BiH Pravo 1.0

Bosanskohercegovački pravni portal

Ustavni sistem Bosne i Hercegovine
User avatar
By pravnik
#879
Medijacija u Bosni i Hercegovini

Šta je medijacija i ko su medijatori?

Medijacija je, u smislu „Zakon o postupku medijacije“, postupak u kojem treća neutralna osoba (medijator) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora.

Dakle, ovo je miroljubiv način rješavanja problema, pri čemu zavađene strane uglavnom direktno komuniciraju. Uloga medijatora je da omogući dijalog između tih strana, pomažući im da ostanu fokusirani na suštinu problema i dođu do mogućih rješenja spora.

Medijacija je jedan od načina alternativnog rješavanja sporova između dvije ili više stranaka. Treba napomenuti da prema našem zakonodavstvu medijator ne može zavađenim strankama nametnuti rješenje spora, već on samo pomaže da one same dođu do rješenja problema. Tako da uspješnost medijacije uveliko zavisi od iskustva i znanja medijatora.

Medijatori su osobe koje imaju visoku stručnu spremu, završenu obuku o medijaciji, kroz koju su razvili vještine komunikacije i pregovaranja. To su stručnjaci različitih profesija: pravnici, ekonomisti, psiholozi, pedagozi, inžinjeri, socijalni radnici…

U član 31. „Zakona o postupku medijacije“ navedeno je da medijator može biti svaka osoba koja ispunjava sljedeće uslove:

opšte uslove za zapošljavanje;
visoka stručna sprema;
završena obuka prema programu Udruženja ili prema drugom programu koji

priznaje Udruženje,

upis u registar medijatora koji vodi Udruženje.

Historija i osnovni principi postupka medijacije

Medijacija se prvi put pojavljuje još u antičko doba, a spomenuta je i Justinijanovim Digestama objavljenim 533. godine. Tokom druge polovice 20-tog stoljeća medijacija postaje for­malizovan i široko primenjivan pristup rešavanja sukoba u mnogim zemljama. Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini također raste ovaj oblik rješavanja sporova, za što je zaslužno i donošenje odgovarajuće zakonske regulative.

Postupak medijacije je neformalnog karaktera, te zavisi od premeta i drugih obilježja spora. Ali ipak postoje osnovni principi medijacije koji su propisani zakonom, a to su dobrovoljnost, povjerljivost, neutralnost medijatora i jednakost stranaka.

Dobrovoljnost znači da strane u sporu pokreću postupak medijacije svojom voljom, tj. bez prinude odlučuju da učestvuju u procesu. Stranke zajednički biraju medijatora s liste medijatora koje utvrđuje Udruženje medijatora. Ako se stranke ne mogu dogovoriti oko izbora medijatora, medijatora imenuje Udruženje medijatora.

Postupak medijacije je povjerljive prirode, što znači da se izjave stranaka iznesene u postupku medijacije ne mogu bez odobrenja stranaka koristiti kao dokaz u bilo kojem drugom postupku.

Kako je već spomenuto medijator je neutralana osoba, koja posreduje bez ikakvih predrasuda u pogledu stranaka i predmeta spora. Stranke u postupku medijacije imaju jednaka prava.

Postupak medijacije

Medijacija je postupak alternativnog rješavanja sporova koji je podoban za različite sporove iz društvenih oblasti. Ipak medijacijom se mogu rješiti samo oni sporovi koje po zakonu stranke u sporu mogu rješiti sporazumno. Što znači da je država određene sporove, one za koji postoji javni interes, odlučila da povjeri samo državnim sudovima.

Tako je u zakonima o krivičnom postupku propisano da sud može predložiti oštećenom i optuženom provođenje postupka medijacije putem medijatora, ako ocjeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Dakle medijacija se u krivičnom postupku može koristiti samo kada je riječ o odlučivanju o imovinskopravnom zahtjevu, dok sud ostaje nadležan za sva ostala pitanja.

Stranke u sporu mogu se sporazumjeti, prije i nakon pokretanja sudskog postupka do zaključenja glavne rasprave, da spor riješe u postupku medijacije.

Ako stranke prije pokretanja sudskog postupka nisu pokušale riješiti spor u postupku medijacije, sudija koji vodi sudski postupak može, ako ocijeni da je to svrsishodno, na pripremnom ročištu predložiti strankama da spor pokušaju riješiti u postupku medijacije. Ukoliko obje stranke ne prihvate mogućnost rješavanja njihovog spora putem medijacije, sudski postupak će se nastaviti. U slučaju dobivene suglasnosti stranaka da spor riješe medijacijom, sud će zastati sa sudskim postupkom do okončanja postupka medijacije.

Postupak medijacije može prekinuti svaka stranka u bilo kojem trenutku u toku postupka. Također i sam medijator može prekinuti postupak medijacije, ako ocijeni da dalje vođenje postupka nije svrsishodno ili ako ako postoje ili se u toku postupka pojave razlozi koji ga sprečavaju da bude neutralan i nepristrasan.

Postupak medijacije pokreće se pismenim ugovorom o medijaciji koji potpisuju stranke u sporu i medijator. U čl. 11. „Zakon o postupku medijacije“ ugovor o medijaciji mora sadržavati: podatke o ugovorenim stranama, zakonskim zastupnicima ili punomoćnicima, predmet medijacije (opis spora), izjavu o prihvaćanju načela medijacije definiranih ovim zakonom, mjesto održavanja medijacije kao i odredbe o troškovima postupka, što uključuje i naknadu medijatoru.

Nakon potpisivanja ugovora o medijaciji, medijator u dogovoru sa strankama određuje vrijeme i mjesto održavanja sastanka za medijaciju. Na početku postupka medijacije, medijator ukratko upoznaje stranke s ciljem medijacije, postupkom koji će biti proveden i ulogom medijatora, kao i stranaka u postupku.

Stranke moraju, blagovremeno, dostaviti medijatoru svu relevantnu dokumentaciju u vezi s predmetom spora. Pored medijatora, stranka, odnosno njihovih zastupnika, postupku mogu prisustovati i treće osobe, uz saglasnost stranaka. Sve treće osobe koje prisustvuju postupku medijacije moraju se u pismenoj formi obavezati da će poštovati princip povjerljivosti postupka medijacije.

Kako je već spomenuto medijator ne može nametnuti strankama rješenje spora, ali on (čl. 23. „Zakon o postupku medijacije“) može dati prijedlog opcija za rješavanje spora.

Kada stranke u postupku medijacije iznađu rješenje spora, uz pomoć medijatora, sačinit će pismeni sporazum o nagodbi i odmah ga potpisati. Našim zakonodavstvom (čl. 25 „Zakon o postupku medijacije“) sporazum o nagodbi ima snagu izvršne isprave. Što znači da ako ne dođe do dobrovoljnog izvršenja sporazuma, stranke izvršenje mogu tražiti od suda.

Sukob interesa i troškovi medijacije

Medijator ne može postupati u predmetima u kojima ima ili je imao lični interes, lični, porodični ili poslovni odnos sa strankom u sporu ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. Također, medijator neće postupati u predmetima u kojima je prethodno postupao kao sudija, bio punomoćnik, zakonski zastupnik ili savjetnik jedne od stranaka.

Ipak i pored navedenih slučajeva medijator može voditi postupak medijacije ako su stranke saglasne da on vodi postupak i nakon što su obaviještene o postojanju navedenih okolnosti.

Nagradu i naknadu troškova medijatora, u visini propisanoj aktom Udruženja kao i druge troškove neophodne za provonenje postupka medijacije, stranke snose na jednake dijelove osim ako ugovorom o medijaciji nije drugačije predvineno.

Medijator podliježe odgovornosti za štetu koju nanese stranci svojim nezakonitim postupanjem prema općim pravilima odgovornosti za štetu, te disciplinskoj odgovornosti u skladu s aktima Udruženja.

Propisi koji regulišu medijaciju u BiH

Na medijaciju se odnosi „Zakon o postupku medijacije“ donesen je od strane Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine 2004. godine, a objavljen je u „Službeni glasnik BiH“, br. 37/04. Dok je „Zakon o prenošenju poslova medijacije na udruženje medijatora“ također donesen od strane Parlamentarne skupštine BiH 2005. godine, a objavljen je u „Službeni glasnik BiH“ 52/05.

Za medijaciju su značajni i Pravilnici i Etički kodeks Udruženja medijatora u BiH, koji su objavljeni u „Službeni glasnik BiH“, br. 21/06.

Medijacija se spominje u „Zakonima o parničnom postupku“, „Zakonima o krivičnom postupku“ (u dijelu: odlučivanje o imovinsko pravnom zahtjevu ) i u „Zakonima o izvršnom postupku“ u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine.

Prednosti i nedostaci medijacije

Sudski postupak je u suštini konflikt između dvije suprostavljene strane, sudija presuđuje u korist jedne strane, a na štetu druge. Dok je suština medijacije da se sukob između dvije suprostavljene strane od kojih na kraju pobjeđuje uvijek jedna zamijene konstruktivnim dijalogom na kraju kojeg obje strane izlaze kao pobjednici.

Sa stanovišta stranaka medijacija pruža brojne prednosti u odnosu na sudsko rješavanje sporova. Prije svega, same stranke su te koje predlažu rješenje, tako da su veće šanse za postizanjem obostrano prihvatljivog rješenja, što u završnici i povećava opredjeljenost za provođenje sporazuma.

Pored toga što stranke same dolaze do rješenja, medijacija im omogučava da ostanu u dobrim odnosima, te da u budućnosti nastave kontakte i saradnju. Informacije iznesene u postupku medijacije su povjerljive.

Medijacija je brz, efikasan i samim tim jeftiniji način rješavanja sporova u odnosu na sudske i upravne postupke. Sporazum o nagodbi potpisan na medijaciji ima snagu izvršne isprave. Što znači da ako ne dođe do dobrovoljnog izvršenja sporazuma, stranke izvršenje mogu tražiti od suda.

Iako medijacija pruža brojne pogodnosti, ona se ne može primjeniti onda kada jedna strana ne želi da učestvuje, kada jedna strana pobjednom na sudu može više profitirati, kada su među stranama u sukobu izražena velike razlike u vrijednostima i drugim sličnim situacijama.

Ipak u našem zakonodavstvu je izbjegnut jedan od velikih nedostataka medijacije, naime čl. 25 „Zakon o postupku medijacije“ je propisano da sporazum o nagodbi ima snagu izvršne isprave. Što znači da ako ne dođe do dobrovoljnog izvršenja sporazuma, stranke izvršenje mogu tražiti od suda.

Izvor: http://www.medijator-prnjavorac.com
Posebne Istražne Radnje

Koje sve osobe, osim policije, mogu vršiti posebne[…]

Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o pr[…]

Zakon o izmjeni Zakona o bibliotečko-informaciono[…]

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o premjeru i […]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja