BiH Pravo 1.0

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
#2313
Isplata osigurane sume (vlasnik i korisnik) AP 115/07

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1115/07, rješavajući apelaciju Ahmeda Čehajića i Zijada Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 5, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine.

Ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine.

Odluka se dostavlja Općinskom sudu u Sarajevu radi izvršenja, te se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud od preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na apelanta Zijada Redžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».

OBRAZLOŽENJE
I. Uvod

Ahmed Čehajić i Zijad Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 17. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine. Apelanti predlažu Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti tuženom da se suzdrži od pljenidbe sredstava sa računa Zijada Redžića, odnosno da zbog izuzetnih okolnosti naloži Općinskom sudu u Visokom da zastane sa postupkom protuizvršenja dok Ustavni sud ne donese meritornu odluku.
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, te od tuženog DD za osiguranje imovine i lica «VGT» Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, zatraženo je 8. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2007. godine, a tuženi 23. maja 2007. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 15. juna 2007. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine, utvrdio da je tuženi dužan isplatiti tužitelju (apelant Ahmed Čehajić) na ime naknade štete iznos od 54.052,13 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od 20. novembra 2003. godine pa do isplate, te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.375,50 KM, sve to na ruke punomoćnika i korisnika osiguranja Zijada Redžića, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Iz presude Općinskog suda proizlazi da je Ahmed Čehajić prodao svoju invalidsku povlasticu na temelju koje je imao pravo na uvoz vozila bez carine i plaćanja poreza na promet. Na osnovu prodate povlastice A. B. je kupio predmetno vozilo i zatim ga prodao Zijadu Redžiću. Budući da je predmetno vozilo kupljeno na invalidsku povlasticu, to jeste uz oslobađanje od plaćanja određenih dažbina, prema postojećim propisima, u saobraćajnoj dozvoli za predmetno vozilo bilo je upisano da ga vlasnik Ahmed Čehajić ne može otuđiti do 25. jula 2007. godine. Zbog toga je 2. aprila 2003. godine Ahmed Čehajić izdao punomoć Zijadu Redžiću, kojom ga je ovlastio da pored svih drugih radnji vezanih za korištenje može predmetno vozilo osigurati, te naplatiti eventualnu štetu po osnovu osiguranja.
U izreci presude Općinskog suda kao tužitelj je označen Ahmed Čehajić, kojeg zastupa punomoćnik Zijad Redžić, a ovoga zastupaju punomoćnici Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu 20. novembra 2003. godine u kojoj je naveo da je on bio vlasnik, a njegov punomoćnik Zijad Redžić korisnik putničkog vozila marke «BMW» registarski broj 649-K-099. Navedeno vozilo je bilo osigurano kod filijale tuženog u Sarajevu, po polici kombinovanog kasko osiguranja sa uključenim rizikom krađe, za period od jedne godine počevši od 22. aprila 2003. godine. Predmetno vozilo je otuđeno 12. na 13. juli 2003. godine, te do dana podnošenja tužbe nije pronađeno. Tužitelj je uz pomoć punomoćnika i korisnika vozila Zijada Redžića prijavio štetu tuženom koji je odugovlačio sa isplatom, te je tužitelj bio primoran ustati tužbom i tražiti naknadu pretrpljene štete ostvarenim rizikom krađe.
Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju presude navodi da je nesporno među parničnim strankama da je tužitelj formalni vlasnik, a Zijad Redžić stvarni vlasnik predmetnog motornog vozila, koje je Zijad Redžić koristio po osnovu punomoći od 2. aprila 2003. godine i na temelju koje je sa tužiteljem Ahmedom Čehajićem zasnovao ugovorni odnos. Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato, kako to propisuje član 89. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa prigovori tuženog usmjereni na osporavanje valjanosti izdate punomoći због тога што је власнику забрањено да отуђи возило, su bez dejstva na izvršenje obaveze tuženog iz osnova ugovora o osiguranju. Punomoćnik tužitelja Zijad Redžić je sa tuženim zaključio ugovor o kombinovanom kasko osiguranju vozila potpisivanjem polise osiguranja, što nije sporno među parničnim strankama, pa Sud smatra da se tuženi neosnovano poziva na odredbe člana 3. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila koje regulišu uticaj promjene korisnika, odnosno vlasnika vozila u odnosu na važnost zaključenog Ugovora o osiguranju su neosnovane. Tuženi osporava osnov tužbenog zahtjeva zbog toga što se predmetno vozilo, po osnovu postojećih propisa na osnovu kojih je tužitelj bio oslobođen plaćanja carinskih dažbina, nije moglo prodati prije isteka roka, to jeste do 25. jula 2007. godine, te smatra da je isključivi krivac, ukoliko se desila eventualna krađa, tužitelj. Sud nalazi da tužitelj, odnosno punomoćnik Zijad Redžić, svoje pravo iz osnova naknade štete u odnosu na tuženog temelji na odredbi člana 905. ZOO. Potpisivanjem police osiguranja Zijad Redžić je zasnovao poslovni odnos sa tuženim i u takvom poslovnom odnosu ugovarači su dužni da izvršavaju svoje obaveze kako to propisuje član 17. ZOO. Kako je provedenim dokazima – pismenom dokumentacijom, i to zapisnikom Policijske uprave Neum od 13. jula 2003. godine potvrđena izjava Zijada Redžića da je predmetno vozilo ukradeno u Neumu ispred hotela Sunce, o čemu je obavijestio Policijsku upravu Neum, te da vozilo nije pronađeno u roku od 30 dana od kada je prijavljen nestanak vozila nadležnom organu unutrašnjih poslova, to su u smislu člana 17. stav 2. tačka 2. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila ispunjeni uvjeti prema kojima Zijad Redžić stiče pravo da zahtijeva od tuženog kao ugovarača isplatu naknade štete, tim prije što je ugovorenim kombinovanim osiguranjem vozilo osigurano i za rizik krađe.
Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000409 od 15. februara 2007. godine revizija tuženog se uvažava, obje nižestepene presude se preinačavaju i tužbeni zahtjev tužitelja se odbija.
U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su tačni revizioni prigovori tuženog da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da tužitelju isplati 54.052,12 KM kao sumu osiguranja zbog krađe kasko osiguranog vozila po polici osiguranja od 22. aprila 2003. godine. Ovo zbog toga što iz utvrđenog činjeničnog stanja u nižestepenom postupku nedvosmisleno slijedi da je osiguranik, odnosno ugovarač ovog osiguranja bio Zijad Redžić, a ne tužitelj. To uostalom zaključuje i prvostepeni sud kada u svojoj presudi navodi da je Zijad Redžić stekao pravo da od tuženog zahtijeva isplatu naknade štete pozivom na odredbe člana 17. stav 2. tačka 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila. Isti sud je Zijada Redžića saslušao kao svjedoka, a tužitelja kao parničnu stranku na ročištu za glavnu raspravu 8. septembra 2004. godine i ustanovio da je Zijad Redžić lično potpisao policu osiguranja, platio premiju osiguranja, a i kupio sporno vozilo od trećeg lica A. B., kojem je tužitelj za 1.500,00 KM prodao samo svoju invalidsku povlasticu za kupovinu vozila bez carine i poreza. Međutim, tužitelj nikada nije bio vlasnik tog vozila za koje je tuženi Zijadu Redžiću 22. aprila 2003. godine izdao policu osiguranja. Drugostepena presuda nema pravnog obrazloženja, dok se prvostepeni sud u svojoj odluci pozvao na odredbe člana 905. ZOO, no u konkretnom slučaju Zijad Redžić nije bio samo ugovarač osiguranja, i to za račun tužitelja, već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav, a što potvrđuje i saslušan kao svjedok. I tužitelj, saslušan kao parnična stranka, kaže da je vozilo bilo vlasništvo Zijada Redžića i da se u ovoj parnici radi isključivo o interesima Zijada Redžića. Ovakvu situaciju ne može promijeniti ni činjenica da je Zijad Redžić u tužbi označen kao tužiteljev punomoćnik, jer on time nije postao i parnična stranka, pogotovo što je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu izravno opunomoćio advokate Sabinu i Veljka Nikolića da ga zastupaju u sporu. Reviziju tuženog valjalo je zbog toga uvažiti bez obzira na ostale revizione prigovore (da u sumu osiguranja ne može ući i neplaćeni iznos carine i poreza na promet vozila itd).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelanti se žale da je osporenom presudom izvršena povreda njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se žale na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ističu da je «Vrhovni sud u revizionom sudskom postupku pogrešno utvrdio činjenice i očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo». Navode da Vrhovni sud zaključuje da Zijad Redžić nije bio samo ugovarač osiguranja i to za račun tužitelja već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav», gdje Sud ne primjećuje da osiguranik ne može biti lice koje nije vlasnik vozila pa makar i formalno-pravni, niti u tom svojstvu može biti naveden u polici osiguranja, ako saobraćajna dozvola ne glasi na njegovo ime. Ovakvim svojim stavom Vrhovni sud je istovremeno zaštitio interese ugovarača osiguranja Zijada Redžića, ali je s druge strane dao povoda tuženom da isplaćeni iznos u postupku protuizvršenja vrati od Zijada Redžića i liši ga štete koja mu je već isplaćena. Apelanti ističu da na konkretnu situaciju treba primijeniti član 905. stav 1. ZOO gdje se radi o osiguranju za tuđi račun ili za račun koga se tiče, pa je obaveza plaćanja premije osiguranja i ostale obaveze iz ugovora dužan izvršiti ugovarač osiguranja, ali ugovarač osiguranja ne može vršiti prava iz osiguranja ni u slučaju kada je u posjedu police, ako nije dobio pristanak osobe čija je stvar odnosno imovinski interes osiguran i kojoj ona pripadaju. U slučaju sklapanja ugovora gdje osiguranik i ugovarač osiguranja nisu iste osobe u smislu odredbi člana 905. ZOO i Uvjeta osiguranja tuženog, ugovor je sklopljen u korist osiguranika-vlasnika, te se ne može podrazumijevati da je ugovor sklopljen za račun ili u korist ugovarača osiguranja osim ukoliko vlasnik-osiguranik da pristanak da ugovarač vrši prava iz osiguranja, što je u domenu internog odnosa između osiguranika i ugovarača osiguranja. Apelant Ahmed Čehajić je na ročištu od 8. septembra 2004. godine svojom izjavom dao pristanak da se šteta na ukradenom vozilu plati na ruke ugovarača osiguranja Zijada Redžića, koji je na temelju takve izjave osiguranika stekao svojstvo korisnika prava iz osiguranja, kako je pravilno odlučio prvostepeni sud. Apelanti zaključuju da je osporena presuda bez presedana u sudskoj praksi, i praktično znači da Zijad Redžić, na čije ruke je šteta isplaćena, taj iznos treba da vrati tuženom, a zatim da pokrene novu parnicu protiv istog tuženog, u kojoj bi mu se taj iznos ponovo dosudio, a u kojoj bi tuženi isticao nedostatak aktivne legitimacije Zijada Redžića, jer saobraćajna dozvola i polica osiguranja glasi na Ahmeda Čehajića kao vlasnika stvari, ili bi tuženi ako ne uspije sa protuizvršenjem isticao prigovor plaćenog duga.
b) Odgovori na apelaciju
U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo na imovinu apelanta – tužitelja Ahmeda Čehajića, jer on nije bio vlasnik ukradenog vozila. Pravo na imovinu i na pristup sudu drugog apelanta, Zijada Redžića, nije povrijeđeno zbog toga što on nije bio stranka u konkretnom predmetu, već samo punomoćnik tužitelja. Prema odredbi člana 905. stav 1. ZOO apelant Zijad Redžić je, kao ugovarač osiguranja, a i osiguravač, tužbu protiv tuženog trebao podnijeti u svoje ime, a za to je imao pristanak lica čiji je interes osiguran - tužitelja. Nasuprot njemu tužitelj Ahmed Čehajić nije bio aktivno legitimisan u sporu, pa je njegov tužbeni zahtjev zbog toga odbijen.
U odgovoru tužene se ističe da apelanti u apelaciji insistiraju na dvojnosti prava na naknadu štete, iako pravo na naknadu štete može imati u ovoj pravnoj stvari samo jedno lice. Suština spora je u pitanju ko je vlasnik vozila koje je bilo ukradeno i za koje je Ahmed Čehajić tužbom, a po osnovu kombinovanog kasko osiguranja, tražio naknadu štete. Općinski i Kantonalni sud uopće nisu obratili pažnju i izveli dokaze o stvarnom vlasniku vozila koje je predmet tužbenog zahtjeva. Iako su imali niz dokaza, a i sam Ahmed Čehajić je kao parnična stranka na glavnoj raspravi izjavio da je stvarni vlasnik Zijad Redžić, jer on nikada nije kupio predmetno vozilo već je svoju invalidsku povlasticu za 1.500,00 KM prodao drugom licu, koje je predmetno vozilo uvezlo iz inozemstva i potom to vozilo dalje preprodalo Zijadu Redžiću, koji je koristio predmetno vozilo. Da apsurd bude veći zahtjev za naknadu štete upućuje Ahmed Čehajić, a prvostepeni sud obavezuje tuženu da mu isplati naknadu štete, ali na ruke Zijada Redžića. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je zakonito, profesionalno i objektivno utvrdio greške nižestepenih sudova, te donio jedino pravno utemeljenu presudu da se odbije tužbeni zahtjev Ahmeda Čehajića. Tužena posebno ističe da je u radnjama Ahmeda Čehajića u dokaznom postupku utvrđeno da je zloupotrijebio pravo na povlasticu prilikom uvoza putničkog motornog vozila na povlasticu ratnog vojnog invalida bez plaćanja carinskih i poreskih obaveza, prodavši nezakonito svoje pravo trećem licu koje uvozi predmetno vozilo, a potom ga preprodaje Zijadu Redžiću, a da prilikom uvoza nisu plaćene carinske i poreske obaveze. I pored toga Općinski sud prilikom dosuđivanja visine naknade štete u iznos štete ubraja i uračunava iznose neplaćenih carinskih i poreskih obaveza. Osim toga tužena je u prvostepenom postupku, a i u žalbi na presudu Općinskog suda, isticala činjenicu da je u Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila članom 3. stav 1. predviđeno da «ugovor o osiguranju prestaje 24 sata petog dana od dana kada je novi korisnik, odnosno vlasnik, preuzeo vozilo». Činjenica je da Zijad Redžić nije prijavio tuženoj kao osiguravaču promjenu korisnika i da je samim tim prihvatio prestanak osiguranja, te da je između njih prestao postojati bilo kakav pravni odnos, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete. Na ovaj način neovisno od toga ko je vlasnik predmetnog vozila, obaveza tužene kao osiguravača je prestala postojati, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete.

V. Relevantni propisi

U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), relevantne odredbe glase:

«Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče

Član 905.

(1.) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju.

(2.) Ugovarač osiguranja nije dužan predati policu zainteresovanom licu dok mu ne budu naknađene premije koje je isplatio osiguravaču kao i troškovi ugovora.

(3.)Ugovarač osiguranja ima pravo prvenstvene naplate ovih potraživanja iz dugovane naknade, kao i pravo da zahtjeva njihovu isplatu neposredno od osiguravača.

(4.)Osiguravač može istaći svakom korisniku osiguranja za tuđi račun sve prigovore koje po osnovu ugovora ima prema ugovaraču osiguranja.

Namjerna netačna prijava ili prešutkivanje

Član 908. stav 1.

(1.) Ako je ugovarač osiguranja namjerno učinio netačnu prijavu ili namjerno prešutio neku okolnost takve prirode da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je znao za pravo stanje stvari, osiguravač može zahtijevati poništenje ugovora.

Namjerna netačnost ili nepotpunost prijave

Član 909. stav 1.

(1) Ako je ugovarač osiguranja učinio netačnu prijavu ili je propustio dati dužno obavještenje, a to nije učinio namjerno, osiguravač može, po svom izboru u roku od mjesec dana od saznanja za netačnost ili nepotpunost prijave, izjaviti da raskida ugovor ili predložiti povećanje premije srazmjerno većem riziku.

Slučajevi u kojima se osiguravač ne može pozivati na netačnost ili nepotpunost prijave

Član 911.

(1) Osiguravač kome su u času zaključenja ugovora bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate okolnosti koje su od značaja za ocjenu rizika, a koje je ugovarač osiguranja netačno prijavio ili prešutio, ne može se pozivati na netačnost prijave ili prešutkivanje.

(2) Isto važi u slučaju kad je osiguravač saznao za te okolnosti za vrijeme trajanja osiguranja, a nije se koristio zakonskim ovlaštenjima.»
VI. Dopustivost

U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Zijada Redžića Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

apelaciju je podnijelo neovlašteno lice».
Ustavni sud naglašava da Zijad Redžić u konkretnom postupku nije imao u formalnom smislu svojstvo parnične stranke, već je učestvovao kao punomoćnik tužitelja. S obzirom da nije bio stranka u postupku Ustavni sud zaključuje da apelant Zijad Redžić nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio da u odnosu na apelanta Zijada Redžića odbaci apelaciju.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant Ahmed Čehajić je primio 2. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2007. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Apelant Ahmed Čehajić pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza [...]svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...]»

U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o naknadi materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Žalba apelanta Ahmeda Čehajića u vezi s pravom na pravično suđenje se u cijelosti odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom.
Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 31/03).
Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju presudu temeljio na tvrdnji da Zijad Redžić nije bio samo ugovarač osiguranja, već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav, a što je potvrdio kao svjedok. Pored toga, Vrhovni sud se poziva na tvrdnju da je stvarni vlasnik predmetnog vozila bio Zijad Redžić, da je apelant Ahmed Čehajić kao tužitelj izjavio da se u konkretnoj parnici radi o imovinskim interesima Zijada Redžića, ali da uprkos tome Zijad Redžić nije imao svojstvo stranke u postupku i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.
Za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi (Općinski sud, Presuda broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine) su, usvajajući tužbeni zahtjev apelanta Ahmeda Čehajića, odgovornost tužene za naknadu materijalne štete temeljili na relevantnim odredbama ZOO.
Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prema važećoj saobraćajnoj dozvoli, koja ima svojstvo javne isprave, vlasnik predmetnog motornog vozila apelant Ahmed Čehajić. Pravo da predmetno vozilo koristi i pri tome zaključi ugovor o osiguranju imao je apelant Zijad Redžić na temelju punomoći ovjerene u Općinskom sudu u Visokom, koju je izdao vlasnik predmetnog vozila. Zijad Redžić je, prezentirajući navedenu saobraćajnu dozvolu i punomoć, sa tuženom zaključio ugovor o osiguranju predmetnog vozila i to u ime Ahmeda Čehajića kao osiguranika i vlasnika automobila. Policu osiguranja, koju je izdala tužena, u ime osiguranika potpisao je Zijad Redžić i isplatio premiju osiguranja. Na ovaj način zaključen je ugovor o osiguranju u smislu člana 905. ZOO, gdje ugovarač osiguranja ima obavezu plaćanja premije i ostalih obaveza iz ugovora, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, bez obzira što raspolaže policom osiguranja, bez izričitog pristanka osiguranika. Na osnovu člana 902. stav 6. ZOO na osnovu sporazuma ugovornih strana polica osiguranja može glasiti na ime, po naredbi, ili na donosioca. Ovo pravilo ima smisao da ukaže na koji način će se legitimno odrediti imalac police osiguranja, to jeste polica osiguranja je u ovom smislu posebna vrsta legitimacionog znaka kojim se najčešće legitimiše osiguranik ili korisnik osiguranja prema osiguravaču prilikom podizanja zahtjeva za naknadu štete zbog nastupjelog osiguranog slučaja. Apelant Ahmed Čehajić je, kao osiguranik iz police osiguranja, pokrenuo parnični postupak protiv tužene. Svoj izričiti pristanak da prava iz osiguranja može koristiti Zijad Redžić kao korisnik osiguranja dao je na ročištu tokom postupka.
Ustavni sud smatra da navodi Vrhovnog suda o stvarnom i formalnom vlasniku vozila, u situaciji kada važeća saobraćajna dozvola jasno ukazuje na vlasnika vozila, nisu pravno utemeljeni. Žalba tužene da je prema članu 3. stav 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila došlo do promjene korisnika također su, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani, budući da je korisnik predmetnog vozila, nakon zaključenja ugovora o osiguranju, neprekidno bio Zijad Redžić. U vezi sa navodima tužene o neosnovanosti pravnog odnosa na temelju kojeg je izdata punomoć prvostepeni sud je zaključio da su postojanje i obim punomoćja nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato, kako je to propisano članom 89. stav 2. ZOO. Ustavni sud ističe da je tuženoj u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju bila poznata pravna i činjenična situacija konkretnog predmeta i da je prihvatila zaključenje ugovora, a da se također mogla koristiti i svojim pravima iz čl. 908, 909. i 911. ZOO.
Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud smatra da su zaključci Kantonalnog suda i Općinskog suda pravilni. Stajalište Vrhovnog suda u pobijanoj odluci da je Zijad Redžić, a koji je u konkretnoj situaciji korisnik predmetnog vozila i ugovarač osiguranja na temelju punomoći, trebao pokrenuti postupak za naknadu štete protiv tužene, nije utemeljeno u članu 905. ZOO.
Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, donoseći pobijanu presudu, proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu ustavnog prava apelanta Ahmeda Čehajića na pravično suđenje, te zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo.
Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
Suvlasništvo

Po ovome što ste napisali definitivno je potrebna […]

Odluka 18 0 V 031203 18 Spp

BOSNA I HERCEGOVINA FEDERACIJA BOSNE I HE[…]

ODLUKA 70 0 P 006547 18 Spp

BOSNA I HERCEGOVINA FEDERACIJA BOSNE I HE[…]

Ponistenje braka

Da li se može tražiti poništenje braka ukoliko pa[…]

BiH Pravo - mi znamo odgovor na Vaša pravna pitanja