivnosti“(6.1.), te da će “sudija obavljati sve sudske dužnosti, uključujući i donošenje ograničenih odluka, na efikasan i pravedan način i u razumnom vremenskom roku“ (6.5.) i da će sudija „... revnosno izvršavati sudske dužnosti“ (6.7). U obrazloženju je također naglašeno da je neophodno da im se osiguraju potrebna sredstva, oprema i pomoć. Prema Mišljenju Konsultativnog vijeća evropskih sudija (KVES) o načelima profesionalnog ponašanja sudija (a posebno etici, nekompatibilnom ponašanju i objektivnosti), sudije bi trebale imati visok nivo profesionalne svijesti i podvrgnuti se obavezi marljivosti, u cilju poštivanja zahtjeva za donošenjem presuda u razumnom vremenskom roku. Preporuka Komiteta ministara Vijeća Evrope br R (86) 12 o mjerama preventivnog djelovanja i smanjenja broja zaostalih predmeta u sudovima, pozivajući se na činjenicu porasta broja predmeta pred sudovima, te prepoznavajući potrebu reduciranja „ne-sudskih“ aktivnosti sudija na najmanju moguću mjeru, poziva vlade država članica da, pored osiguranja sredstava za efikasno djelovanje pravosuđa u suočavanju sa ovim izazovima, razmotre i druge mjere pružanja „vladine“ podrške. Između ostalog, predlaže se da se sudijama, kao jedna od ključnih dužnosti povjeri mjera odgovornosti da svoje postupanje kontinuirano usmjeravaju na rješavanje predmetnog spora “prijateljskim putem” u svim za to odgovarajućim predmetima „ ...u početnoj fazi postupka ili u bilo kojoj drugoj adekvatnoj fazi postupka.“ Nadalje, da se u formi kreiranja etičkog načela ustanovi načelo prema kojem advokati trebaju tražiti mogućnost mirnog rješavanja sporova sa suprotnom stranom prije pokretanja postupka i u bilo kojoj adekvatnoj fazi takvog postupka.

Kada je u pitanju odgovornost sudija, potrebno je naglasiti da se načela djelovanja sudstva ne mogu štititi samo etičkim načelima ponašanja, te da svoju ulogu svakako imaju zakonske i proceduralne norme. Standarde profesionalnog ponašanja treba posmatrati odvojeno od zakonskih i disciplinskih pravila, jer su to samoregulatorni standardi koji označavaju „svijest da primjena zakona nije mehanička vježba, da ona uključuje stvarnu diskrecionu ovlast i da stavlja sudije u odnos odgovornosti prema sebi samima i prema građanima.“

U nekim evropskim državama sudija može snositi građansku odgovornost za pogrešne odluke ili druge ozbiljne prekršaje. U Republici Češkoj, na primjer, država se može smatrati odgovornom za štetu nanesenu ozbiljnim nemarom počinjenim od strane sudije (uključujući i prekomjerno odlaganje postupka). U Italiji, suprotno preporukama KVES-a, država ima pravo tražiti odštetu od sudije koji joj je tu štetu prouzročio namjernom prevarom ili „ozbiljnim nemarom“. Iako KVES u suštini ne izražava protivan uopćeni stav u pogledu ustanovljavanja građanske odgovornosti za npr. prekomjernu dužinu postupka, isti smatra da nije prikladno za sudiju da bude izložen bilo kakvoj ličnoj građanskoj odgovornosti osim u slučaju namjernog prekršaja, te da bi građanska odgovornost trebala biti isključivo na državi.

Iz ugla disciplinske odgovornosti, KVES je mišljenja da listu disciplinskih prekršaja treba definirati na način dovoljno jasan da konkretizira ponašanje koje podliježe sankcijama, ali koji ostavlja mogućnost da se razmotre i sankcioniraju slučajevi koji u osnovi dovode u pitanje ključna načela djelovanja sudstva, uz načelo proporcionalne primjene sankcija. U nekim zemljama uspostavljeni su odvojeni sistemi odgovornosti. U Sloveniji, na primjer, nepoštivanje određenih profesionalnih standarda može povlačiti sankcije pred „Sudom časti“ udruženja sudija, a ne pred disciplinskim tijelom.


- Etička načela i norme u BiH -

Kodeks sudske etike, koji je VSTV usvojilo 2004 godine, pruža nekoliko smjernica sudijama u pogledu osiguranja etičnog ponašanja kroz prizmu provođenja suđenja u razumnom roku. Najdirektnija smjernica označena je pod tačkom 5.5 odjeljka 5. Stručnost i odgovornost prema poslu, koja naznačava da „sudija obavlja svoju funkciju na efikasan i zakonit način, u razumnom roku.“ Kodeks nadalje navodi da sudija podstiče i podržava mehanizme i mjere zaštite, koje imaju za cilj održavanje i jačanje institucionalne i operativne neovisnosti pravosuđa (1.4) i „...promovira visoke standarde ponašanja sudija u cilju jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe..(1.5). Prema Kodeksu, sudija obavlja svoju funkciju i tretira sve predmete bez favoriziranja, pristranosti i predrasuda. Nepristranost se odnosi ne samo na odluku, nego i na postupak donošenja odluke. Nadalje, sudija se ponaša u sudu i van suda na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i stranaka u nepristranost tog sudije i pravosuđa i cjelini (2.1) i to na način da afirmira povjerenje javnosti u integritet pravosuđa (4.2).

Zakon o VSTV-u BiH u članu 56. utvrđuje listu disciplinskih prekršaja od kojih se pojedini mogu odnositi i na dužinu postupanja i to: 3) očigledno kršenje obaveze ispravnog postupanja prema strankama u postupku, njihovim pravnim zastupnicima, svjedocima i drugim osobama, nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti; 9) donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka; i 10) neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi sa obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija.

Mehanizam zaštite načela pravosuđa kroz disciplinsko procesuiranje i sankcioniranje djelovanja koja narušavaju ili u ozbiljnoj ugrožavaju zaštićene vrijednosti pravosuđa nalazimo u instituciji Ureda disciplinskog tužioca i VSTV-u. Najveći broj predmeta pokrenutih zbog kršenja vremenskog roka procesuiranja predmeta okončava se nagodbom uz pismenu ili javnu opomenu ili, u težim slučajevima, izricanjem mjere smanjenja plaće u izvjesnom postotku. Međutim, ovdje treba naglasiti i značaj Komisije za etička pitanja VSTV-a, a naročito etičkih komisija koje su formirane pri udruženjima sudija. Etičke komisije pri udruženjima imaju značajan potencijal i ključni su faktor sistemskog preventivnog djelovanja u oblasti deontologije.


PRAKSA EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

Praksa Evropskog suda za ljudska prava obiluje presudama koje se odnose na pravo poštivanja razumnog roka u odlučivanju o građanskim pravima i obavezama. Evropski sud je u nizu svojih presuda istakao da se pojmovi „građanska prava i obaveze“ kao i drugi pojmovi tumače autonomno u odnosu na tumačenje prema sistemu zemlje članice, kao i prema okolnostima pojedinačnog predmeta. Vrijednost utvrđenih načela leži i u činjenici da se smatraju jednako primjenjivim (osim u izuzetnim slučajevima) i na krivične i na parnične predmete, ali i druge vrste predmeta.
Evropski sud polazi od stanovišta da se „razumnost trajanja postupka u svakom predmetu treba procijeniti na osnovu posebnih okolnosti predmeta i uzimajući u obzir kriterije koji su navedeni u praksi.“ Kriteriji koje je sud usvojio su: vremensko trajanje postupka, složenost predmeta, ponašanje vlasti ili organa tužene države, te ponašanje podnosioca predstavke. Slijedom primjene ovih kriterija u kontekstu konkretnog slučaja, sud uzima u obzir stadij postupka, ukupnu dužinu trajanja i vremenski period pojedinačnih aktivnosti, odnosno neaktivnosti. U vezi sa ocjenom o tome da je li neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi, broja svjedoka, složenost pravnih pitanja i dr , dok se kao period razmatranja uzima period od momenta podnošenja tužbe.

Posebno zanimljivim čini se predmet Guincho protiv Portugala . Naime, u ovom predmetu podnosilac predstavke je pokrenuo parnični postupak za naknadu štete nastupjele saobraćajnom nezgodom protiv vozača koji je skrivio nezgodu i osiguravajućeg društva. Sudija je izdao naredbu za uručenje pismenog poziva za ročište i u tu svrhu zatražio pomoć drugog suda. Do momenta uručenja pismena proteklo je 6 mjeseci, a do dostave odgovora na tužbu godinu i po dana, dok je rasprava održana nakon narednih godinu i po dana.

Tužena Vlada, nastojeći da opravda ovakvo postupanje suda, naglasila je da je parnični postupak vođen načelom discpozicije stranaka, te da pokretanje postupka počiva na strankama koje moraju da poduzmu neophodne radnje radi ekspeditivnog vođenja postupka. Po mišljenju suda, ovo načelo ne oslobađa sudove od obaveze da obezbijede ažurnost postupanja po tužbi kako to zahtjeva član 6. . Sud također primjećuje da portugalski zakon obavezuje sudije da pokažu ekspeditivnost, te da se u konkretnom slučaju, prema portugalskim zakonima ova vrsta predmeta vodi po tzv. skraćenom postupku koji karakterizira, između ostalog, skraćenje rokova. U razmatranju pitanja složenosti predmeta, Vlada je istakla da predmet po svojoj prirodi nije složen, ali je prigovorila da je predmet postao složen zbog ponašanja stranaka koje su propustile blagovremeno postupiti po nalogu suda, te u daljem toku postupka, zbog nedolaska svjedoka i zastupnika. Sud je primijetio da okolnosti predmeta nisu komplicirale predmet na način koji je neuobičajen u parničnim postupcima. Vlada je također navela da je ponašanje podnosioca predstavke bilo takvo da je propustio iskoristiti mogućnosti za ubrzanje postupka putem podnošenja pritužbe Vrhovnom pravosudnom vijeću, te da je odgovoran za razna zakašnjenja svjedoka koje je predložio. Evropski sud je zauzeo stanovište da podnosilac predstavke, kao stranka u postupku, nije bio obavezan da se obrati Vrhovnom pravosudnom vijeću primjećujući da takav korak ne bi skratio dužinu trajanja postupka, pošto Vrhovno pravosudno vijeće može samo izreći disciplinske sankcije sudiji koji je vodio postupak. Nadalje, sud je primijetio da vremenski period odgode rasprave, zbog toga što je podnosilac predstavke pogrešno naveo adresu svjedoka, nije bio toliko dug u odnosu na ukupan period trajanja postupka. Sud je zatim posebnu pažnju obratio na ponašanje portugalskog suda. Sud je uzeo u obzir vremenski period stavljanja predmeta u evidenciju zbog uručivanja poziva i to tri puta u trajanju od po 6 mjeseci što je ukupno godinu i po dana. Vlada je tvrdila da se zemlja suočila sa naglim i neočekivanim povećanjem obima sudskih sporova (dvostruko), što je za posljedicu imalo situaciju da sudije bez velikog iskustva odlučuju u predmetima u preopterećenim sudovima, da imaju ogroman broj predmeta u radu po jednom sudiji, te da su vlasti, a posebno Vrhovno pravosudno vijeće činile sve što mogu da se ove smetnje otklone. Ovo naročito u okolnostima, kako je vlada tvrdila, vraćanja demokratije u portugalski sistem (Ustav iz 1976.) te potrebom temeljnog preispitivanja sudskog sistema kako bi se povratilo povjerenje javnosti, a što nije bilo poznato većini evropskih zemalja u to vrijeme. Prema mišljenju Vlade, ovo pitanje je bilo još složenije zbog procesa dekolonizacije kada se u Portugal vratilo približno milion ljudi, kao i zbog ekonomske krize. Evropski sud je naveo da ni na koji način ne želi potcijeniti nastojanja državnih organa da riješe problem prekomjernog broja predmeta, ali je također primijetio da se ratificiranjem EKLJP-a Portugal obavezao organizirati sudski sistem na način da ispoštuje, između ostalih, i pravo na suđenje u razumnom roku, ponovno ističući važnost ovog zahtjeva za pravilno funkcioniranje pravosuđa. Sud je primijetio dva perioda potpune neaktivnosti suda i to u vezi sa aktivnostima koje su se odnosile na izvođenje procesnih radnji „čisto rutinskog karaktera“ kao što je uručenje poziva i slanje odgovora na tužbu. Ovi periodi bi se, prema stanovištu suda, mogli opravdati samo u iznimnim okolnostima. Također, sud je primijetio da je u konkretnom sudu samo jedan sudija bio u obavezi da učestvuje u dva sudska vijeća, da je jedno mjesto sudije bilo upražnjeno, da su nadležni organi odlučili popuniti ovo mjesto zbog čega su poslana trojica sudija (u kasnijem periodu) na privremeni rad u konkretnom sudu. Evropski sud naglašava da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Konvenciji, međunarodnu odgovornost pod uslovom da država preduzme efektivne mjere za otklanjanje takve situacije sa zahtjevanom hitrošću. Međutim, sud primjećuje da je u konkretnom slučaju porast opterećenosti poslom trajao nekoliko godina, te da su poduzete mjere na koje se Vlada poziva bile očigledno zakašnjele i nedovoljne, te iako su pokazivale volju da se problem riješi, one očigledno nisu dovele do rješenja. U konačnici Evropski sud je utvrdio povredu prava na poštivanje razumnog roka u konkretnom slučaju.

Iz prethodnog se može zaključiti da u konkretnom slučaju država nije u dovoljnoj mjeri sistemski pristupila rješavanju broja zaostalih predmeta, ali i da sudije u ispunjavanju svojih obaveza neposredno nisu u dovoljnoj mjeri osigurale ažurnost u postupanju ili bar pokušale da kontroliraju brzinu postupanja.

Ovo stanovište Suda se nije mijenjalo u kasnijim presudama. Utvrđene su brojne povrede zbog nedostatka ažurnosti u postupanju u različitim fazama parničnog postupka. Potrebno je naglasiti da i u situacijama kada sudovi postupaju u više faza postupka ažurno, a izostane ažurnost u samo jednoj, i to može dovesti do povrede prava na poštivanje razumnog roka.

PRAKSA USTAVNOG SUDA BiH

Pozivajući se na standarde koje je utvrdio ESLJP, Ustavni sud je ocijenio da nedostaci u organiziranju pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju imati uticaja na poštivanje individualnih prava i sloboda predviđenih članom 6. stav 1. Konvencije, niti se smiju pripisati pojedincu . Ustavni sud je nadalje utvrdio da toleriranje ponašanja okrivljenog u neprihvatljivoj mjeri koje je usmjereno na odugovlačenje postupka, a što je za posljedicu dovelo do nemogućnosti oštećene da ostvari pravo na odlučivanje o svom imovinsko-pravnom zahtjevu tokom više od 6 godina, također dovodi do povrede prava na poštivanje razumnog roka. Činjenica da su angažirani vještaci finansijske struke i redovno zakazivana brojna ročišta ne čini predmet toliko složenim da bi postupak trebao da traje duže od 6 godina , te da stranka u postupku, iako se odgađanje postupka do izvjesne mjere može pripisati ponašanju stranke, ne može u potpunosti preuzeti odgovornost za dužinu postupanja . Nadalje, ukupna dužina trajanja upravnog i sudskog postupka od 6 godina i 11 mjeseci, ne može se smatrati opravdanim u predmetima koji se tiču prenosa stanarskog prava .

Ustavni sud BiH je utvrdio povredu prava na poštivanje razumnog roka u predmetu br AP 1925/05 od 9. februara 2006. godine, primjećujući da Zakon o parničnom postupku ne regulira pravni lijek za ubrzavanje parničnog postupka, te da se apelant više puta obraćao predsjedniku suda, kao i da se predmet koji se odnosi na utvrđivanje da li je ugovor o kupoprodaji nekretnina pravno valjan ne može smatrati naročito složenim, a da je sud propustio sa dužnom pažnjom otkloniti procesne smetnje za održavanje ročišta, što je dovelo do odlaganja niza ročišta zbog nedolaska stranaka. Konačno, treba uzeti u obzir ukupan period od momenta podnošenja tužbe u trajanju od 5 godina i stadij postupka, odnosno činjenicu da se predmet još uvijek nalazi u fazi prvostepenog postupka i da nema jasnih naznaka kada će predmet okončati. Prema mišljenju suda, prvostepeni sud je navedene radnje mogao i morao poduzeti i mnogo ranije, te otkloniti procesne smetnje zbog kojih postupak nije okončan ni nakon više od pet godina od podnošenja tužbe.

U predmetu AP 53/03 od 26. augusta 2004. godine, razmatrajući pravo na pristup suda u situaciji kada sud u građanskom postupku koji je prethodno prekinut dok se kao prethodno pitanje ne utvrdi krivična odgovornost tuženog, u okolnostima kada je nakon provosnažno okončanog postupka pokrenut vanredni pravni lijek, a sud ne nastavlja građanski postupak, Ustavni sud je zauzeo stav da za nastavak postupka nije od uticaja činjenica da je pokrenut postupak po vanrednim pravnim lijekovima u predmetu koji se odnosi na naknadu štete uz primjenu solidarne odgovornosti tuženika, te je utvrđena povreda prava na poštivanje razumnog roka.

Iz prakse Ustavnog suda BiH prozilazi slijed primjene načela koja je utvrdio Evropski sud za ljudska prava, te se posebna pažnja poklanja koracima koje sud/sudija poduzima u cilju kontrole postupanja postupka, uključujući i mjere koje su poduzete u cilju otklanjanja procesnih smetnji, kao i mjere za racionalno i efikasno provođenje dokaza.




ZAKONI O PARNIČNOM POSTUPKU U BOSNI I HERCEGOVINI

Autor ovog teksta nema namjeru da citira sve odredbe Zakona o parničnom postupku koji postoje u BiH, a koje se mogu primijeniti na razmatranje dužine postupka cijeneći da sudije u svakodnevnoj primjeni ovih zakona itekako poznaju zakonsku regulativu. Cilj autora jeste podsjetiti na mogućnosti efikasnijeg korištenja mjera koje mogu dovesti do ubrzanja postupka od strane sudije.

Sudije vrlo često ukazuju da, primjera radi, problem preopterećenosti svakog sudije pojedinačno velikim brojem predmeta, predstavlja značajan faktor koji utiče na nemogućnost poštivanja zakonskih rokova u procesuiranju predmeta. Čini se da praksa također ukazuje i na nedovoljnu “upotrebu” različitih procesnih instrumenata koji mogu doprinijeti ubrzanju postupka. Praksa zakazivanja rasprava u periodima od mjesec i više dana, nedostatak vremena za razmatranje složenosti predmeta i planiranja kontrole procesa u početnoj fazi postupka vodi ka začaranom krugu ukoliko sudije ne pokušaju poduzeti inovativan pristup. Naravno, pri tome se ne smije zanemariti potreba pružanja pomoći sudijama.

Nadalje, kao što se može vidjeti iz naprijed navedenog, pitanje efikasnog procesuiranja predmeta usko je povezano i sa vještinom organizacije rada sudija, deontološkim (etičkim) načelima djelovanja, te poznavanjem ključnih načela koja je definirao Evropski sud za ljudska prava u ovoj oblasti. „Menadžerski“ aspekt efikasne kontrole postupka počinje upravo u najranijoj fazi sa ciljem da olakša sudiji kontrolu postupka i rad u narednim fazama. Razvijanje menadžerskih vještina kontrole vremenskog okvira procesuiranja predmeta bi trebao biti kontinuirani prioritet kako sudija kao pojedinaca, tako i suda kao insitucije. Inercija u postupanju u predmetima koja je dijelom „naslijeđena“ iz perioda primjene „starog“ zakona, uz dodatnu otežavajuću okolnost povećanog broja zaostalih predmet u sudovima, može do izvjesne mjere derogirati vrijednosti pojedinih zakonskih instrumenata.

VSTV je svojim Uputstvom za izradu plana rješavanja zaostalih predmeta dao niz korisnih preporuka koje sudije pojedinci mogu koristiti u svrhu ubrzanja postupka. Imajući u vidu zakonske rokove, VSTV je ovim Uputstvom u oblasti građanskog postupka sve predmete u prvostepenom postupku koji nisu riješeni duže od godinu dana okarakterizirao kao „zaostale i neriješene predmete“, dok za predmete koji su po zakoni naznačeni kao „hitni“ ovaj period iznosi 6 mjeseci. Kada je u pitanju drugostepeni postupak, uzimajući u obzir rok od 45 dana kao zakonski rok u kojem je sud dužan riješiti žalbu, VSTV je mišljenja da predmeti koji nisu riješeni u ovom zakonskom roku spadaju u kategoriju „zaostalih i neriješenih predmeta“, a da se hitni predmeti trebaju riješiti i u kraćem vremenskom periodu. Po pitanju revizije, VSTV je mišljenja da je rok koji određuje kada se predmet ima smatrati „zaostalim“ iznosi 6 mjeseci.

Zanimljivo je napomenuti da Studija kompatibilnosti zakonodavstva i prakse u BiH sa EKLJP iznosi stav da dosadašnje mjere nisu dale očekivane rezultate te primjećuje da u Zakonu o parničnom postupku nedostaje pravni lijek usmjeren ka ubrzanju parničnog postupka.

Zakoni jasno definiraju opća načela djelovanja suda/sudija u provođenju parničnog postupka. Sud je obavezan da postupak provede bez odugovlačenja, sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Prvostepeni postupak se u pravilu sastoji od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu, uz mogućnost rješavanja prethodnog pitanja u situaciji kada odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (osim po pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti). Sudija pojedinac donosi odluku u prvostepenom predmetu, dok vijeće od tri sudije donosi odluku u drugostepenom predmetu i postupku revizije.
U provedbi ovih načela zakoni definiraju 4 vrste instrumenata čijom primjenom sud/sudije kontroliraju dužinu trajanja postupka i to:
1. Poštivanjem zakonom definiranih rokova za provođenje i poduzimanje ključnih procesnih radnji,
2. Pažljivim definiranjem rokova čiju dužinu utvrđuje sud prema diskrecionoj ocjeni u odnosu na relevantnost, obim i procjenu razumnog vremenskog perioda u kojem se konkretna procesna radnja treba izvršiti kako bi se utvrdile relevantne činjenice predmeta i izložili argumenti strana u sporu,
3. Kontrolom efikasnog provođenja procesnih radnji na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, i
4. Pažljivim pristupom primjeni mjera i radnji usmjerenih ka onemogućavanju zloupotrebe prava koja stankama pripadaju u postupku, uključujući i kaznene mjere stranama i drugim licima uključenim u postupak zbog kršenja načela djelovanja stranaka.

Iako različiti po svojoj naravi, ovi instrumenti, djelujući kumulativno mogu dovesti do osiguranja razumnog tempa procesuiranja i omogućiti efikasnu kontrolu procesa od strane sudije.
Prema zakonima o parničnom postupku, sud je dužan da odmah po prijemu tužbe počne pripreme za glavnu raspravu. Domaća praksa nije u potpunosti definirala tumačenje termina „odmah“ ali se analogijom tumačenja prakse ESLJP-a može zaključiti da termin „odmah“, sa aspekta institucije, podrazumijeva najhitrije postupanje u okolnostima konkretnog slučaja i to na način koji oslikava odustvo bilo kakvog arbitrarnog odugovlačenja u dostavljanju predmeta sudiji, dok iz perspektive sudije podrazumijeva hitrost u inicijalnom razmatranju urednosti tužbe, te poduzimanje radnji s ciljem ispunjenja procesnih uslova za sveobuhvatnu pripremu glavne rasprave ili zakonom određenim slučajevima, okončanja postupka.
U cilju ubrzanja postupka, VSTV je svojim Uputstvom za izradu plana neriješenih predmeta ohrabrio sudije da u ovoj fazi upućuju stranke na mogućnost direktnog dostavljanja pismena i dokaza suprotnoj strani, kao i da se u najranijoj fazi ukaže strankama na mogućnost rješavanja spora u postupku medijacije ili sudskim poravnanjem.
Čini se da praksa nije u potpunosti slijedila ove upute, te da se značajan broj sudija u okolnostima opterećenja velikim brojem predmeta, brojem zakazanih rasprava, neophodnim vremenom za analizu pravnih pitanja i diktiranja presuda, u najvećoj mjeri fokusira na ispitivanje da li tužba, odnosno odgovor na tužbu ispunjavaju formalne zahtjeve za nastavak postupka, ne ulazeći u značajnijoj mjeri u analizu moguće složenosti predmeta, podobnosti predmeta za medijaciju ili sudsko poravnanje i planiranje budućeg toka procesa.
Do momenta potpunog uspostavljanja CMS sistema, sudije mogu razmotriti mogućnosti samoorganiziranja. Kao jedan od mogućih koraka sudija bi mogao formirati listu pitanja i aktivnosti od kojih zavisi kontrola procesa predmeta.. Na primjer, sudija može kontrolirati minimalne periode dostavljanja predmeta u evidenciju koji će u razumnoj mjeri slijediti zakonske rokove u ovoj fazi postupka; odgovoriti na pitanje da li je predmet po svojoj naravi podoban za medijaciju, te u zahtjevu za odgovor na tužbu kao i prilikom dostavljanja odgovora na tužbu tužitelju, zatražiti izjašnjenje stranaka po ovom pitanju. Nadalje, sudija može rangirati složenost predmeta uz korištenje mogućih kriterija:

a) jednostavan predmet - (među strankama nema spornih činjenica, zbog jednostavnosti predmeta nije potrebno pripremno ročište, jedno ili dva sporna pravna pitanja koja su jasna, pravna pitanja ne zahtijevaju značajniji angažman sudije u analizi zakonodavstva, manji broj stranaka, manji broj pisanih dokaza, manji broj svjedoka, nepotrebno vještačenje, inostrani element nije uključen, tužba ne ističe više tužbenih zahtjeva koji nisu povezani činjeničnim i pravnim osnovom, postupak bi se mogao okončati u roku manjem od 5 dana suđenja, predmet bi po svojoj prirodi mogao biti podoban za upućivanje na medijaciju ili riješen sudskom nagodbom i sl.),

b) složeniji predmet -(više od dva sporna pravna pitanja od kojih pojedina nisu jasno definirana, protivtužba podnesena, više od tri stranke uključene u postupak, moguć zahtjev za prihvatanje umješača, više od 5 svjedoka, predloženo vještačenje, veći broj pisanih dokaza, prethodno pitanje, druge vrste dokaza, procjena da bi suđenje zahtjevalo više od 5 dana raspravljanja i sl.),

c) vrlo složen predmet - (veći broj i kompliciranija pravna pitanja, više od 10 svjedoka, više vještaka, veliki broj dokaza, više od 5 stranaka, procjena da bi suđenje trajalo više od 15 radnih dana raspravljanja).

Također, sudija može ukratko naznačiti prirodu spora i sporna pravna pitanja (npr. radno-pravni odnos, da li je rješenje o otkazu valjano ukoliko je otkaz dat pozivajući se na ozbiljno kršenje radnih dužnosti zbog kontinuiranog korištenja bolovanja), kao i odgovoriti na pitanje da li su predloženi dokazi relevatni za odlučivanje o spornim pitanjima, te planirati datum pripremnog ročišta. Dakle, po svakom od ovih pitanja sudija može dati i zabilježiti odgovor, te može barem inicijalno predvidjeti trajanje suđenja.

Cilj pripremnog ročišta jeste sveobuhvatna priprema glavne rasprave i zakazuje se pod zakonom predviđenim okolnostima te uz prethodnu konsultaciju stranaka. Osim rasprave o eventualnim procesnim smetnjama, sud može, ukoliko ocijeni svrsishodnim, predložiti strankama da spor riješe u postupku medijacije ili da zaključe sudsko poravnanje. Sud ima obavezu raspraviti o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima, te će odlučiti o čemu će raspraviti i koje će dokaze izvesti na glavnoj raspravi, uz odbijanje prijedloga koje ne smatra relevantnim.

Ukoliko je sudija već naznačio odgovore na gore postavljena pitanja, sudija može efikasno racionalizirati vrijeme i maksimizirati rezultate pripremnog ročište. Na samom ročištu sudija bi mogao pokušati da u većoj mjeri eksploatizira mogućnost nastojanja da stranke postignu saglasnost o tome koje činjenice i pravna pitanja smatraju spornim, a koje neospornim i ovo unijeti u zapisnik, te podsjetiti stranke na mogućnost rješavanja spora alternativnim putem - medijacijom i zatražiti izjašnjenje stranaka. Potom bi sudija mogao podsjetiti stranke na mogućnost zaključenja sudskog poravnanja i zatražiti izjašnjavanje, mogao bi zatražiti od stranaka da jasno obrazlože zašto smatraju da je predloženi dokaz relevantan za sporno pitanje i na koju okolnost, zatražiti od stranaka jasno izjašnjavanje o tome da li su predloženi i priloženi dokazi svi dokazi koje žele upotrebiti u konkretnom predmetu; zatražiti od stranaka da pri dostavljanju poziva za pripremno ročište pismeno izjašnjavanje o datumima u kojima bi bili dostupni za glavnu raspravu u narednih 60-90 dana (u ovisnosti od složenosti predmeta), te pored utvrđivanja datuma za glavnu raspravu, utvrditi i alternativne datume za eventualnu potrebu odlaganja ročišta ili potrebu kontinuiranih raspravnih dana te zatražiti od stranaka da utvrđene alternativne datume i vrijeme „rezerviraju“ za slučaj potrebe. Pri tome, potrebno je da sud uvijek ima u vidu zakonsku odredbu koja utvrđuje obavezu suda da omogući uzastopnost raspravnih dana. Konačno, u rješenju o zakazivanju glavne rasprave jasno definirati pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi.

Praksa ukazuje i na određene različitosti u postupanju u slučaju kada dođe do izmjene sudije u postupku nakon odgode ročišta za glavnu raspravu. Imajući u vidu, sa jedne strane, svrhu pripremnog ročišta koja se sastoji u tome da pruži jasan okvir pravnih pitanja o kojima se odlučuje, listu relevantnih dokaza za odlučivanje te definira datum i sat održavanja glavnog ročišta i, sa druge strane, ulogu sudije koja se sastoji u tome da nakon neposrednog izvođenja određenih dokaza donese meritornu odluku, moglo bi se zaključiti da ponovno zakazivanje pripremnog ročišta nije neophodno sa aspekta osiguranja pravičnosti, uloge sudije i svrhe glavne rasprave, te ujedno dovodi to nepotrebnog odugovlačenja postupka.
Zakoni predviđaju jedno ročište za glavnu raspravu uz racionalizaciju odluke o mogućem određivanju nastavka ročišta za sljedeći radni dan. Zakoni predviđaju i izuzetke od ovog pravila i to da sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta. Osim toga, predviđena su i dva slučaja kada sud može odložiti ročište za glavnu raspravu i to ako bez krivice stranke koja predloži odlaganje na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke, ili ako obje stranke predlože odlaganje zbog mirnog rješenja spora ili zaključenja sudskog poravnanja.
Imajući u vidu ove nove propise, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH je utvrdila da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku, između ostalog i zato što je od pripremnog ročišta do zakazivanja glavne rasprave proteklo četiri mjeseca, a «tužena strana nije dala nikakvo obrazloženje za ovakvo postupanje suda niti razloge kojima bi mogla opravdati prolongiranje glavne rasprave» suprotno rokovima propisanim zakonom.
Upravo se u rukovođenju glavnom raspravom sudije suočavaju sa najvećim brojem izazova kada je u pitanju kontrola vremenskog procesuiranja predmeta. Sa aspekta poštivanja ljudskih prava mora se istaći da se svako kršenje zakonom propisanih rokova može opravdati samo „izuzetnim okolnostima“, pri čemu se povećan broj predmeta ili neodovljan broj sudija ne smatra „izuzetnim okolnostima. Drugo je pitanje da li su ovi rokovi postavljeni na realnim osnovama u prilikama koje vladaju u BiH i tome bi se moglo diskutirati. Pred sudijom su izazovi da u najvećoj mogućoj mjeri osigura poštivanje zakonskih rokova, ili bar minimalno odstupanje. Također, odgode ročišta zbog procesnih smetnji ili neaktivnosti stranaka ne bi se trebale tolerirati. Sudija bi trebao reagirati u ovakvim situacijama i pri tome iskoristiti sve zakonske mogućnosti, počev od kažnjavanja, pa do prisilnog privođenja svjedoka i sl. Isto se odnosi i na izvođenje nepotrebnih dokaza ili zloupotrebu vremena suđenja od strane stranaka na samom ročištu.

Ukoliko sudija ima jasnu sliku o tome koja su to sporna pravna pitanja i koji dokazi su neophodni, on može efikasno planirati i vrijeme glavne rasprave i vrijeme potrebno „za provođenje pojedinačnih dokaza“, te balansirati ponašanje stranaka u smislu koncentracije učešća stranaka na suštinu spora. Ovo se odnosi i na samo ročište, ali i na radnje koje stranka treba učiniti između ročišta Na primjer, sudija može ocijeniti koliko je vremena potrebno za očitanje stranke po podnesku ili dokaze suprotne strane, te minimizirati „prazan“ vremenski hod. Dilema se javlja i po pitanju kako tumačiti termin „učiniti vjerovatnom“ kada stranka u toku glavnog suđenja podnosi nove dokaze navodeći da ih nije mogla podnijeti na pripremnom ročištu. Iako se ovo pitanje čini senzibilnim, jer ukoliko sud odbije dokaz bez valjanog obrazloženja, može biti „optužen“ za kršenje ljudskog prava na pravično suđenje, čini se da efekat bezuslovnog prihvatanja svih dokaza bez valjanog objašnjenja i izjašnjavanja suda o navedenoj valjanosti može u konačnici dovesti do ustrajne prakse neopravdanog produženja trajanja postupka zbog obima nepotrebnih dokaza koje sud izvodi, a ovo može podstaći i „nedisciplinu“ stranaka koja u krajnjem slučaju sigurno ne doprinosi poštivanju suda. U očima stranaka sudija treba ispoljiti poštovanje, ali i odlučnost u donošenju procesnih odluka i rukovođenju raspravom.

Ukoliko je sudija efikasno kontrolirao postupak koji prethodi izradi presude, to će period izrade presude biti kraći, a sama presuda bit će koncentrirana na suštinu spora, kako u dispozitivu tako i u dijelu obrazloženja presude. Ovo iz prostog razloga što će dokazi koji su izvedeni biti relevantni, a izjave učesnika i svjedoka fokusirane na suštinu spora, te je za suca pogodnije da svoje zaključke obrazloži i ocijeni.

Ovakav pristup mjerama kontrole vremenskog trajanja postupka mogu se primijeniti i na drugostepeni postupak, a djelimično i postupak revizije.
Na ovaj način sudija i sudski sistem doprinose postizanju 4 ključna rezultata:
1) Poštivanje osnovnog prava na poštivanje razumnog roka,
2) Očuvanje integriteta suda i sudije,
3) Sa aspekta EKLJP doprinosi pravilnom funkcioniranju sudskog sistema,
4) Doprinosi jačanju povjerenja javnosti.

Predložene mjere predstavljaju moguće ideje za razmatranje. Primjena ovakvih mjera nikako ne povlači za sobom odsustvo potrebe da se država angažuje u pružanju pomoći sudijama i sudskom sistemu kako bi omogućila pravosuđu da na pravilan način ispunjava svoje zadatke. Nakon nekoliko godina provođenja pravosudnih reformi, autor ne može, a da ne zapazi da biti sudija u BiH, iz lične perspektive najvećeg broja sudija predstavlja i nešto više od profesije. To je, naime, emotivna veza sa nastojanjem da se vrši pravda prema svima. U konačnici, autor ne može a da ne primijeti da sudije nastoje pružiti maksimalne rezultate, da njihovi rezultati i nastojanja moraju istinski i stvarno biti podržani od strane sudskog sistema i države, ali i da se moraju uzeti u obzir i realne konsekvence na zdravstveni integritet nosilaca sudske funkcije koji su više godine kontinuirano izloženi značajnim naporima, te razmotriti mjere zaštite zdravstvenog integriteta sudskog sistema.
Posebne Istražne Radnje

Koje sve osobe, osim policije, mogu vršiti posebne[…]

Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o pr[…]

Zakon o izmjeni Zakona o bibliotečko-informaciono[…]

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o premjeru i […]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja